× Početna Vijesti Sport Kultura Crna kronika Politika Zanimljivosti
  • Prof. dr. Dubravko Turalija za Artinfo

korizma pustinja turalija

 

Prof. dr. Dubravko Turalija čovjek je, malo je reći, nevjerojatne biografije. Iako bi za sebe jednostavno rekao da je profesor s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu, za samo letimičan pregled njegove biografije ali i bibliografije treba vam vremena i iskrenog poštovanja.

Stoga nas iznimno veseli da je kao bibličar i pročelnik Ureda za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije vrlo brzo i rado našao vremena za Artinfo te nas kroz nekoliko pitanja, studiozno ali nadasve razumljivo proveo kroz ovo korizmeno vrijeme.  Njegov svojevrsni korizmeni inteview odnosno više osvrt na sve važnije teme ovog kako je kazao, „vremena resetiranja bogolike slike u nama“,  donosimo u nastavku:

PUT KROZ PUSTINJU

Profesore Turalija, kada kažemo da smo u korizmi, što to zapravo znači?

U korizmi smo. U pustinji smo. Korizma je put pustinjom. Put koji može trajati 40 dana, a može se otegnuti i na 40 godina.  Na žalost, može se dogoditi i to da nikada ne iziđemo iz pustinje. I Abraham je prešao svoju  pustinju, tako i Izak i Jakov i Mojsije i Jošua i Ilija i Izaija i Jeremija i Isus i apostoli i sveci dok nisu došli do svojega smiraja, do tihih voda, sklonjenih lazina i gajeva gdje su mogli odmoriti i otpočinuti. Ipak, do tihih voda mnogo je brzaca i vododerina i do pitomih lazina puno je klanaca, jama i rasjeda. I baš kao što je pustinja dio našega bogatoga i lijepoga planeta, tako je i životna pustinja dio naše svakodnevice. U hodu kroz život nužno ulazimo i u svoje pustinje, ali ne da bismo se izgubili, nego da bismo iz njih izišli snažniji, jači, sposobniji, spretniji i sretniji. Put je to težak, ali ne spor i vječan, nego brz i kratak. Svatko se, dakle, od nas nađe u pustinji. Netko će njome hoditi milju, netko dvije. Netko će gaziti vrući preprženi pijesak, a netko jezive noćne pustinjske staze. Ali svatko će na tome svojemu trnovitome putu naići i na malo zaklona, hlada i kap vode. Ipak, dobro treba znati, premda nam je svima kroz pustinju, pustinja nije naše odredište. U njoj se ne ostaje. U njoj se ne smije ostati jer svako otezanje, usporavanje ili zaustavljanje može završiti kobno.

Ako je korizma put kroz pustinju onda je ona po sebi bolna?

 Na korizmu ne možemo gledati kao što gledamo na došašće. Kao što došašće nije korizma tako ni korizma nije došašće. Dva su to različita vremena kako liturgijske godine tako i praktičnoga vjerničkog života. I makar se mnogi teolozi trudili prikazati korizmu kao vrijeme vedrine, teško da to korizma može biti jer korizma to nije.

Zašto?

Zato što kroz korizmu pratimo Isusovo četrdesetodnevno izgladnjivanje i kušnje. Pratimo zatim njegovo posljednje hodočašće u Jeruzalem tijekom kojeg se odvijaju dramatične epizode. Isusu se prijeti u sinagogama, tjera ga se iz Hrama…, narod ga ne prihvaća, učenici ga ostavljaju, apostoli ga ne razumiju. Na kraju ga svi i napuštaju. Na križu, kada je od umora već klonuo i kada od bolova izdiše kaže: …Zašto si me ostavio? Ali, svi znamo da ga nije ostavio Otac nego ljudi. Ljudi su napustili Isusa, a ne Bog. Istina, mnogi su suosjećali s njime, ali nitko ne ispušta glasa i nitko da krikne: „Ovaj čovjek je nedužan!“ Eto, to Isusa boli i tu se osjeća usamljen i napušten. Ali divna je to spoznaja da se čak ni tada ne obrušava na čovjeka. Ne krivi ga i ne kaže: “Kako možete biti takvi?“ „Zašto ste me napustili?“, nego se svojemu Ocu kao uplakano dijete tuži, ali ga i moli: „Oprosti im!“

 

turalija-misa.jpg

 

OPROST

Korizma je vježbanje u Kristovoj ljubavi i žrtvi prema svakome čovjeku. To nije lako. Nije lako oprostiti, nije lako prijeći preko svega, ali mora se. Isus nas poučava i poručuje: mora se jer to je jedini način da pobijedimo zlo i učinimo ovaj svijet kraljevstvom Božjim.

