Svjetski dan bolesnika, koji se obilježava 11. veljače, na blagdan Gospe Lurdske, bio je povodom za intervju s poznatom sarajevskom pedijatricom dr. Vericom Mišanović…

Razgovarao: Željko Ivković, Katolički tjednik

Dr. Mišanović rođena je u Sarajevu gdje je završila osnovnu i srednju školu. Upisala je Medicinski fakultet 1986. te diplomirala 1991. Pripravnički staž obavila je u ratnom Sarajevu, dijeleći sudbinu svoga grada u najtežim vremenima.

Danas radi kao liječnica specijalistica – pedijatrica na Odjelu intenzivne njege Pedijatrijske klinike Kliničkog centra Sveučilišta u Sarajevu. Riječ je o jednom od najtežih odjela gdje se svakodnevno bori za živote najmlađih. Uz taj plemeniti poziv ona je i profesorica na Medicinskom fakultetu.

Njezin profesionalni angažman duboko je prožet duhovnošću i aktivnošću u katedralnoj župi. Kako sama ističe, gotovo svaki dan ide na misu jer joj je to nužan oslonac za opstanak u teškom radnom okruženju. Upravo u slušanju Božje riječi pronalazi snagu za rad u stresnim situacijama te nam je zato bila odličan sugovornik na temu bolesti i rada s bolesnicima…

Poštovana, iz Vašeg osobnog liječničkoga iskustva, recite nam koliko danas društvo u cjelini ima osjećaja za oboljele i njihove članove obitelji?

Svjetski dan bolesnika iznimna je prigoda da svijet skrene pozornost na one koji pate, jer istina je da nitko ne voli bolest. Svi se mi, zapravo, duboko bojimo nemoći, pa o njoj često ne želimo ni razmišljati dok nas osobno ne pogodi ili dok ne oboli netko od naših najbližih.

Za nas koji smo se posvetili medicinskoj struci, bolest je sastavni dio svakodnevice, no moram naglasiti da medicina nikada ne može biti samo običan posao. Posao je nešto što odradite prema zadatku i završite, a biti liječnik poziv je koji nosite sa sobom i na godišnjem odmoru, i na ulici, i na radnom mjestu – on je dio vašeg bića.

Dobro je da se ljudi podsjećaju na bolesne, no ljudska priroda tjera nas da sklanjamo misli od patnje. Srećom, postoje plemeniti ljudi koji djeluju karitativno i prepoznaju tuđu potrebu. Sarajevo je, kao i cijela BiH, danas puno osoba starije životne dobi čija su djeca otišla u inozemstvo. U takvim okolnostima uloga susjeda postaje presudna. Pomoći tim ljudima opstati, donijeti im lijekove, dogovoriti pregled ili im se jednostavno naći pri ruci kada su bolesni, komponente su koje moramo posebno naglasiti. U današnjem vremenu susjed je onaj koji prvi pruža ruku i omogućuje drugomu da u svojoj bolesti ne bude sam.

Djelujete kao pedijatrica. Kako objasniti dječici koja obole i njihovim roditeljima da se moraju odvajati od svojih školskih obveza ili vrtića te liječiti?

Ja namjerno koristim riječ „nenormalno“ za odjel gdje radim, jer doista, gledano fiziološki i ljudski, nije normalno da dijete pati, ali bolest, nažalost, ne bira. Dijete se može roditi bolesno, može doći na svijet prije vremena ili s nekom urođenom anomalijom. Ponekad se pak dogodi da se potpuno zdravo dijete iznenada suoči sa strašnom bolešću koja ga odvaja od roditelja, a nekada, nažalost, i zauvijek.

U takvim trenutcima postavlja se pitanje - kako to uopće objasniti? Ipak, djeci često ne treba puno objašnjavati ako imate mogućnost uz njih ostaviti majku, oca ili nekog bliskog srodnika. Uz prisutnost najmilijih oni se nevjerojatno brzo prilagode bolničkim uvjetima, pogotovo ako se nalaze među svojim vršnjacima. Naše institucije stoga organiziraju igraonice u bolnicama, što je iznimno plemenit potez jer se djeca tada osjećaju kao u vrtiću, a postoji i škola u bolnici kako ne bi zaostajali za nastavom. Ta međusobna druženja mnogo znače kada nisu u pitanju one najteže dijagnoze.

