Pravi Perić nije onaj koji je patetično, parafrazirajući Arsena, govorio: „Zagreb i ja volimo se javno!“. Pravi je Prvoslav, naime, onaj iz Chicaga koji je (javno) pjevao o kokardi popa Đujića i evo ovaj što (javno) oplakuje ratnog zločinca. Razumiju li to – konačno – zagrebački porfirijanci?!
Poglavar SPC-a i vladike oplakale su đenerala u crkvi Sv. Luke
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
U najmanju je ruku čudno to što su neki ostali iznenađeni ugledavši jučer točno u podne u crkvi Svetoga Luke na beogradskom Vidikovcu poglavara Srpske Pravoslavne Crkve Porfirija, kako, uz susluženje vladika, služi opijelo ratnom zločincu. A, tko bi (to) drugi doli Prvoslav Perić, koji je, makar je to javna tajna, bio izraziti favorit Aleksandra Vučića u veljači 2021., kada su na Izbornom saboru SPC-a u uži, tzv. apostolski ždrijeb, uz tadašnjeg mitropolitu zagrebačko-ljubljanskog, ušli još i episkop bački Irinej (Bulović) i episkop banjolučki Jefrem?!
Šavkat u pravi čas
Sva su trojica, istina, važila kao „sveštena lica“ bliska vlasti, ali kada je arhimandrit Matej iz Evanđelja izvukao kuvertu s imenom Porfirija, to je, nema dvojbe nikakve, izmamilo (karakteristični) osmijeh na predsjednikovu licu. Iako, ovo posezanje za svetom knjigom sugerira kako je riječ o Božjoj, a ne političkoj volji. No Bog je ionako - Srbin... Gotovo bi se zapravo moglo kazati kako je patrijarh bio neformalni Vučićev izaslanik u crkvi svetog evanđelista budući da predsjednik, ipak, nije mogao osobno pokloniti se sjenama srpskoga junaka; U goste mu je, naime, došao prevažan gost, predsjednik Uzbekistana Šavkat Mirzijojev.
Pa, iako su se Srbi od đenerala im opraštali od 12 do negdje iza 15 sati, nije imao kad s njima pustiti suzu. Toga tužnog dana… No bilo je Vučića; Ne, doduše, na opijelu, ali je zato predsjednik na sprovod delegirao brata i sina! Dobro veli glasnogovornica Europske komisije Paula Pinho pokop nije bio uz državničke počasti. Više – onako! – obiteljski su se Srbi opraštali od „kalinovačkog napoleona“. Dobro, malo je vojska pripucala na kraju sprovoda na Topčiderskom groblju, kojem su nazočili srbijanski te i eresovski ministri... Ali bolje da propadne Srbija, nego običaj…
Juda u Moskvi
I, sad evo već petogodišnju „kohabitaciju“ ovoga dvojca bosanskih korijena – Vučić iz Čipuljića (Bugojno), a Perić iz Osinje (Derventa) – resi gotovo nesvakidašnje suglase u vrlo delikatnim – poglavito za predsjednika – okolnostima; Naime, žestoki je val prosvjeda u Srbiji, s epicentrom u glavnom gradu, započeo u studenom 2024. nakon tragedije na željezničkom kolodvoru u Novome Sadu gdje je poginulo 16 ljudi.
Nakon nekoliko demagoških izjava u svezi ove tragedije i za nju odgovornih, Porfirije je skinuo masku u Moskvi, kazavši u travnju prošle godine kako je u Srbiji spriječena obojena revolucija. Što u majčici Rusiji vole čuti – zbog, jasno, paralela s Ukrajinom.
I, lijepo je – svakom! – Srbinu s braćom Rusima, ali valja se i kući vratiti. „Kao što je Juda izdao Isusa, tako ste i Vi, patrijarše, izdali narod“, poručili su mu prosvjednici, ponajviše studenti, koji više nisu imali nikakve dvojbe s kim Prvoslav tikve sadi.
Lijevi kružok
Imao je – eh, tko bi to zaboravio?! – patrijarh srpski i svoju zagrebačku epizodu. Gotovo je sedam godina stolovao u Zagrebu; Od 2014. kada je ustoličen u pravoslavnoj crkvi Preobraženja Gospodnjeg, pa sve dok ga, vidjeli smo, nije arhimandrit Matej izvukao iz knjige Svetih evanđelja 2021. Nastupno je naglašavao pomirenje i odnose pravoslavaca s drugim vjerskim zajednicama, a na ustoličenju je kazao kako u Zagreb dolazi "bez predrasuda, otvorena srca prema svim građanima Hrvatske i Slovenije" te kako će biti spreman na dijalog.