Sada ste spomenuli neizmjernu Isusovu ljubav i žrtvu. Koliko nam korizma pomaže ostvariti oprist?

Korizma je duhovno proživljavanje svega onoga što su apostoli i drugi ljudi proživljavali s Isusom te korigiranje ili ispravljanje svih onih pogrešnih poteza koje su uz Isusa činili njegovi učenici, njegovi slušatelji i njegovi protivnici. Razmišljamo, dakle, o onome što su ljudi oko Isusa činili, a što su trebali činiti. Bdijemo nad svim Isusovim riječima koje je govorio, koje nisu bile prihvaćene, a mi bismo ih sada trebali prihvatiti. Učimo od svih njegovih pouka i prispodoba koje nisu bile razumljene, a mi ih danas itekako razumijemo. Sada kada smo u pozamašnome odmaku od biblijskog čovjeka točno znamo što treba, a što ne trebamo činiti, što smijemo, a što ne smijemo i dokle smijemo i gdje moramo stati.

Eto, to je korizma. Korizma je trening, servis, popravak, resetiranje bogolike slike u nama. Lika koje se je iskrivio, zasjenio… koji se je nečim poprskao ili uflekao ili je jednostavno izblijedio. U svemu tome trebamo pomoć pa je stoga i tražimo od Isusa kako bismo opet zabliještili onom ljepotom kakva nam je Bogom dana na početku.

Koji je onda korizmeni proces za vjernika?

Trening, servis, popravak pa onda i promjena životnih navika… Sve to traži truda, odricanja, strpljivoga rada na sebi pa i liječenja. Dok su jedni u korizmi kao na vježbalištu gdje rade na jačanju duhovne kondicije i duševnoga zdravlja, drugi su u korizmi kao u lječilištu. Tako dok jedni trebaju vježbu, drugi trebaju liječenje, s tim što pritom ne žive u neizvjesnosti kao u fizičkim bolestima, nego znaju i uvjereni su da će se izliječiti.

Kako to znaju?

Znaju iz memorije evanđelja. Iz sjećanja na Isusa. Isus nikoga nije ostavio na cjedilu. Prisjetite se samo onoga slučaja s gubavcem koji je bolešću iscrpljen pao Isusu pred noge. Radilo se sigurno o mladome čovjeku koji je obolio, ali umjesto da mu je krenulo nabolje sve je pošlo nagore. Ostao mu je jedino Isus. Kaže mu: „Ako hoćeš, možeš me izliječiti.“ Isusa je duboko pogodila njegova patnja. Kaže evanđelist: „duboko ganut, Isus mu reče: – Hoću, budi zdrav!“

 

turalija-predavanje.jpg

 

OBITELJ

Korizma nas se dakle tiče svih, netko trenira, a netko se liječi?

Ponavljam, u pustinji smo iz koje treba izići čvršći i jači, spretniji i okretniji, zdrav i čitav. Svi mi sa svojim životnim teretom ulazimo u pustinji i tražimo izlaz, a s izlazom i rješenja.

Dijete koje je žrtva nesretnih roditeljskih prepirki, svađa, sukoba i trzavica ulazi u pustinju svojega života. Tu se ono po prvi put susreće s ljudskom stvarnošću koja nije uvijek bajna, nego može biti i okrutna. Ali, baš u takvoj ekstremnoj pustinjskoj klimi života najlakše prepoznajemo pravi put i dolazimo do Boga. Bog je tu uz dijete i vodi ga pokazujući mu najkraći put do mirnih svitanja i spokojnih sutona i večeri. Taj djetetov križni put nije besmislen. Isus je tu uz njega. Ne pušta ga iz vida. Ne treba se, dakle, bojati pustinje jer da nema bezvodne pustinje kako bi čovjek znao cijeniti travnate i plodne poljane i sve bogatstvo i ljepote koje Bog čovjeku nudi tijekom života.

