Koliko su mali, tihi koraci često najdublji oblik vjernosti i koliko se istinska služba čovjeku ostvaruje ondje gdje se susreću bolest, strah i nada, pokazuje životna priča s. Margarete Brnade, redovnice Družbe sestara milosrdnica Sv. Vinka Paulskog, koja je punih 40 godina radila kao medicinska sestra u sarajevskom Kliničkom centru.
Piše: Josipa Miler, Katolički tjednik
Početkom veljače otišla je u mirovinu zatvarajući jedno poglavlje osobnog i redovničkog poslanja, ali ostavljajući iza sebe život ispisan u tisućama susreta, molitava i malih, često nevidljivih djela.
Iz povijesti služenja
A ta „nevidljiva“ djela sestre milosrdnice čine od 1633. kada su Sv. Vinko Paulski i Sv. Lujza de Marillac započeli organiziranu brigu za bolesnike i siromašne. „To je vrijeme kada se prvi put sustavno govori o skrbi za bolesne, ne samo kao medicinskom, nego i kao ljudskom i duhovnom pitanju“, započinje s. Margareta dodajući kako je Sv. Vinko uvijek ponavljao da se čovjeku ne može liječiti samo tijelo jer je čovjek i duh, te mu treba progovarati i o duhu, odnosno o Bogu, spasenju…
„Družba se ubrzo proširila cijelom Francuskom, Njemačkom i Austrijom. Svatko je njihov rad prepoznao u tom vremenu i shvatio kako u određenom mjestu mogu nešto doprinijeti. Tako ih je kard. Juraj Haulik pozvao u Zagreb gdje su došle 1845. i tamo osnovale osnovnu školu, a poslije su se bavile i zdravstvenom djelatnošću. Prepoznavši njihov zauzeti rad, biskup Paškal Vujičić pozvao je sestre i u Bosnu te su one tako 1871. stigle u Sarajevo i odmah otvorile jednu malu osnovnu školu na obali Miljacke. Kako se širio glas, tako je i uprava tadašnje Zemaljske bolnice 1919. poslala zahtjev sestrama milosrdnicama da dođu raditi u bolnicu“, objašnjava s. Margareta nadalje ističući kako su od ožujka 1919. ove redovnice postale neodvojiv dio sarajevskog zdravstva, smještene isprva u namjensku kuću u krugu radiologije. Njihov broj je rastao, dosegnuvši 99 pred sami početak Drugog svjetskog rata, a bile su uključene u sve – od administracije i kuhinje do najtežih medicinskih poslova.
Rad u civilu
Međutim, zbog ideološke nepodobnosti novim vlastima nakon 1945., redovnice su bile prisiljene na iseljavanje iz svojih stanova. „Samo zato što možda drugačije misliš, nisi podoban određenoj vlasti. Određeni šefovi koji su bili pod većim utjecajem ideologije otpuštali su sestre, a neke su od straha same odlazile. Važno je znati da tada Klinički centar nije bio jedna cjelina, nego je svaka klinika bila samostalna jedinica i šef je mogao odlučivati koga će primiti“, kaže nam s. Margareta.
Mnogi su šefovi ponudili sestrama da ostanu, ali uz jedan težak uvjet – nisu smjele raditi u svom prepoznatljivu redovničkom habitu. „Bila je velika neizvjesnost što učiniti. Prvo, kako doći do garderobe, kako u ratno i poratno vrijeme sašiti civilnu odjeću? Neke su sestre prihvatile raditi u civilu, a živjele su po tavanima ili podrumima starih zgrada jer im je sve bilo oduzeto – i Školski centar Sv. Vinka i imanje Lurd. No, ostale su u kontinuitetu raditi. Sjećam se s. Davorine Pavičić koja je radila na gastroenterohepatologiji. Danas je u odori, sutra se treba pojaviti u civilu. Ona je ujutro uzela svoj pladanj lijekova, ušla u bolesničku sobu i rekla: 'Dobro jutro, ja sam s. Davorina.' To je ta snaga kontinuiteta“, ističe naša sugovornica dodajući zanimljiv povijesni apsurd: „Čudna je povijest da sestre koje u hrvatskim krajevima nisu mogle raditi u odorama, u isto su vrijeme u Beogradu ili Crnoj Gori mogle raditi u svom redovničkom odijelu.“
Novi val prepoznatljivosti počeo je 1972. zahvaljujući dr. Sretenu Boškoviću koji je za osnivanje transfuziologije izričito tražio četiri redovnice u habitima. „Tako nova povijest ponovno počinje sa sestrama Zorislavom Katić, Danijelom Škripić, Anom Jedličko i Benediktom Kovačević“, veli ova milosrdnica koja je nastavila tu povijest, iako nije mogla lako pronaći posao.
Njezin početak na Klinici za gastroenterohepatologiju 3. veljače 1986. bio je plod „neizbrisiva traga dobrote“ koga je ostavila spomenuta s. Davorina, vrlo cijenjena zbog svoje zauzetosti i skromnosti. „Dugo sam tražila posao, svako jutro čitala oglase, predavala molbe i nije išlo. I onda, kada su šefovi pitali s. Davorinu poznaje li redovnicu koja bi mogla raditi u bolnici, ja sam dobila posao. Zaposlena sam njezinom dobrotom i na tom sam mjestu provela 40 godina“, pripovijeda s. Margareta.