I, mnogi su mu povjerovali; Ubrzo je podno Sljemena zaživio Porfirijev kružok, koji je okupljao povremeno i više od 100, ali oko 60-65 onih stalnih zagrebačkih intelektualaca, koji su rado s mitropolitom zagrebačko-ljubljanskim razmjenjivali misli o raznim temama. O hrvatskoj zbilja, dojam je, ponajviše. Znakovito – ti su porfirijanci dolazi uglavnom slijeva. Na čelu im je, uvjetno rečeno, bio ex-predsjednik Ivo Josipović, a osim njega uz Perićeve zavodljive skute rado su pristajali i: katolička teologinja Anna Gruenfeldr, isusovac Tvrtko Barun, rabin Moše Prelević, glumac Vili Matula, povjesničari Tvrtko Jakovina i Hrvoje Klasić, politolog Dejan Jović… i, trebali uopće naglašavati, etnobiznismen, kako ga je (kasnije) krstio osobno Josipović, Milorad Pupovac.
Crvenkapica iz Chicaga
A te seanse pod viskom patrijarhovim pokroviteljstvom moderirao je Drago Pilsel, koji je hrvatsku ljevicu pojačao do (još…) nesagledivih posljedica nakon što je banuo u Zagreb 1989. iz Argentine. Veliki je to nadnevak, uči nas povijest, za jednu malu državu, kao što je Hrvatska. Baš kao što je i veliki udarac za Pilselovu rodnu grudu gdje su ga naročito, još kao mladoga dečka, upamtili tamošnji Židovi.
Znala je povremeno te skupove uveličati svojom nazočnošću i bivša šefica hrvatske diplomacije Vesna Pusić,koja je domaćina egzaltirano nazivala rock starom zagrebačke salonske kulture. Nije tim porfirijancima naročito smetalo – toliko su se vezali za mitropolita – čak ni kada je odnekud iskočio video uradak na kojem se vidi kako rock star, padnuvši u sevdah u Chicagu 2011., pjeva: „Što to sija na Dinari?“ te žurno – i spremno! – odgovara: „Đujićeva kokarda na glavi?!
Kasnije je taj slavuj iz Chicaga tvrdio kako je vjerovao da će njegov domaćin, pop Vojo Bilbija, kad je navijestio kako će pjevati „onu našu“ zapjevati Tamo daleko. Kad ono… Eh, to je isto kako kada bi Severina, također jedna od njegovih poklonica (naočit je Prvoslav!) kazala kako je, snimajući onaj njezin glasoviti filmić, mislila da glumi Crvenkapicu…
Kaju li se gujolovci?!
Dakle, nakon što je Porfirije oplakao balkanskog kasapina i tako se svrstao uz svoga predsjednika koji nikada nije i nikada neće priznati kako je velikosrpska politika krvi i tla – poražena, bilo bi nekako za očekivati da se makar poneki porfirijanac pospe pepelom. Jer, jasno je – valjda! – da pravi Perić nije onaj koji je patetično, parafrazirajući Arsena, govorio: „Zagreb i ja volimo se javno!“. Pravi je Prvoslav, naime, onaj iz Chicaga koji je javno pjevao o kokardi popa (vojvode) Đujića i evo ovaj što javno oplakuje ratnog zločinca, masovnog ubojicu civila.
Nemojte misliti da Nenad Čanak pretjeruje kada na dan ukopa veli kako uopće nije nerealno da će SPC toga balkanskog krvnika proglasiti svetcem; Slične njemu već je – kanonizirala. I, samo gledajte kako će njegov grob postati hodočasničko mjesto. Uostalom, patrijarh je već svjedočio kako će Mladićevo ime ostati duboko utkano u pamćenje i molitve najvećeg dijela srpskog pravoslavnog naroda.
Baštinici oca nacije
Tandem Vučić&Porfirije, u biti, baštinici su (i izvršitelji) predsmrtne oporuke Dobrice Ćosića, koji je Republiku Srpsku nazvao, istina preskupom, ali i jedinom političkom i ratnom pobjedom srpskog naroda u drugoj polovici XX. stoljeća. A predšasnik Perićev, patrijarh Irinej kazat će, na fonu oca nacije, kako je RS dar Božji i tako zapravo označiti kako se SPC ima odnositi prema toj tvorevini i njezinim utemljiteljima, pa maka oni, poput mrtvoga đenerala, bili i (malo...) – genocidni. Zato, dakle, danas patrijarh i predsjednik mu oplakuju, ali i slave Mladića.
Usprkos tome svemu, neće se ovih dana niti jedan zagrebački porfirijanac udariti u prsa (griješna). Umjesto toga, oni će i dalje, predvođeni glavnim gujolovcem Josipovićem, po Hrvatskoj loviti (fantomsku) ustašku guju. Lakše je to.
Politički korektnije, naime…
nedjelja.ba
