Povodom Dana pobjede i Domovinske zahvalnosti te Dana hrvatskih branitelja, koji se obilježava 5. kolovoza, Katolički tjednik donosi razgovor s nekadašnjom pripadnicom HVO-a Marinom Miličević Šimunić iz Fojnice, aktivnom sudionicom u posljednjem ratu, koja je strahote s prve crte bojišta kasnije zamijenila borbom s teškim zdravstvenim iskušenjima, te kroz vjeru pronašla put do unutarnjega mira…

Piše: Željko Ivković, Katolički tjednik

Kada se govori o Domovinskom ratu u Hrvatskoj i ulozi Hrvatskoga vijeća obrane u posljednjem ratu u BiH, povijest uglavnom bilježi muškarce. No, iza ratnih kulisa tiho su stajale i žene – one koje su bez oklijevanja ponijele teret obrane, a potom u poslijeratnim godinama nastavile voditi teške, nevidljive bitke s kojima su se susretali i njihove kolege s puškom u ruci.

Jedna od njih je dočasnica, glavni narednik Marina Miličević Šimunić, Fojničanka s australskom adresom u Perthu, nekadašnja pripadnica HVO-a u Fojnici i kasnije Oružanih snaga BiH, čiji je životni put najbolji dokaz kako se uz Božju pomoć preživljavaju najveće životne oluje.

Ova hrabra vojnikinja podijelila je s nama „komadić svoje duše“ i progovorila o svom ratnom angažmanu, poratnom životu, zdravstvenim iskušenjima te nastanku knjige Kad mi dođeš ti u kojoj je otvoreno opisala višegodišnju borbu s PTSP-jem.

Marina je rođena 1966. u Fojnici gdje je završila osnovnu, a potom Srednju ekonomsku školu u Kiseljaku. Za sebe kaže da potječe iz tradicionalne i brojne katoličke obitelji sa šestero djece, gdje su obiteljski stol, djedova i bakina mudrost te zajednička molitva bili usmjerenje za čitav život. Od malih je nogu učena kako je život dar, a budući da je bila najstarije dijete u svojih roditelja, rano je upoznala i što je to odgovornost.

„Roditelji su se borili da nam ništa ne 'fali'. Imali smo divnog djeda i baku tu blizu odmah pored nas, uz koje smo odrastali, od njih učili puno o životu. Učeni smo od djetinjstva da smo odgovorni sami za svoj život. S bakom sam svake nedjelje išla u crkvu i sjedile smo u drugoj klupi desno“, prisjetila se Marina i ustvrdila kako je odrastala u vrijeme kada katoličko usmjerenje djece nije odgovaralo vlastima.

Prvi su izazovi bili u školi. Naime, dobro je učila i bila učenik generacije u osnovnoj te potom u srednjoj školi. „Kao odlikaš imate obvezu postati član neke socijalističke omladine. Ja sam to svaki put odbijala, bila sam pod pritiskom, ali sam izdržala. Nikada nisam voljela kada nešto moram“, ustvrdila je i dodala kako je odmah nakon završetka srednje škole počela raditi u Fojnici u računovodstvu Rudnika Bakovići gdje je ostala do 1992.

^{Vojska u mirnodopskom razdoblju}

Otkud žena u vojnim postrojbama?

Kada je započeo rat, Marina nije dvojila: stupila je u redove HVO-a od prvoga dana, dajući svoj doprinos u obrani rodne grude u onom segmentu u kome je bila najbolja – administraciji. U tim trenutcima kaosa i stradanja, duboko u srce urezale su joj se riječi njezina oca, koje su postale njezin vojnički kompas: „Djeco, teška su vremena, ali će jednoga dana proći. Dobro pazite kakav ćete obraz iznijeti iz ovoga rata.“

Međutim, nas je zanimalo otkud jedna djevojka, još i odlikašica, baš u vojsci. „U to doba nije nas puno znalo na računalima. Osim toga svi su se moji prijatelji uključili u HVO, a među njima i mlađi brat. Imao je tek 19 godina, bio je dijete i željela sam bdjeti nad njim“, kazala nam je napominjući kako je imala „sređene papire“ da sa sestrom ode u Njemačku, ali nije to učinila zbog njega.