Što je s tinejdžerima?

I učenik i tinejdžer koji je u osobnim, obiteljskim ili socijalnim problemima također ulazi u svoju pustinju. Ali ni to stanje nije niti može biti vječno. Ne može se biti u krizi godinama. Kriza je kratko stanje ljudskoga života. Kriza je prolazno stanje u životu. U tom periodu opravdano je da se popusti i u disciplini i u školskim aktivnostima, ali to privremeno stanje ne smije postati trajno. Mladi čovjek ne smije klonuti, posustati i predati se u svojoj pustinji. Jer kušnje nisu tu da ga dokrajče, nego da se u njima pokaže kao junak, kao superman, kao heroj ili heroina. Tinejdžer neka svaki dan stane pred ogledalo i neka se pita: Jesam li kukavica koja će se predati ili želim biti junak, ratnik, željezna lady kako su nazivali Margaret Thatcher, premijerku Ujedinjenoga Kraljevstva, koja je hrabro stala i borila se sa svojim nedaćama ili Majka Tereza, naizgled krhka žena, ali se nije bojala ni najjačega modernoga Golijata.

U vremenu kušnje, u vremenu pustinje mladi čovjek mora biti svjestan da nikada, nikada nije sam. Bog mu uvijek osim svoje nevidljive prisutnosti šalje i vidljive pomagače i saveznike koji su redovito tu uz njega. Tu su brat, sestra, ujko, striko, tetka, prijateljica, prijatelj, svećenik, časna sestra, psiholog, liječnik… Treba ih samo prepoznati i tražiti od njih pomoć. Jer osim što i sama njihova nazočnost znači puno, njihova pomoć je ključna kako bi se izišlo iz krize i kako bi se poput mladoga Abrahama, Davida, apostola Mateja, svetoga Augustina ili našega zemljaka sv. Jeronima predalo Božjem vodstvu i iz krize izišlo kao pobjednik. Tinejdžer se nikako ne smije ustručavati tražiti pomoć, pitati za savjet i učiti od mudrijih i umnijih od sebe, baš kao što su mladi David ili Augustin učili od mudrijih i sposobnijih od sebe.

A roditelji?

Ni roditelj koji je upao u bračnu ili osobnu krizu ne ostaje u njoj zasvagda. Ma koliko situacija izgledala zamršena, zapetljana, zapletena, izlaz uvijek postoji. Za razliku od djece i tinejdžera, zrela osoba najbolje zna kako sebi pomoći, koje poteze izvesti, na što se usredotočiti, gdje popustiti, a gdje stegnuti svoja životna uža kako bi ta kompleksna mreža koja se svakodnevno plete imala svojega smisla. Međutim, ako se stvari zakompliciraju tu onda ne treba čekati nego se obratiti mjerodavnima za pomoć. Alkoholičara ne može liječiti supruga ili suprug ili djeca nego institucija koja je za to specijalizirana. Slično je i s kockarima i narkomanima. Korizma je za to idealan početak. Ali proces liječenja ili odvikavanja ne završava s uskrsnom nedjeljom nego tek tada započinje tjelesna rehabilitacija u isključivo stručnim institucijama za liječenje i odvikavanje. Ljudi koji su ogrezli u poroke u principu se ne mogu sami izvući. Njima treba dodatna snaga, snaga institucija koje im mogu efikasno i trajno pomoći. Ovisnici i padaju u poroke jer su duhom slabi i bilo bi proturječno kada bi se ti isti koji su duhom i voljom slabi sami mogli izvući iz stanja iz kojega se ni najjači među nama lako ne izvuku. Stoga, korizma pomaže ojačati duh, ali ljudi koji su zapali duboko, ponavljam, trebaju dodatnu pomoć i na to ih treba nukati i upozoravati ne samo njihova obitelj nego i okolina počevši od ljudi s kojima sjede, rade i druže se.

BOLESNI

Kako oni bolesni među nama proživljavaju korizmu? 