Kada je riječ o uistinu teškim i ozbiljnim bolestima, događa se nešto čudesno – tada djeca ne pitaju puno. Kao da su po nekoj višoj providnosti svjesna kako se događa nešto strašno. U tim je trenutcima zapravo teže nama odraslima, nego njima jer oni u svojoj nevinosti ne znaju sve, a mi znamo.

Na koji način bolesnicima govoriti o Božjoj ljubavi kada se oni, primjerice, pitaju zašto ih je zadesila takva sudbina da su pritisnuti nekom tjelesnom patnjom?

Kada razgovaram s roditeljima djece kod koje vidite da se bliži kraj, sigurno znate ishod, a on nije povoljan, teško je to objasniti i prihvatiti jer pred vama je netko tko je rodio dijete da bi ono otišlo prije njega. Rijetko prva počinjem razgovor, radije pričekam da roditelji na neki način prihvate tu strašnu vijest koju ste im priopćili i o kojoj ne treba puno pričati. Roditelj to osjeti instinktivno – osjeti da se događa nešto teško i neobično. Tada počinju ona pitanja: „Jesam li mogao više, jesam li mogao bolje, jesam li mogao ranije?“

Naravno, kažete im da nisu mogli. Da su išta mogli učiniti, njihovo dijete ne bi ni bilo bolesno; da su nešto primijetili ranije, doveli bi ga baš kao što su ga doveli i tada kada su potražili pomoć. Često se pitaju mogu li ga odvesti u neku drugu zemlju – u Ameriku, Tursku, Hrvatsku – negdje gdje ima „nešto više“, jer tako roditelji mogu biti mirni da su učinili sve što je u njihovoj moći. Ako imaju tu mogućnost, treba im to dopustiti.

Nažalost, liječenje je skupo i roditelji to često ne mogu sami financirati, pa im tada pomažemo šaljući medicinsku dokumentaciju u veće centre kako bi dobili tzv. drugo mišljenje koje će potvrditi da je učinjeno sve što se moglo.

Ako su roditelji vjernici, bez obzira kojoj od monoteističkih religija pripadali, oni bolest i Božju volju prihvaćaju drugačije od onih koji bi glavom išli kroz zid tražeći krivca. U takvim situacijama najbolje je svjedočiti vlastitim primjerom.

Budući da u Sarajevu radim s mnogo ljudi islamske vjeroispovijesti, često im prenosim savjete koje je meni moja baka govorila. Moram priznati, kad sam počela raditi ovaj posao, nisam mislila da ću biti na tako teškom mjestu. Kod kuće nikad nisam pričala o tome, ali kad je moja baka saznala, rekla mi je: „Vera, nikad nisam mislila da ćeš raditi tako strašan posao.“ Baka me tada pitala: „Kako se zove dijete koje ostane bez roditelja? Ono je siroče. Kako se zove čovjek koji izgubi bračnog druga? On je udovac ili udovica. A kako se zove roditelj koji izgubi dijete?“ Naziva nema, taj gubitak je toliko bolan i neopisiv da ljudi kroz tisuće godina nisu uspjeli naći riječ za njega. U tim trenutcima, zapravo, najbolje je šutjeti i suosjećati.

Suosjećanje Samarijanca: ljubiti noseći bol drugog naslov je poruke pape Leona XIV. za 34. svjetski dan bolesnika. Kako u današnjem užurbanom svijetu možemo, po uzoru na milosrdnog Samarijanca, prepoznati lice Kristovo u bolesnima i usamljenima?

Stalno naglašavam da medicina i liječnički poziv nisu običan posao. Vjerujem da su liječnici koji se bave skrbi bolesnika na neki način izabrani, slično kao što su izabrane osobe u posvećenom životu. Naravno, nisu svi bolesnici u tako teškom stanju da im se nazire kraj. Kada uložite svoj trud i rad, pa vidite da to dijete odlazi kući sa svojim roditeljima na nogama, zdravo i živo, i da je cijeli život pred njim, osjećaj je doista izvrstan.