Za mnoge je vojska sinonim za oružje te smo željeli znati je li prije 1992. imala iskustva s tim. „U poduzeću gdje sam radila bilo je mnogo muškaraca i svi smo imali razne sportske igre i uvijek sam na tim natjecanjima u gađanju osvajala prvo mjesto. Zanimljivo, imala sam mirnu ruku. Oružje u ratu nisam koristila, jer moj je posao uglavnom bio 'uredski'. Međutim, kad smo bili na terenu, morali smo dužiti oružje. Dobivali smo Eru (hrvatska strojnica zasnovana na poznatijem modelu imena Uzi). Osobno ne volim oružje, ali sam morala nositi“, kazala je i dodala da nikad metka ni u koga nije ispalila.

Okružena muškarcima…

Napomenula je i kako se već bila navikla u poduzeću u komu je radila na muške kolektive, a kasnije je na to došla vojska. „Meni bi bilo nezanimljivo ići raditi u neku trikotažu ili u 'žensku firmu'. To bi mi bio šok. U vojsci ne postoji muškarac niti žena. Vojak u biti nema precizan posao. On ima svoj rajon i bilo što da zatreba, mora biti na usluzi, pogotovo kada su ratna djelovanja. Tu ste prvenstveno kolege i ljudi spremni jedno drugomu pomoći. Vojska nije muška stvar jer iz iskustva znam koliko balansa u nekim delikatnim situacijama, u napetostima, može unijeti jedna žena“, kazala je Marina i dodala kako nikada nije osjećala šikaniranje, niti je bila pošteđena zadataka, ali je vidjela kako su kolege imale potrebu malo ju zaštititi, naglasivši: „I dandanas ljudi s kojima sam provodila dane i mjesece na terenima su mi kao braća. Ja sam njihova sestra. To je bila Druga pješačka bojna Treće gardijske brigade Jastrebovi.“

Nakon Fojnice otišla je u Zborno područje Kiseljak, a potom su uslijedila razna bojišta na Kupresu, Livnu, Glamoču, Mrkonjić Gradu, vojne operacije poput Zima 1994., a onda ljeto pred Oluju i dalje. „Meni su osobno sva bojišta bila teška. Bili smo na terenu po 30 i više dana bez odmora, spavanja, pod stalnim borbenim djelovanjima. Ne mogu nijedan teren izdvojiti kao posebno težak, osim ako netko od kolega ne pogine ili bude teško ranjen. Ipak, težak je bio susret na bojištu s bratom koji je bio u posebnoj postrojbi Munje. Došao je onako mršav, ispijen, mokar, gladan. Tu je i rastanak, ne znam hoćemo li se vidjeti opet“, posvjedočila je naša sugovornica ističući kako je uvijek Boga molila, i uvijek mu zahvaljivala za svaki novi dan, pogotovo kada ne puca.

^{S muškim kolegama}

Tranzicija u mirnodopsku vojsku i mirovina

Nakon posljednjeg rata bila je potrebna transformacija vojnih postrojbi i ljudstva u mirnodopski režim, što je posebno delikatan problem u BiH u kojoj su bile tri vojske. Najviše je tenzija pravilo nepovjerenje među ljudima, a Marina je bila aktivno sudjelovala u svemu tome te je među prvima došla iz Fojnice raditi u Sarajevo. Posebice se istaknuo problem kada je imala kolegu koji se po uredima hvalio da je palio kuće upravo po njezinu rodnom mjestu. „Bilo je teško, ali, eto, s vremenom se to izgradilo i išlo naprijed“, kazala je i dodala kako sada BiH ima normalnu vojsku – tu je kao da je oduvijek postojala.

Između ostaloga, spominje kako je imala želju otići na vojno hodočašće u Lourdes. Međutim, ta joj se želja još uvijek nije ostvarila. Naime, kada su započela hodočašća, tada je njezin otac bio teško bolestan, vezan za krevet, i nije ga mogla ostaviti s mamom i bolesnom sestrom. Kasnije se prijavila za hodočašće, ali je imala samo hrvatsku putovnicu i nije mogla ući na popis jer je to bila Vojska Federacije BiH. „Postojale su opcije za brzinskim dobivanjem bh. putovnice, ali imaju neki principi preko kojih ja ne mogu prijeći i nisam otišla. Ipak se nadam da ću nekad u životu hodočastiti tamo“, rekla je Marina, a budući da vojnici relativno mladi idu u mirovinu, zanimalo nas je što je radila poslije 2007. kada je umirovljena.

Kako smo saznali, voljela je marketing i organizaciju te je radila u lokalnom turizmu i sudjelovala u svim sferama društva. Nažalost, pogoršala se bolest koju je „zaradila“ na kupreškom bojištu kada se jaka upala sinusa razvila u autoimunu reakciju. Potom je više od sedam godina radila u punionici vode Nevra u Deževicama kod Kreševa. Osim toga život ju je odveo privremeno i u Njemačku gdje je čuvala starije osobe.

