Posljednji su dani na diplomatskoj pozornici pokazali da su „velika usta“ iz Bijele kuće uspjela mobilizirati – a vidjet ćemo mogu li i homogenizirati – Uniju. Ili, kao što je Merz poručio Trumpu, svatko tko misli koristiti carine kako bi provodio politiku protiv Europe, mora znati kako je Europa spremna braniti se od toga.
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Zvijezda godišnjega sastanka Svjetskog ekonomskog foruma (WEF) u Davosu bio je – neočekivano – kanadski premijer Mark Carney ukravši show Donaldu Trumpu. Unatoč čak i tomu što je taj volšebnik održao govor kastrovske duljine. Kontrolirajući govornicu 75 minuta u monologu radnoga naslova: Hvalite me, usta moja! Naglasio je pritom duboki jaz između njegove, potkraj prošle godine promovirane, agende Amerika na prvom mjestu i uobičajenog pristupa WEG-a, te tako potpuno devalvirao Duh dijaloga, što je bio slogan ovogodišnjeg 56. izdanja skupa u glasovitom švicarskom planinskom odmaralištu.
Kanadski rafal
Uzalud je predsjednik i izvršni direktor WEF-a te i bivši norveški ministar Borge Brende inzistirao na tomu kako (danas) dijalog nije luksuz, nego nužnost, američki je predsjednik ustrajao na, u biti, kolonijalnoj politici slijedom koje, primjerice, Grenland postaje „komad leda“ – nekretnina koja je, eto, potreba Americi pa se tomu više nema što dodati. Kanada je, dakako, američka susjeda koju „Castro iz Davosa“ vidi kao 51. zvjezdicu na američkoj, ionako zvjezdanoj, zastavi. Nije se, već i samo zbog toga, Carney mogao u Ottawu vratiti bez ispaljena metka. No, ispalio je – cijeli rafal. Započeo je, i tako odredio ton svoga govora, Tukididovom izrekom kako jaki čine što mogu, a slabi trpe ono što moraju. Dodajući i kako svaki dan shvaćamo da živimo u eri suparništva velikih sila te kako poredak temeljen na pravilima blijedi.
A referirajući se na povjesničara koji je četiri stoljeća prije Krista definirao odnos velikih i malih, tumačio je kako je Tukidid zapravo aktualniji no ikad i kako se sučeljavamo s tom logikom (sa ili bez navodnika…). Sklonošću, dakle, zemalja da se povinuju. „… Da izbjegavaju problem. Da se nadaju kako će poslušnošću kupiti sigurnost“, veli prvi ministar Kanade, ali i inzistirajući na tomu kako – neće. Tako se, drži, sigurnost ne može kupiti. Slijedom čega je taj bivši bankar – s diplomama s Harvarda i Oxforda – podsjetio skup na esej Václava Havela Moć nemoćnih. Jasno, i Havel i osobito rečeni najveći povjesničar antičkoga svijeta prejaka su „lektira“ za, možda ponajprije, Trumpa koji se uglavnom bavi nekretninama za što je potrebna druga vrsta pameti i literature. Ipak, Havel, baš uostalom kao i Tukidid, vrlo je edukativno štivo u vrijeme kada kralj nekretnina iz Bijele kuće misli kako je dijalog pusta tlapnja.
Život u laži
Naime, nekadašnji komunistički disident objašnjava, kako ga evo parafrazira Carney, kako se komunistički sustav održavao. Svako jutro trgovac povrćem u izlog stavlja natpis: Proleteri svih zemalja, ujedinite se! On, međutim, u to ne vjeruje, baš kao što i malo tko oko njega vjeruje. Ali, kako bi izbjegao nevolje, pokazao poslušnost, uklopio se – svako jutro ponavlja isti ritual. I to Havel naziva životom u laži. „Moć sustava ne dolazi iz njegove istine, nego iz spremnosti svih da se ponašaju kao da je istinit. A njegova krhkost proistječe iz istog izvora. Kada čak i jedna osoba prestane sudjelovati – kada trgovac povrćem ukloni natpis – iluzija počinje pucati“, tumači Kanađanin koji je poslije Davosa uistinu postao politička zvijezda odbivši (više) stavljati natpis u kanadski izlog. Napominjući, pred dijelom i iznenađenim slušateljstvom, kako su zemlje poput Kanade desetljećima napredovale unutar onoga što se nazivalo međunarodnim poretkom utemeljenim na pravilima. Znajući, doduše, kako je ta slika djelomice lažna budući da se međunarodno pravo primjenjuje s različitom strogošću, ovisno o identitetu optuženog ili žrtve.
Trebalo je v.d. predsjedniku Venezuele stanovito vrijeme da razmisli o ovome što se moglo čuti u Švicarskoj, a onda je, tradicionalno trumpovski, uzvratio na platformi Truth Social, nazivajući kanadskog premijera guvernerom Carneyem aludirajući, dakako, na svoje ranije obznanjene pretenzije prema Kanadi.
Da, Draghi!
Uz to, povukao je raniji poziv Kanadi da se pridruži (njegovu) Odboru za mir, naglašavajući kako ta zemlja živi zahvaljujući Americi. A, kad se (valjda…) malo ohladio, pozvao je potkraj siječnja „guvernera“ u Bijelu kuću i, prema svjedočenju njegova gosta, bio impresioniran time što je Ottawa potpisala 12 novih sporazuma na četiri kontinenta u samo pola godine. Među kojima i onaj s Kinom, zbog koga je Washington zaprijetio toj prvoj susjedi povećanjem carina od 100%!