Kako prepoznati? Zapravo, pacijenti prepoznaju vas. Kada imam pacijenta čiji je kraj neizbježan, roditeljima ne mogu reći ništa osim toga da ćemo uistinu uraditi sve što možemo. Ipak, svjedočila sam i čudima. Bilo je situacija kada je konvencionalna, službena medicina rekla da se više ništa ne može učiniti, a ipak se dogodilo čudo. Zato im kažem da vjeruju, mole Boga i da se nadaju. Ali, ako se to čudo ipak ne dogodi, mogu im obećati jedno: medicina je danas osigurala dovoljno lijekova da dijete ništa ne boli i da taj kraj bude dostojanstven. Roditeljima to znači gotovo jednako kao da ste im rekli da će ozdraviti, jer se ljudi u bolesti najviše boje boli. Kada im objasnite da bol možemo suzbiti, to im donosi neizmjeran mir.

Sveti Otac naglašava važnost „konkretnih čina blizine“. Možete li navesti primjer kada je upravo ljudska blizina bila ključna za oporavak pacijenta, a ne samo tretman?

Blizina je najvažnija, koliko god medicina davala moćne lijekove ili koliko god tehnologija napredovala. Uspjeh u medicini danas je golem. Vidite da su bolesti od kojih su ljudi prije umirali danas postale obične, usputne. Primjerice, dijabetes je prije 100 godina bio bolest kod koje ljudi ne bi imali nikakvu šansu, a danas dijabetičari mogu živjeti isto kao i svi drugi, da se na njima ništa ne primijeti. Nećemo spominjati transplantacije srca i slične zahvate. Ipak, unatoč svemu tome, mislim da upravo blizina odagna strah. Kada znate da je netko uz vas, manje se bojite. Tako i Božja blizina odagna strah.

Evo, recimo, svećenici su ljudi koji žive u zajednicama, nemaju obitelji u klasičnom smislu, imaju svoje prijatelje i poznanike, ali se ipak svatko na kraju dana zatvori u svoju sobu. No, kada znate da je netko u blizini, netko vaš – a prije svega da je Bog s vama, pa onda taj prijatelj, drug, čovjek, ili čak slučajna medicinska sestra ili liječnik kod kojega ste došli – samo njihovo prisustvo presudno je za oporavak.

Ako još k tome postignete da vam netko vjeruje da ćete učiniti i više nego što možete, što ćete pokazati svojim djelima i raznim intervencijama koje poduzimate, onda je to doista važno. Ključno je da ste tu, da ste dostupni i da radite s istim ciljem – a to je da bolestan ozdravi.

U porukama prigodom Svjetskog dana bolesnika različite pape naglašavaju isto: važnost sakramenta i euharistije u životu te procesu nošenja s bolešću. Recite nam, primaju li bolesnici sakramente ili još uvijek postoji strah kako je bolesničko pomazanje „kraj“?

Tamo gdje ja radim djeca ne primaju bolesničko pomazanje zbog sakramentalnih pravila, ali imamo situacije kada se dijete rodi puno prije vremena, toliko rano da su izgledi za preživljavanje mali. Tada imamo čin krštenja u bolnici. Jako smo zahvalni dragom Bogu što imamo našeg vlč. Peru Brajku koji je bolnički kapelan.

Ovdje bih vas zamolila da napišete jedan redak o tome kako status bolničkih kapelana u bolničkom okruženju, na Kliničkom centru i u Državnoj bolnici, još uvijek nije pravno razriješen. To je trenutačno neka vrsta volontiranja. Oni nemaju plaću, nisu zaposlenici, niti imaju pravo na zdravstveno i socijalno osiguranje na temelju tog rada. Mislim da bismo svi trebali početi pričati o tome i djelovati. To je pitanje politike – crkvene i državne vlasti mogu omogućiti da se to riješi, kao što je već riješeno u nekim drugim županijama.

Zahvalni smo Bogu što sve konfesije imaju svoje predstavnike, a ja, naravno, najčešće komuniciram s vlč. Perom kada su u pitanju djeca čiji roditelji žele sakrament krštenja.

To je nešto prekrasno. Sigurno ste i sami nekada bili krsni kum ili kuma. Ja sam bila kuma jako puno puta. Imam kumstva kod djece koja su bila iznimno bolesna, ali su uspjela preživjeti, na čemu smo zahvalni i Bogu i čovjeku.

No, imala sam u nekoliko navrata, prije nego što je došao vlč. Pero, situacije gdje sam ja morala obaviti krštenje. Nikad u životu nisam mislila da ću to morati učiniti. Bilo je to doista pitanje života i smrti. Tada sam stupila u telefonski kontakt s crkvenim vlastima i objasnili su mi da je zapravo najvažnija nakana, obična voda kojom napravite znak križa na djetetu i izgovorite riječi krštenja. Hvala Bogu na toj mogućnosti!

