Slučaj Urugvaja je posebno upečatljiv. Nekoć oblikovan snažnom katoličkom prisutnošću, 2020. godine postao je jedina zemlja u Americi u kojoj je većina stanovništva – 52 % - kazala kako uopće ne pripada nijednoj religiji.
Tijekom posljednjeg desetljeća, nešto povijesno značajno dogodilo se diljem svijeta: postupna erozija kršćanskih većine u državama koje su se nekoć činile neraskidivo povezanima s vjerom. Od katedrala Europe do kapela Oceanije, kršćanstvo – iako još uvijek dominantno u mnogim regijama – polagano gubi tlo pod nogama, prema nedavnom izvješću istraživačkog centra Pew, kako prenosi zenit.org.
Od 2020., kršćani su ostali većina u 120 od 201 države i teritorija koji su obuhvaćeni istraživanjem. Ta brojka i dalje čini 60 % svih nacija – ali označava primjetan pad u odnosu na 2010., kada je 124 zemlje imalo kršćansku većinu. Trend odražava širi pomak u religijskoj identifikaciji, s milijunima koji napuštaju kršćanstvo – ne nužno zbog druge vjere, nego često zbog neke nikakve ili navede. Gubici su posebno izraženi u nacijama koje su dugo povezane s kršćanskom baštinom. Između 2010. i 2020., četiri države – Francuska, Australija, Ujedinjeno Kraljevstvo i Urugvaj – pale su ispod praga od 50 % kršćanske samoidentifikacije. U Ujedinjenom Kraljevstvu kršćani su 2020. predstavljali samo 49 % stanovništva; U Francuskoj je to bilo 46 %; Australija je imala 47 %; a u Urugvaju je broj pao na 44 %.
Slučaj Urugvaja posebno je upečatljiv. Nekoć oblikovan snažnom katoličkom prisutnošću, postao je 2020. jedina zemlja u Americi u kojoj je većina stanovništva – 52 % - rekla kako ne pripada nijednoj religiji. Ova kategorija „nepripadnika“ uključuje ateiste, agnostike i one koji se jednostavno ne identificiraju ni s čim posebnim. Iako je njihov uspon najvidljiviji u zapadnim društvima, to je ujedno i globalni fenomen. Tijekom istog desetljeća, tri države pridružile su se popisu nacija s religijski nepripadajućom većinom: Urugvaj, Nizozemska (54 %) i Novi Zeland (51 %). Slijedile su put zemalja kao što su: Kina, Japan i Češka, gdje je religija dugo igrala ograničenu javnu ulogu. Ukupno je 10 država imalo „nepripadničku“ većinu 2020., u usporedbi sa sedam u 2010.
Ono što proizlazi iz podataka jest portret svijeta u kojem religija, posebno kršćanstvo, više nije društveni standard u mnogim razvijenim državama. Nije toliko stvar u tome da druge religije zamjenjuju kršćanstvo, nego u tome što sve veći broj ljudi u potpunosti odustaje od vjerskog identiteta. Ipak, geografija i demografija otkrivaju neujednačenu priču. Unatoč gubitku tla u dijelovima Europe i Amerike, kršćani su ostali izvanredno rašireni. Iako su 2020. činili samo 29 % svjetske populacije, imali su većinu u 60 % država obuhvaćenih istraživanjem. To je uglavnom zato što kršćanstvo zauzima regije s vrlo različitim brojem stanovnika – od mikrodržava poput Mikronezije do moćnih zemalja poput Sjedinjenih Država.
Nasuprot tomu, neke od najvećih svjetskih religijskih skupina geografski su koncentriranije. Primjerice, hindusi su 2020. predstavljali 15 % svjetske populacije, ali su činili većinu samo u dvije države: Indiji i Nepalu. Islam, koji predstavlja usporediv globalni udio, imao je većinu u 53 države – isti broj kao i desetljeće ranije. Budisti su također ostali većina u samo sedam zemalja. U međuvremenu, Židovi i sljedbenici drugih religija držali su većinu samo u jednoj državi. Promjenjiva religijska karta ne znači nužno kraj religije, ali dovodi u pitanje dugogodišnje pretpostavke o njezinoj kulturnoj trajnosti. U nekim državama, odlazak s kršćanstva nije ostavio jasnu zamjenu – nema novog dominantnog uvjerenja, samo rastuća tišina tamo gdje je vjerska pripadnost nekoć govorila za većinu.
Za Katoličku Crkvu i druge kršćanske tradicije, implikacije su složene. S jedne strane, gubitak statusa većine u tradicionalno kršćanskim narodima mogao bi potaknuti novi evangelizacijski duh – onaj koji više ne uzima kulturno kršćanstvo zdravo za gotovo. S druge strane, to postavlja žurna pitanja o sekularizaciji, smjeni generacija i vjerodostojnosti religijskih institucija u postmodernim društvima. Kršćanstvo je i prije preživjelo padove – često da bi oživjelo na iznenađujuće načine i na iznenađujućim mjestima. Ali ovaj trenutak je drugačiji po svom opsegu i tempu. Trend, iako nije univerzalan, jest neporeciv: kršćanstvo više nije kulturna osnova u dijelovima svijeta gdje je nekoć definiralo ne samo osobnu vjeru nego i nacionalni identitet. Što će popuniti prazninu, tek ćemo vidjeti.
KT