Bolesnima Bog daje posebnu moć. Oni ne troše ovo naše svakodnevno duhovno gorivo. Njima se daje duhovni kerozin da sve svoje poteškoće smjelo i odvažno nose. Paradoksalno je da mnogi tjelesno zdravi sažalijevaju bolesnike, ali oni ne trebaju sažaljenja jer su ti ljudi u većini slučajeva u miru s Bogom i sa samima sobom. Snagu kojom pobjeđuju terapije, krize, bolove, besanice, strahove daje im sam Bog. Oni to osjete i neizmjerno su mu na tome zahvalni. Sažalijevati, dakle, nikako, ali suosjećati i pomoći svakako. 

Bog je najviše tamo gdje čovjek pati jer ga ljudi najviše trebaju. Bog nije samo tamo gdje su njegovi vjernici. Bog se brine o svima, a čovjek mu je glavni suradnik u brizi za druge ljude. U svemu tome ključnu ulogu imaju vjernici. Promatrati nečiju patnju hladno i nezainteresirano, znak je grješne okorjelosti. Bog se tako ne ponaša. Kada čovjek otupi, otupi na potrebu drugih tada se ne može nazivati vjernikom jer se Bog tako ne vlada prema čovjeku kojemu je potrebita pomoć. Na isti način i susjedi koji promatraju čovjeka u poteškoćama i potrebi nisu pošteđeni Božjeg testa. Pred njima je odluka: pomoći ili ne pomoći. Aktivirati se ili pošutjeti se. Ako se aktiviraju, spašavajući drugoga, spašavaju i sebe. Zbog toga Isus i govori: „Ako se oglušite pomoći čovjeku u potrebi, svi ćete jednako propasti.“ Naš bližnji je naš najbliži čovjek u potrebi. Taj može biti na cesti, u marketu, u bolnici, na radnome mjestu, na najvišem katu ili dolje u podrumu. Prisjetite se priče o Samarijancu i onoga Isusova pitanja ako voliš one koji tebe vole ili pomažeš onima koji tebi pomažu ... kakva korist, zar to ne rade i nevjernici? Stoga, moramo biti osjetljivi jedni prema drugima, pogotovo ako smo blizu onih kojima treba naša pomoć. Korizma je izuzetno vrijeme da se pokažemo prije svega kao ljudi, a onda da zablistamo kao vjernici.

 

GettyImages-954156632.jpg

 

KORIZMA KAO IZAZOV

Korizma onda doista budi u nama mnoge izazove?

Da, korizma je idealno vrijeme da razmišljamo o svojim dubljim životnim pitanjima. Tko sam zapravo i kakav sam čovjek? Jesam li postao pohlepan, gramzljiv, sebičan, tašt... Jesam li izgubio osjećaj prema drugima, pogotovo onima kojima mogu pomoći? Ako sam roditelj moram se pitati dajem li dobar primjer svojoj djeci, svojoj rodbini i svojoj okolini? Dajem li se cio za svoju obitelji ili polovično ili, ne daj Bože, fragmentarno? Jesam li svjestan da, kao što su naši preci čuvali dobar glas i poštenje za cijeli svoj rod i pleme, taj isti dobar glas sam i ja dužan prenijeti na svoje sinove i kćeri i nove generacije. Tako ne trebaju razmišljati samo roditelji nego i njihova djeca, ali i svi koji čeznu za boljim i sretnijim životom. Stara je poslovica, a nikla je baš u našim krajevima: Bolje dobar glas, nego zlatan pas! Nadam se da smo svjesni što su nam time naši preci željeli poručiti. Njihova tijela su davno legla u zemlju, ali njihov dobar glas nas svakodnevno prati i potiče naprijed. Druga poslovica kaže: Najlakše je izgubiti obraz, ali teško ga je povratiti. Drugim riječima, sve što činimo to će nekada netko temeljito analizirati. Ništa se neće moći skriti i sve će izići na vidjelo. Moramo se pitati što će sutra o nama govoriti naša djeca, unuci, praunuci ...? Kakvi smo bili ljudi? Eto, zbog toga je korizma, zbog toga je pustinja: da uđemo, da vidimo gdje smo, kuda plovi naš brod i dokle može tako.    

Koji je onda najbolji recept, kako se boriti protiv grijeha i duhovno se oporaviti u ovoj korizmi?