I šlag na kraju, u Fojnici je 2021. sklopila brak s Nenadom Miličevićem,kojeg zna od djetinjstva, a u mladosti su se, kako kaže, „zabavljali“, ali je svatko otišao svojim putem te su se ponovno sreli. Već iduće godineotišla je k njemu u Australiju, ali je i dalje u svojoj Bosni duhom, te pogotovo ljeti, i tijelom.

Posljedice rata osjećaju se dugo

Netko bi mogao pomisliti kako je njezina životna priča poput holivudskog filma u komu nekadašnja ratnica pronalazi ljubav iz mladosti te se seli u bogatu i daleku Australiju, međutim takve su priče samo na velikom platnu. Nakon rata, kada su oružane borbe utihnule, te su se pretvorile u birokratske peripetije osnivanja zajedničke vojske, njoj je na naplatu stigao sav stres.

Ratne traume, dugogodišnja autoimuna bolest, smrt oca te borba mlađe sestre za život ostavili su duboke tragove. Marina se suočila s „nevidljivim neprijateljem“: teškim napadajima panike i PTSP-jem. Njezina su dva prijatelja iz istog razloga počinila suicid, a ona je predajući svoje boli pred križem, pronašla snagu odbaciti strah. Kako ističe, kada god se nađe na prekretnici, stane pred križ i zatraži savjet od Gospodina.

Budući da je nakon višegodišnje borbe za koju je malo ljudi znalo savladala tu bolest, odlučila je, na nagovor duhovnika, svoju unutarnju borbu staviti na papir kako bi pomogla bližnjima. Taj je projekt nazvala Kad mi dođeš ti. Knjiga je imala velika uspjeha, mnogo predstavljanja diljem BiH, a postala je i lokalni bestseler u Središnjoj Bosni. Odala nam je jednu tajnu: naime, sprema se i nastavak knjige…

Nažalost, nove teške kušnje za Marinu i njezinu obitelj nisu izostale ni u godinama poslije. Naravno riječ je o razornim poplavama iz listopada 2024. u Fojnici. Iako je u to vrijeme sa suprugom mogla uživati u mirnom životu u dalekoj Australiji, glas iz zavičaja i patnja njezina naroda pozvali su je opet na akciju, baš kao 1992.

Bez razmišljanja su australsko ljeto zamijenili blatnjavim bosanskim terenom kako bi pomogli majci Ljubici, bratu, sestri i susjedima u čišćenju i obnovi uništenih imanja. Budući da joj muž vozi kamione, pokazali su po tko zna koji put da istinska kršćanska ljubav nije u riječima, nego u konkretnu služenju i ostajanju uz bližnjega u najtežim životnim nepogodama.

„Otišli smo 30. rujna iz Fojnice za Australiju, a 4. listopada su se dogodile poplave. I mi smo se ponovno vratili već 21. listopada kako bismo pomagali“, ustvrdila je i naglasila kako su inače svako ljeto u Bosni, dođu u svibnju, a idu u listopadu…

Na kraju smo shvatili kako životna priča Marine Miličević Šimunić nije samo storija o jednoj vojnikinji, niti saga o bolestima. To je duboko kršćansko svjedočanstvo o tome kako se pod teretom najvećih križeva kroz vjeru u Boga iznova rađa nova osoba sposobna pomagati i sebi i drugima…

PTSP i Kad mi dođeš ti

U poslijeratnom društvu brojna traumatična iskustva, uključujući i gubitak bliskih osoba, uz svakodnevne životne probleme kod mnogih ljudi razviju oblike nekog od posttraumatskog stresnog poremećaja. Bez obzira na to koliko teška bila, o ovoj bolesti u BiH se ne govori iz još jednog straha, od stigmatizacije i odbacivanja. Upravo ta činjenica posebno otežava život oboljelima, koji postaje samo njihov pakao iz koga rijetki pronalaze izlaz.

U knjizi Kad mi dođeš ti autorica Miličević Šimunić piše o osobnim iskustvima, istraživanju, razmjeni iskustava s osobama koje su prošle ili prolaze kroz traumatična iskustva, te borbi protiv bolesti dugoj 11 godina iz koje izlazi kao pobjednica zahvaljujući vlastitoj snazi i vjeri u Boga.

nedjelja.ba