Kako bilo, Carney je očigledno impresionirao mnoge. Tako je nekadašnji predsjednik Europske središnje banke Mario Draghi, govoreći početkom veljače tijekom dodjele počasne diplome na Sveučilištu u Leuvenu, poručio kako je trenutni svjetski ekonomski poredak mrtav! Naglašavajući da, unatoč svim izazovima, Stari kontinent ima šansu postati autonomna sila, podsjetio je kako je 2023. EU bila najveći svjetski izvoznik i uvoznik robe i usluga, s uvozom iz ostatka svijeta u vrijednosti od 3,6 bilijuna eura te najveći trgovinski partner za više od 70 zemalja.
„Držimo ključne pozicije u nekoliko strateških sektora. Europske kompanije kontroliraju 100% ekstremne ultraljubičaste litografije, tehnologije potrebne za proizvodnju naprednih čipova, proizvodimo polovicu svjetskih komercijalnih zrakoplova, dizajniramo motore koji pokreću veliku većinu globalnog zračnog prometa… Od svih koji se danas nalaze između Sjedinjenih država i Kine, samo Europljani imaju mogućnost postati istinski autonomna sila“, uvjeren je Draghi.
Suglasje – konačno
A, na crti, sad već, dvojca Carney & Draghi i europski su pučani, koji su se potkraj prošloga mjeseca sastali u Zagrebu. I to u ne baš najsretnijim okolnostima. Rijetke su, naime, teme oko kojih se Europska unija može usuglasiti. Čak je i potpora Ukrajini uzrok sve žešćeg prijepora. Tako je pravo čudo da su se (jednoglasno) usuglasili makar oko Iranske revolucionarne garde koja je, nakon krvoprolića po tamošnjim gradovima stavljena na popis terorističkih organizacija. Njemačka je to tražila odavno, ali su se Francuska, Italija i Španjolska uporno protivile želeći sačuvati diplomatske veze čak i s ovakvim režimom u Teheranu.
Primjerice, bivši visoki predstavnik EU-a za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, Španjolac Josep Boreli bio je glasnogovornik takve politike. Ipak, Europljani su se uspjeli konačno dogovoriti oko ove aktualne teme, u okolnostima kada više, dojam je, nije pitanje hoće li Amerika svojim oprobanim metodama disciplinirati iranski režim, nego (samo) – kad će.
U trenutačnu ozračju predsjednik Europske pučke stranke Manfred Weber iz Zagreba je obznanio kako Europa mora imati jedinstvenu vanjsku politiku. Kasnije je u intervjuu za Spigel pojasnio kako to znači ukidanje načela jednoglasnosti. Potreban je, drži lider pučana, novi ugovor o suverenitetu koji bi državama koje to žele omogućio snažniju zajedničku suradnju u vanjskoj i sigurnosnoj politici. Prema, u biti, uzoru na Schengen i euro – tko želi sudjelovati, pridružuje se.
Orban sam na svijetu?
„…Time okrećemo stvar naopako. Tako Viktor Orbán u Mađarskoj ili Robert Fico u Slovačkoj više ne mogu držati EU kao taoca. Umjesto toga, oni će morati objašnjavati zašto odjednom stoje sami“, jasan je Weber šaljući, zasad potencijalno, konsenzus u ropotarnicu.
Također, tijekom radne večere u Zagrebu raspravljano je i o njegovoj ideji jednog europskog predsjednika, u kontekstu otprije najavljena smanjenja (europske) birokracije. U opuštenoj atmosferi i uz bogat meni, što zagorskih što dalmatinskih specijaliteta – i, zna se, vina – neki su gosti primijetili kako je prijedlog zanimljiv, ali ima jedan bitan nedostatak. Fali mu demokracija… Primjerice, talijansko-francuski zastupnik u Europskome parlamentu Sandro Gizija drži kako takav predsjednik, kolokvijalno kazano Europe, ne bi trebao, zapravo ne bi smio biti imenovan, nego bi trebao biti legitimiran izborima.
Kako bilo, riječ je o (tek) ideji, ali i ona svjedoči kako su „velika usta“ iz Bijele kuće uspjela mobilizirati, a vidjet ćemo mogu li i homogenizirati Uniju. O čemu svjedoči i poruka Friedricha Merza washingtonskom galamdžiji. „Svatko u svijetu tko misli da mora koristiti carine kako bi provodio politiku protiv Europe, mora znati – i sada zna! – da smo spremni i sposobni braniti se od toga“, tvrdi njemački kancelar afirmirajući Europu kao alternativu imperijalizmu i autokraciji.
Ujedinjeni protiv Trumpa
Uz to, Merz je imenovao tri točke važne za budućnost Europe: Uzimanje sigurnosti u vlastite ruke, jačanje gospodarstva i ujedinjenost. Obrazlažući ovu treću točku, Nijemac naglašava kako je EU zajedno stala protiv američkog predsjednika po pitanju Grenlanda, kao i glede (carinskih) tarifa, što je, veli, bitno za održavanje jedinstvene fronte. Kolokvijalno kazano, bojišnica je otvorena na poticaj Washingtona prema komu je Europa dugo gledala kao prema mjestu gdje sunce izlazi; Zemlja slobodnih i dom hrabrih, kako su si Amerikanci sami tepali, a Europljani dugo zaljubljeno kimali glavom.
Slijedom čega se – još jedanput! – sjetimo Tukidida koji je, uz ono što je citirao kanadski premijer, kazao i: „Tajna sreće jest sloboda, tajna slobode jest hrabrost.“ Vrijeme je, eto, za europsku hrabrost.
nedjelja.ba