Možete li iz svog iskustva iznijeti nešto posebno upečatljivo što nikada nećete moći zaboraviti?

Mogu vam reći da se ovdje ne radi o mom pacijentu, nego o mojoj kolegici koja je danas navršila 65 godina i otišla je u mirovinu malo prije nego smo započeli intervju. Davno je to bilo, mislim da ima više od 15 godina. Bio je drugi dan Bajrama, a ja obično dežuram prvi dan. Bio je rujan, jedan krasan, miran dan na klinici. Zazvonio je telefon i pisalo je njezino ime, ali nije se javila ona, nego njezina sestra. Rekla je kako su krenuli na imanje roditelja prema Foči, i da je moju kolegicu jako zaboljela glava, te se parkirala i izgubila svijest.

Poznajući je – jer ona je mene dočekala na klinici, a ja sam nju ispratila u mirovinu – znala sam da to mora biti nešto naglo jer je bila zdrava i nije imala nikakvih tegoba. Ne mogu vam objasniti koji su to bili putevi Božji. Nikada u životu nisam bila u Trnovu, ali sam nekako iz prve dobila punkt hitne u Trnovu, rekla im lokaciju. U kolima hitne pomoći bila je moja studentica kojoj sam objasnila ili je moždani problem nakon pucanja krvne žile, ili srčani udar, jer trećeg razloga nema.

Dok su oni išli prema kolegici, nazvala sam Klinički centar kako bi je dočekalo svo potrebno osoblje, a tamo je bio i jedan vrstan anesteziolog dr. Ivan Zaratin. Kada su je pokupili i krenuli prema Kliničkom centru, zove me moja studentica i kaže: „Ona je prestala disati.“ Ja sam joj samo rekla: „Sada ćete vi disati za nju, jer je ona zaboravila.“ Ona je rekla kako je to kolegica i to je strašno teško, a ja kažem: „Uzmite te instrumente koji oživljavaju i počnite…“ Bilo je to jedno veliko krvarenje u glavi, ali ona je od danas u mirovini i dobro je.

Koliku ulogu u procesu ozdravljenja imaju vjera i molitva?

Neograničeno, znači jednostavno ne postoji neka granica da vi sad kažete – tu je puno, malo ili ogromno. Mislim da je to nekako sve, jer kada čovjek stvarno preda svoj život Bogu, a u Očenašu kažemo „budi volja Tvoja“, i kada toliko vjerujete da uistinu kažete: „Evo, Gospodine, neka bude volja Tvoja.“ Ja imam pravo moliti da to bude sve najbolje, a moja je baka, recimo, govorila da nikada nije molila „daj mi, Bože, ovo ili ono“, nego je molila da bude onako kako je najbolje za dušu i tijelo te osobe.

Ponekad, kada ti ljudi trpe velike bolove, a nemate mogućnosti za sretan završetak, pa po svaku cijenu želite produžiti taj život – to nekako nije dostojno čovjeka. Tada se uistinu treba pomiriti s Božjom voljom. Naravno, medicina treba uraditi sve što može, i vi kao čovjek, i vi kao roditelj. Roditelj i liječnik imaju isti cilj, ali kada vidite da jednostavno nešto ne ide, važno je da budete tu, da to bude dostojanstveno i bez boli, jedan miran prijelaz. Na kraju, mi smo ovdje svi samo na proputovanju i vjerujemo da postoji vječni život.

Recite nam kako se danas može promatrati odnos između teologije i medicine?

Ja mislim da se odnos između teologije i medicine ne može razdvojiti. Kažu da su ljudi provodili istraživanja koja su pokazala kako svi koji su prošli kroz neku patnju – bilo da je to bol, bolest, nesreća ili nešto slično – i teisti i ateisti izgovaraju dvije riječi: „Bože moj“ i „majko moja.“

Dakle, ne možemo to odvojiti. Ne možemo to razdvojiti i zato vam kažem: nije važno kojoj religiji ljudi pripadaju, pa čak i ako se izjašnjavaju da ne vjeruju u Boga – oni u teškim trenutcima zazivaju dvije osobe: Boga i majku.