"Naše poslanje kreće iz Crkve, od Boga. Sveti Vinko motivirao nas je u svakom pacijentu, na svakoj bolesničkoj postelji prepoznati Krista na križu“, otkriva s. Margareta pripovijedajući kako joj je dan započinjao i završavao molitvom za ljude koje je susretala. „Bože, pođi ti prije mene gore“, veli kako je bezbroj puta ponavljala
Snaga malenosti
A njezin put u tom pravcu započeo je puno prije 1986. jer, kako svjedoči, vrlo je rano osjetila da ju Bog zove za mala skromna djela. „I onda kada analiziramo život, shvatimo da je u tome smisao; vraćati se na temeljni poziv. A moj poziv bio je biti redovnica i činiti mala dobra djela“, veli članica sestara milosrdnica koja je rođena 10. travnja 1962. u selu Goruša kod Bugojna.
Prisjetila se kako je vrlo rano postala dijelom zajednice jer je kao kandidatica stanovala kod sestara milosrdnica u Banjoj Luci gdje se školovala. Put formacije odveo ju je potom u Zagreb od 1981. do 1984., a iste godine, 15. kolovoza u Sarajevu, u crkvi Sv. Vinka Paulskog položila je prve zavjete. U Sarajevu je volontirala na intenzivnoj njezi, radila preko studentskog servisa, a sve to pripremalo ju je za ono što dolazi.
Na pitanje kako opisati 40 godina u jednoj rečenici ili osjećaju, s. Margareta odmah povlači paralelu s biblijskim simbolizmom. „Kad uzmem broj 40, uvijek je asocijacija na snagu biblijskog broja. Gospodin u pustinji, izraelski narod... Možemo ga iščitavati kao četiri puta po deset, kao četiri strane svijeta u koje sabirete svoj životni krug. Postaješ netko i možeš učiniti nešto ukoliko te taj bolesnik primi u svoj život. Neki ljudi možda ne vjeruju u Boga, ali imaju svoju vertikalu, uvijek te gledaju kroz tu vertikalu jer smo mi usmjereni prema nebu“, objašnjava naša sugovornica ističući kako se život može sažeti u davanje i primanje te kako je važno biti mali, nesebičan i nenametljiv.
U tome joj je posebice pomogla duhovnost Sv. Vinka koji bi na pitanje sestara kako će imati vremena za razgovor o Bogu uz sav posao, govorio kako uvijek može u hodu. „Naše poslanje kreće iz Crkve, od Boga. Sveti Vinko nas je motivirao u svakom pacijentu, na svakoj bolesničkoj postelji prepoznati Krista na križu“, otkriva s. Margareta pripovijedajući kako joj je dan započinjao i završavao molitvom za ljude koje je susretala. „Bože, pođi ti prije mene gore“, veli kako je bezbroj puta ponavljala.
Ispraćaj u mirovinu među kolegama
Suvenir iz rata
Molitva je posebnu snagu imala tijekom posljednjeg rata koga je ova redovnica provela u Sarajevu. U tom je razdoblju izabrana i za glavnu sestru na gastroenterohepatologiji što je radila 24 godine. „Teško je o ratu pričati nekome tko nije proživio granatiranja. Imate osjećaj odgovornosti, a prema kome je ta odgovornost najveća ako to nisu bolesni ljudi. Vi tada više niste samo medicinska sestra; vi ste onaj tko prikuplja vodu za pacijente, tko pere suđe za njih, tko dijeli obroke jer drugi nisu mogli doći. To je put strepnje, ne samo za ranjenike, nego i za kolege i njihove obitelji“, priča prisjećajući se kako je bilo vrlo teških situacija, kao primjerice kada granata padne ispred zgrade, i kada se sami borite za zrak, ali razmišljate o bolesnicima. Svi ti događaji ostavili su trag te je zbog problema sa srcem kratko morala napustiti Sarajevo zbog liječenja. Međutim, ubrzo se vratila u opkoljeni grad. „Željela sam se vratiti. Osjećala bih da sam izdala sebe, grad i svoje poslanje da to nisam učinila. Računali ste na Boga i na osobe za koje znate da se probude i prvo za vas mole“, priča s. Margareta otkrivajući kako uz sebe trajno nosi podsjetnik na težinu službe – pacemaker koga ima gotovo 30 godina.
Odlazak…
Dok razgovaramo, naša sugovornica ne može suspregnuti suze, ali veli kako su to suze zahvale te iako je teško prereći 40 godina, i bilo bi nepravedno izdvojiti jedan događaj ili osobu, kaže kako je nagrada mnogo – po jedna za svaku osobu koja je makar dan dulje živjela i imala priliku provesti to vrijeme s obitelji. Iako je prije nekoliko godina dobila nagradu u formi Srebrne plakete za odanost i rad, kaže kako je prava nagrada neizbrisiv trag u ljudima – „tajna o kojoj se ne treba pričati; tajna koja mora ostati između Boga i čovjeka“.
Njezin odlazak u mirovinu zapravo je povratak na početak, u Banju Luku, grad u kome su milosrdnice prisutne od 1872. I tamo će, veli, nastaviti s malim djelima. „Sveti Vinko rekao je da za velika djela ima puno ljudi, a za mala skromna su mu potrebni mnogi. Sve počiva na malenosti, to je temelj svega. Opasno je pričati o velikim projektima, važno je činiti mala djela“, zaključuje s. Margareta ističući na kraju kako se ne smije zaboraviti ni priznati pogrešku i tražiti oprost. Zato bi svojih 40 godina djelovanja u bolnici sažela u četiri rečenice: „Hvala vam za sve. Oprostite. Volim vas. Trebam vas.“
Preostale redovnice u bolnici
Od gotovo 100 redovnica u bolnici prije 80-ak godina, danas ih u sarajevskom Kliničkom centru rade tek dvije: s. Antonija Hrgota, koja radi u laboratoriju, i s. Marija Rahela Brkić koja je na ortopediji i traumatologiji.
nedjelja.ba
