Fojnica: 33 godine od krvavog fojničkog ljeta i progona Hrvata
Uz bolna sjećanja preživjelih i gromoglasnu šutnju udruga, bez mise za poginule i ubijene
Početkom mjeseca srpnja navršavaju se 33 godine od početka krvavog Fojničkog ljeta kojeg Hrvati u ovoj srednjobosanskoj općini nisu i nikad neće zaboraviti. Kao i zadnjih nekoliko godina, organiziranog obilježavanja godišnjice progona nema, potvrdili su nam predstavnici Udruga proizašlih iz Domovinskog rata Fojnice. Ove godine nema čak ni mise zadušnice u samostanskoj župnoj crkvi jer od gvardijana i župnika fra Maria Katušića, kazao nam je, nitko nije tražio misu za poginule i ubijene.
Od ostalih događaja najavljenih za 02. srpnja u Fojnici ima tek koncert Harija Mata Harija u povodu 113. rođenada fojničkog Reumala što u ovom slučaju čak ni ne treba zamjerat organizatoru budući da oni koji su trebali organizirati sjećanje na progon i žrtve vlastitog naroda to nisu učinili te nemaju povoda tražiti da se toga dana u Fojnici ne organiziraju zabavni sadržaji.
I dok oni koji bi trebali organizirati obilježavanje godišnjice progona Hrvata iz Fojnice gromoglasno šute ne sjetivši se čak ni skupa se pomoliti za duše poginulih i ubijenih, sjećanja na početak srpnja ratne 1993. godine kod obitelji poginulih i nestalih ali i brojnih Hrvata Fojnice koje je Armija BiH u samo nekoliko dana protjerala iz njihovih domova, još su itekako živa te će se kao i svih ovih godina, mnogi od njih pomoliti za duše svojih najmilijih koji nisu preživjeli krvavo fojničko ljeto ratne 1993. Prati ih i osjećaj izdaje dojučerašnjih saveznika te izostanak reakcije predstavnika međunarodne zajednice koji je trebao usllijediti prema samo nekoliko dana ranije sklopljenom sporazumu o Fojnici kao zaštićenoj saniteskoj zoni.
Umjesto sporazumom jasno definirane intervencije, međunarodni predstavnici su nijemo promatrali kako Armija BiH protjeruje hrvatsko stanovništvo, ubija i pljačka. U povodu godišnjice progona Hrvata iz Fojnice, vrijedi podsjetiti da su upravo Hrvati Fojnice i njihovo tadašnje političko i vojno vodstvo učinili sve da do sukoba ne dođe, praveći infrastrukturu koja je Fojnicu gradila kao oazu mira u ratom zahvaćenoj BiH i središnjoj Bosni. Inženjerijske postrojbe HVO-a u Fojnici su sagradile Put spasa dug 30 km koji je središnju Bosnu , preko Uskoplja i Rame, povezivao s Hercegovinom. Bio je namijenjen svima, uključujući i stanovništvo velikih gradova poput Sarajeva i Zenice. Za to vrijeme vodstvo muslimanskog naroda na čelu s Hasanom Čengićem fokusirano je na izgradnju aredroma u Visokom preko kojeg bi u BiH stizali i dobrovoljni iz arapskih zemalja, svjedoče nam akteri ratnih događaja u Fojnici.
Kao drugi primjer opredjeljenosti hrvatske strane da Fojnica ostane oaza mira navode uspostavu Ratne bolnice u kolovozu 1992. godine. Mujo Bulut, pripadnik Armije BiH bio je prvi pacijent, a njoj su se uz civile, liječili pripadnici i Armije BiH i HVO-a. Treći primjer koji potvrđuje da su Hrvati jedini radili na tomu da u Fojnici rata ne bude, čak i nakon otvorenih sukoba između HVO-a i Armije R BiH u Kiseljaku koji su počeli u proljeće 1993. godine, otvorenom agresijom Armije R BiH na prostore ove srednjobosanke općine, su brojni sporazumi koju su Fojnicu trebali zaštiti od rata. Sklapani su uz posredovanje najviših međunarodnih dužnosnika u BiH, a posljednji u nizu bio je Sporazum o zaštićenoj saninetskoj zoni.
U ime Armije R BiH potpisuje ga Nihad Kamenjaš, HVO-a Branko Stanić Krepo te u ime međunarodnih mirovnih snaga Philippe Morillon, zapovjednik UNPROFOR-a u BiH. Potpisivanju sporazuma o sanitetskoj zoni Fojnica, kao i svih ranijih sporazuma, nazočili su i fra Nikica Miličević, nekoliko mjeseci poslije ubijeni gvardijan Franjevačkog samostana u Fojnici kao i Ramiz efendija Pašić, u to vrijeme glavni imam u Fojnici. Sporazum koji je Fojnici jamčio zaštitu od ratnih djelovanja, i kojim je Fojnica potvrdila status zone za pomoć i zbrinjavanje svih ranjenika, potpisan je 30. lipnja 1993. godine. Armija R BiH prekršila ga je dva dana poslije, 02. srpnja kada počinje s agresijom na Fojnicu, prognom fojničkih Hrvata i sustavnom pljačkom njihove imovine.
Kada su predstavnici hrvatskog naroda upozorili na činjenicu da je Armija BiH prekršila Sporazum o Fojnici te da je UNPROFOR dužan reagirati predloženo im je da žene i djecu pošalju u Hercegovinu, a da sa pripadnici postrojbi HVO-a predaju 3. Korpusu Armije BiH. Naravno, takav prijedlog nije prihvaćen. Činjenici da su ga odbili, uz ogromne žrtvu koju su podnijeli hrvatski branitelji, duguju svoj opstanak u Lepeničkoj dolini.
Umjesto predaje, pripadnici postrojbi HVO-a u Fojnici nastavljaju se časno boriti za svoj narod i Domovinu BiH, braneći najprije prostor Lepeničke doline, a potom sudjeluju i u svim važnijim akcijama koje su dovele do prestanka oružanih sukoba u BiH.
U Fojnici su tijekom rata stradala 102 hrvatska vojnika i civila, podaci su Udruga proizašlih iz Domovinskog rata. Prvi hrvatski branitelj koji je stradao u Domovinskom ratu s područja Lepeničke doline je Frozinko Šušnjara, dragovoljac Domovinskog rata iz Fojnice koji je poginuo na jajačkom ratištu 08. rujna 1992. godine. Među hrvatskim žrtvama Fojnice su i gvardijan i vikar Franjevačkog samostana fra Nikica Miličević i fra Leon Migić koji su ubijeni 13. studenog 1993.godine.
artinfo.ba