Iskustvo je pokazalo da koliko god čovjek bio svjestan grijeha i zla i koliko god ga se čuvao svejedno, zbog svoje slabosti, upada u njega. Ali moramo biti svjesni da Bog nije račundžija ili obračundžija koji računa ili obračunava pa onda kada zbroji dobro nagradi, a zlo kazni. Bog ne radi tako. Bog očinski osjeća za svakoga svoga sina, za svaku svoju kćer pogotovo kada klone i treba pomoć. Mi mu se samo trebamo sinovski ili kćerinski obratiti. Ono što kaže rimski satnik u Novome zavjetu: “Samo reci riječ i ozdravit će sluga moj” najjednostavnija je, a opet najdublja vjera u Boga. I danas se u čudu pitamo otkuda tome rimskome poganinu tolika vjera u Isusa? Je li on nešto posebno vidio, čuo…? Naravno da jest. Ali i mi smo toliko čuli o Isusu pa i vidjeli i sami na svojoj koži doživjeli, ali opet dovoljno ne vjerujemo u njega. A Isus će po sto puta ponoviti da čovjek koji vjeruje može sve. Čovjek koji se ufa u Božju providnost, najslobodniji je čovjek i čovjek koji ljubi najsretnije je dijete Božje kojemu ne može propasti vječnost.    

 

IM/Artinfo.ba

NATJEČAJI RADAR OSMRTNICE MARKETING POŠALJITE VIJEST
  • Prof. dr. Dubravko Turalija za Artinfo

korizma pustinja turalija

 

Prof. dr. Dubravko Turalija čovjek je, malo je reći, nevjerojatne biografije. Iako bi za sebe jednostavno rekao da je profesor s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu, za samo letimičan pregled njegove biografije ali i bibliografije treba vam vremena i iskrenog poštovanja.

Stoga nas iznimno veseli da je kao bibličar i pročelnik Ureda za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije vrlo brzo i rado našao vremena za Artinfo te nas kroz nekoliko pitanja, studiozno ali nadasve razumljivo proveo kroz ovo korizmeno vrijeme.  Njegov svojevrsni korizmeni inteview odnosno više osvrt na sve važnije teme ovog kako je kazao, „vremena resetiranja bogolike slike u nama“,  donosimo u nastavku:

PUT KROZ PUSTINJU

Profesore Turalija, kada kažemo da smo u korizmi, što to zapravo znači?

U korizmi smo. U pustinji smo. Korizma je put pustinjom. Put koji može trajati 40 dana, a može se otegnuti i na 40 godina.  Na žalost, može se dogoditi i to da nikada ne iziđemo iz pustinje. I Abraham je prešao svoju  pustinju, tako i Izak i Jakov i Mojsije i Jošua i Ilija i Izaija i Jeremija i Isus i apostoli i sveci dok nisu došli do svojega smiraja, do tihih voda, sklonjenih lazina i gajeva gdje su mogli odmoriti i otpočinuti. Ipak, do tihih voda mnogo je brzaca i vododerina i do pitomih lazina puno je klanaca, jama i rasjeda. I baš kao što je pustinja dio našega bogatoga i lijepoga planeta, tako je i životna pustinja dio naše svakodnevice. U hodu kroz život nužno ulazimo i u svoje pustinje, ali ne da bismo se izgubili, nego da bismo iz njih izišli snažniji, jači, sposobniji, spretniji i sretniji. Put je to težak, ali ne spor i vječan, nego brz i kratak. Svatko se, dakle, od nas nađe u pustinji. Netko će njome hoditi milju, netko dvije. Netko će gaziti vrući preprženi pijesak, a netko jezive noćne pustinjske staze. Ali svatko će na tome svojemu trnovitome putu naići i na malo zaklona, hlada i kap vode. Ipak, dobro treba znati, premda nam je svima kroz pustinju, pustinja nije naše odredište. U njoj se ne ostaje. U njoj se ne smije ostati jer svako otezanje, usporavanje ili zaustavljanje može završiti kobno.

Ako je korizma put kroz pustinju onda je ona po sebi bolna?

