Misli odlutaju i često pobjegnu u djetinjstvo. Vratim se u neke stare, sretne dane, bez briga, bez interneta, prožete samo iskrenom dječjom igrom i smijehom.

Jurio sam, jurio. Zapravo sam jako kratko bio u kući. Igrao skrivača, zaleđenog čiče, trčao za loptom. I obično kada bih se vratio kući bio bih prepun čičaka, koje je bilo vraški teško skinuti s odjeće. Zapravo, čini mi se da odjeća nikad nije bila ista nakon čičaka.

A lopta je bila original naravno, Super tele. Ne može ju nitko stići, a ni predvidjeti kamo će ići. Prvi trn i već plačemo, a ukoliko netko malo sjedne na nju poprima izgled jajeta.

Obožavao sam kad mi roditelji kupe Huba-Buba žvake. Zašto, ni sam ne znam.

Ili možda pez, s onim nekim čudnim likovima sa savitljivim vratom. I naravno da bih sve pojeo odmah, i onda se samo igrao s igračkom, dok ju ne bih slomio.

Imao sam svoju omiljenu posudu za hranu, onu s kravicom. Sve se moglo jesti iz nje, baš sve. Čorba, pita, keks i mlijeko. Ma sve.

A kad smo već kod keksa, dva su ostala u posebnom sjećanju. Oni suhi, mada nisu bili suhi ako ih malo polijem mlijekom. Ne znam zašto, ali bili su slađi od svih ovih današnjih.

A volio sam i smoki. I jeo ga šakama. Kuća bez Nuno smokija nije bila kuća. Je, bio je najjeftiniji, ali koga je briga za cijenu.

A smoki je bio najbolji uz crtiće. Nije ih bilo puno kao danas, ali bili su jako, jako zanimljivi, pa smo ih svi u obitelji gledali. Naravno, ukoliko otac nije gledao utakmicu, ili ako na programu nije bila repriza Vize za budućnost. Teletabisi i njihov usisavač Nunu nikad neće biti prevaziđeni.Ni ono sunce što se smije.

Pink panter je stari lisac. Dobro nije lisac, ali znate što sam htio reći. Još ona napeta muzika... Uh...

I zagledam se ja tako u Zvonku koji vozi taxi (kasnije su ga preimenovali u Nody, i nije bilo fora), ili u Nogala (asti, a kreativno ime, nema šta).

I uživim se toliko kao da sam i ja ušao u televizor (tada sam mislio da su oni unutra). A televizor , naravno, katodaš. I ti televizori se nisu ni krali, jer bi ti viljuškar trebao za ukrasti tu mrcinu. I onda dosadne reklame.

Ubiše me s ovim šnalama i ukosnicama, za neki konjski rep, pundžu ili kako se to već zove. Ili ovaj što me hipnotizira pa kaže "Nemoj misliti na torticu". A naravno da neću, naravno da ne smijem roditeljima ni reći da mi kupe Torticu.

"Na spavanje", viče otac i što ću sad. Naravno, krišom sam mu ukrao mobitel, pa ću razbaciti koju "zmije", ali brzo ću izgubiti u udariti u svoj rep.

No, brzo je skužio, došao u sobu, zagalamio i oteo mi Iphone. No, zaboravio je da u sobi imam i Super nintendo.

I taman što je Super Mario krenuo, uzeo "pucaljku" eto ti majke. "Gasi to, moraš u školu ujutro", i bez pogovora gasim. Rekao bih štogod, ali strah me onog pruta iza vrata , kojeg sam slomio, ili tatinog kaiša. A prut sam naravno, sam i ubrao.

Pribor za školu se pakira tek ujutro. Opet sam zaboravio. Gumica je tu, ona za koju postoji legenda da joj jedna strana briše i kemijsku. Probao sam par puta, i samo zamrljao sve.

Olovaka me bilo stid. Jer, koliko god dobro bilo to što ne moraš starno šiljiti, izgled je bio očajan, nekako dječji.A ja sam mislio da nisam dijete. "Zašto mi je majka kupila baš ovu?", pitao sam se stalno.

Za zadaću sam trebao naučiti pjesmicu AntunTun, koju sam naravno naučio. I dobio 5. Majka će biti ponosna.

Znam da će mi majka kupiti sladoled, i to Rumenka. I da ću kada ga počnem lizati odgristi pola, i da će me zubi zaboljeti od hladnoće.

Ako ostane kusura, dobit ću i koju Bananko bananicu.

Stigao sam kući, a prijatelji me već čekaju. Nacrtali smo školicu da se igramo. Kao i uvijek , igrat ćemo se deset minuta, onda će nam dosaditi.

Onako nervozni, zapalit ćemo koju, i gledati jedni druge tajanstvenim osmijehom.

Marko je dobio novi romobil, pa ćemo se malo vozati. Ili pokušati vozati, jer je to i dalje najbesmislenije prijevozno sredstvo koje znam. Ni do koljena nije mom BMX-u.

Glazbe je bilo masu, ali majka je samo na radiju slušala mise.

Istina, imala je jednu kazetu, onu od Tajči. Pa smo svi morali da ludujemo ove noći. Jednom sam greškom presnimio pjesmu, i dobio batine, naravno.

A presnimio sam ju preko tatinog navijačkog mixa, koji je dobio uz Jutarnji. I dobio duple batine, i to brezovcem.

Jedva sam čekao neki dernek, da dobijem na tomboli laser, mada sam češće dobivao sličice.

Jednom sam dobio i žvake koje tresu, pa ih ponudio i tati. I naravno, dobio sam takve batine da mi više nikad nisu naumpale. I nisu ni mogle, jer su završile u smeću.

A kada bih išao po drva, išao bih sa svjetiljkom, starom, dobrom svjetiljkom.

Nemam puno fotografija iz tog perioda, mnoge su ostale neizrađene na Kodakovom filmu.

Ne znam, ali bio sam mnogo sretniji tada nego sada. Monopoli, Pokemoni, Hugo, Životinjsko carstvo. Sve je to vrijedilo mnogo više.

BM/Artinfo.ba