Kako se nosite s trenutcima kada medicina dođe do svojih granica, a pacijent i dalje pati? Je li moguće definirati gdje počinje i gdje završava zadaća liječnika, u odnosu na pastoralni rad svećenika u slučaju određenog bolesnika?

U slučaju određenog poziva, ja mislim da tu nema jasne granice; zapravo, svećenik i liječnik rade isti posao istodobno. Ako računamo da je Isus bio i liječnik i Bog, onda je to, kako sam vam rekla, nemoguće razdvojiti tamo gdje čovjek uistinu prihvaća religiju i spoznaju da je liječnik zato što je dobio dar. Ja sigurno nisam ništa bolja od drugih ljudi. Zašto sam ja uopće postala liječnica? Moja je majka bila daktilografkinja, moj otac prometni tehničar, nitko u mojoj obitelji nije bio liječnik – a ja jesam. Znači, zašto sam ja to odabrala? Ipak imate osjećaj kao da vas je Netko odabrao.

Isto tako je i sa svećenikom. Ne postaje se svećenik samo zato što si ti odlučio to biti, nego zato što si dobio poziv i na njega se odazvao. Ako to stvarno prihvatiš onako istinski i iskreno, kao i liječnički poziv, mislim da se to dvoje ne može jedno od drugoga odvojiti.

Liječnički poziv iznimno je iscrpljujući, pogotovo Vaš s obzirom na odjel na kome radite. Gdje crpite snagu iz dana u dan?

To je uistinu iscrpljujuće jer, kao što sam vam rekla, to je protuprirodno. Iskreno govoreći, ja sam praktični vjernik, pri čemu ne želim reći da sam dobar vjernik jer je to teško procijeniti, ali ja zato gotovo svaki dan idem na misu. Nekad sam malo više, nekad malo manje skoncentrirana, ali kad se čitaju tekstovi, ja ih analiziram jer u njima uvijek nađete neki poticaj da izdržite i da vidite, zapravo, da vama nije najgore. Ja ipak dođem, radim svoj posao i pomažem, ali potom odlazim jer moje radno vrijeme ima kraj, a ta obitelj i taj pacijent ostaju tu i čekaju ishod. Stvarno je važna i suradnja s kolegama, jer medicinu ne možete raditi sami; morate raditi kao tim s medicinskim sestrama i drugim kolegama jer u medicini ne možete sve znati.

Iako nisam udana i nemam svoju obitelj, potekla sam iz obitelji – imam brata koji ima četvero djece, imam tetku, tetka, prijatelje i poznanike kod kojih uistinu nailazim na razumijevanje. Ako se s nekim dogovorim, pa iskrsne nešto hitno na poslu, oni imaju razumijevanja. Ako im kažem da sam umorna, ne traže previše od mene, a ako vide da mi je teško, nastoje me oraspoložiti.

Također, volim putovanja i odlazim na egzotične destinacije, ali moram vam priznati da sam i tamo uvijek liječnik. Nedavno se, primjerice, na jednom koncertu dogodio srčani zastoj i moram reći da je, zahvaljujući brzoj sabranosti i reanimaciji, ta osoba preživjela. U pružanju pomoći tom čovjeku pomagao mi je moj bivši učenik. Lijepo je to.

Imate li vremena za molitvu dok ste na poslu u bolnici?

O, kako da ne! Mi ne možemo imati klasičnu stanku jer nikad ne znamo što će se dogoditi, ali tu su one neke brze, strjelovite molitve koje su me učili još kao dijete. One kad kažete: „Bože moj i sve moje.“ Vrlo često odem osmog u mjesecu na Brestovsko i stvarno zahvalim za sve one brze pomoći koje su se dogodile.

Kad se pojavi neka malena stanka, danas vam je taj internet dostupan pa možete pročitati tekst toga dana ili neku poučnu misao. To puno znači kada ste u tjeskobi ili kada treba donijeti važnu odluku, jer nekad niste sigurni je li to što odlučite baš ono najbolje za vašeg pacijenta.

Imali smo jednog liječnika iz Engleske koji je kod nas dolazio i znao je reći: „Kada god hoćete nekome dati neki lijek, zapitajte se zašto to radite. Ako imate logičan odgovor na to, dajte taj lijek ili učinite neku pretragu; ako nemate, nemojte to raditi samo da biste nešto uradili, jer možda možete samo naškoditi.“

nedjelja.ba