Kreševo je u posljednje vrijeme iznimno kulturnim događajima bogata sredina. Pripreme za "Advent" već traju a ljeto je bilo itekako živo, no ni jesen nije ništa mirnija.
Pokrenuta je nova manifestacija "Kreševo u bojama jeseni" a prednjače Turistička zajednica ove općine te HKD Napredak.
Tako je između ostaloga, početkom protekloga vikenda održana iznimno posjećena promocija knjige domaćeg autora Zdravka Marijanovića.
Riječ je o romanu "Kronika jedne pošasti" koji je predstavljen u velikoj dvorani HKD-a Napredak.
Osim autora o djelu koje problematizira bolest kuge u ovom malom gradiću, kroz povijesni roman, govorili su i prof. Marina Šimić te prof. Anto Zirdum. Program je moderirala predsjednica HDK-a Napredak u Kreševu Marija Pervan dok su glazbeno program upotpunili Lucija Pervan i Luka Popović.
U nastavku donosimo recenziju romana prof. Zirduma:
"Kuga je bilo i prije ovdje opisivane 1814. a i poslije nje. Nekako se drži da je ova bila posljednja, suvremenim rječnikom rečeno pandemijska, kužna pošast u onodobnoj Bosni,(trajala je od 1813. do 1818. a skoro je prepolovila tadašnje pučanstvo u osmanskoj Bosni.) dotično u Kreševu, opisana iz vizure fratra Ivana, koji zapravo svjedoči djelovanju prvoga bosanskohercegovačkog diplomiranog liječnika fra Mate Nikolića.
Zdravko Marjanović se već okušao pa, sada bi mogli reći i etablirao, u pisanju i propitivanju bogate povijesti Kreševa, pa i kreševskog samostana, jednog od tri koja su opstojala cijelo vrijeme osmanske okupacije.
Ovakav roman nemoguće je napisati bez poznavanja fratarskih kronika ali i mnogo toga što nije u samim kronikama zapisano. No, autor je vrlo plastično oslikao karaktere, i to onoliko koliko je to mogao fra Ivan, koji je na službu bio poslan iz Zagore (područje između Sinja i Trogira) u Kreševo, teritorij pod osmanskom upravom. Mogao je to pisati i iz trećeg lica i pozicije pisca sveznalice, mogo je iz vizure bilo kojeg drugog fratra, ali on se odlučio za fratra koji dolazi iz krajeva koji su se davno izvukli ispod osmanske čizme i ima sasvim drugu percepciju nego domaći fratri. (Istini za volju autor nije iskoristio mogućnost da prikaže tadašnje geopolitičke prilike tj. ništa ne govori o teritoriju s kojega dolazi a koji je mogao biti ili pod mletačkom ili austrijskom ili pak francuskom upravom). Poslije godinu dana prvog službovanja fra Ivan prvi puta obavlja pokop mrtvaca i to po saznanju da je kuga pokucala na vrata njihovog relativno izoliranog svijeta.
Roman je do tog momenta malo razvučen, ali od osmog poglavlja to počinje biti jedna dinamična i dramatična priča upravljanju pandemijom (zlom pošasti) od strane STRUKE i sa strane vlasti (kako crkvene tako i svjetovne).
STRUKU ovdje predstavlja fra Mato Nikolić i u savjetodavnom i u operativnom smislu.
Autor to najplastičnije opisuje u 14. poglavlju kada oslikava situaciju.
Naš liječnik, fra Mato Nikolić, podcrtavao je da nikome ne prilazimo, da stojimo po strani i tako izvršimo ono što Crkva nalaže, moleći i škropeći grob i pokojnika, najčešće umotanog u obični čaršaf. A kada sahrana završi, da se odmah zaputimo u manastir i obučemo čistu odjeću a onu damo da se prokuha u lukšiji i ispere u čabru čiste vode. I, naravno, da očistimo ruke octom i operemo lice vodom i sapunom (ponekad smo preko lica nosili marame ili mirisne maske, ako bi od smrti do ukopa prošlo dosta vremena). Mene, kao redovnika-početnika, zapao je najveći broj sahrana. Gvardijan je govorio da sam mlad i zdrav k’o drijen, da mi je krv najbolja pa ću se lako othrvati kugi, ako me dohvati…
Da bi se bolje shvatio kontekst vremena i okolnosti autor romana počesto poseže za Bogdanovićevim ljetopisom kojega precizno naziva Protocollum historicum prečasnog biskupa Bogdanovića, kako ga je zapravo nazivao fra Ivan iz čije vizure se pripovijeda. Možda će se nekome učiniti suvišnim, pa i nepotrebnim ubacivanje događanja prije promatrane godine kužne pošasti (i sam sam sugerirao da na jednom mjestu to umetanje izmetne jer je samo poglavlje u kojemu se to nalazilo baš bilo dramatično samo po sebi) ali na nekim mjestima je to autor sasvim vješto i opravdano, podižući autentičnost rukopisa na višu razinu, iskoristio njegove zapise. A ujedno je i samom glavnom liku dao poučne putokaze na početku njegove redovničke karijere, koji su njemu bili više potrebiti nego drugim fratrima njegovih godina, jer je bio došljak u redovničku provinciju pod osmanskom vlašću, tj. Bosnu srebrenu.
Tako zapravo i nas informira i podučava odnosno podsjeća što smo trebali naučiti od te naše povijesti.
Ako se zanemari činjenica da nas autor kroz sedam poglavlja uvodi u samu glavnu temu romana, od osmog poglavlja ovaj rukopis funkcionira kao tečna i protočna priča, dramatična, puna neke simbolike koju smo mogli prepoznati u posljednjoj pandemiji. Neosporno je to solidan spomenik fratarskoj žilavosti i prilagodljivosti svakojakim okolnostima.
Ovaj rukopis sam sebe preporučuje svojom temom (posebno aktualnom poslije pandemije) a ja ga preporučujem kao roman u kojemu je autor pronašao najbolju vizuru da ispripovijeda ono što je imao namjeru. Uz vrlo mala odstupanja Zdravko Marijanović je to uspio uspješno dovesti do kraja".
artinfo.ba