 Na korizmu ne možemo gledati kao što gledamo na došašće. Kao što došašće nije korizma tako ni korizma nije došašće. Dva su to različita vremena kako liturgijske godine tako i praktičnoga vjerničkog života. I makar se mnogi teolozi trudili prikazati korizmu kao vrijeme vedrine, teško da to korizma može biti jer korizma to nije.

Zašto?

Zato što kroz korizmu pratimo Isusovo četrdesetodnevno izgladnjivanje i kušnje. Pratimo zatim njegovo posljednje hodočašće u Jeruzalem tijekom kojeg se odvijaju dramatične epizode. Isusu se prijeti u sinagogama, tjera ga se iz Hrama…, narod ga ne prihvaća, učenici ga ostavljaju, apostoli ga ne razumiju. Na kraju ga svi i napuštaju. Na križu, kada je od umora već klonuo i kada od bolova izdiše kaže: …Zašto si me ostavio? Ali, svi znamo da ga nije ostavio Otac nego ljudi. Ljudi su napustili Isusa, a ne Bog. Istina, mnogi su suosjećali s njime, ali nitko ne ispušta glasa i nitko da krikne: „Ovaj čovjek je nedužan!“ Eto, to Isusa boli i tu se osjeća usamljen i napušten. Ali divna je to spoznaja da se čak ni tada ne obrušava na čovjeka. Ne krivi ga i ne kaže: “Kako možete biti takvi?“ „Zašto ste me napustili?“, nego se svojemu Ocu kao uplakano dijete tuži, ali ga i moli: „Oprosti im!“

 

turalija-misa.jpg

 

OPROST

Korizma je vježbanje u Kristovoj ljubavi i žrtvi prema svakome čovjeku. To nije lako. Nije lako oprostiti, nije lako prijeći preko svega, ali mora se. Isus nas poučava i poručuje: mora se jer to je jedini način da pobijedimo zlo i učinimo ovaj svijet kraljevstvom Božjim.

Sada ste spomenuli neizmjernu Isusovu ljubav i žrtvu. Koliko nam korizma pomaže ostvariti oprist?

Korizma je duhovno proživljavanje svega onoga što su apostoli i drugi ljudi proživljavali s Isusom te korigiranje ili ispravljanje svih onih pogrešnih poteza koje su uz Isusa činili njegovi učenici, njegovi slušatelji i njegovi protivnici. Razmišljamo, dakle, o onome što su ljudi oko Isusa činili, a što su trebali činiti. Bdijemo nad svim Isusovim riječima koje je govorio, koje nisu bile prihvaćene, a mi bismo ih sada trebali prihvatiti. Učimo od svih njegovih pouka i prispodoba koje nisu bile razumljene, a mi ih danas itekako razumijemo. Sada kada smo u pozamašnome odmaku od biblijskog čovjeka točno znamo što treba, a što ne trebamo činiti, što smijemo, a što ne smijemo i dokle smijemo i gdje moramo stati.

Eto, to je korizma. Korizma je trening, servis, popravak, resetiranje bogolike slike u nama. Lika koje se je iskrivio, zasjenio… koji se je nečim poprskao ili uflekao ili je jednostavno izblijedio. U svemu tome trebamo pomoć pa je stoga i tražimo od Isusa kako bismo opet zabliještili onom ljepotom kakva nam je Bogom dana na početku.

Koji je onda korizmeni proces za vjernika?

Trening, servis, popravak pa onda i promjena životnih navika… Sve to traži truda, odricanja, strpljivoga rada na sebi pa i liječenja. Dok su jedni u korizmi kao na vježbalištu gdje rade na jačanju duhovne kondicije i duševnoga zdravlja, drugi su u korizmi kao u lječilištu. Tako dok jedni trebaju vježbu, drugi trebaju liječenje, s tim što pritom ne žive u neizvjesnosti kao u fizičkim bolestima, nego znaju i uvjereni su da će se izliječiti.

Kako to znaju?

Znaju iz memorije evanđelja. Iz sjećanja na Isusa. Isus nikoga nije ostavio na cjedilu. Prisjetite se samo onoga slučaja s gubavcem koji je bolešću iscrpljen pao Isusu pred noge. Radilo se sigurno o mladome čovjeku koji je obolio, ali umjesto da mu je krenulo nabolje sve je pošlo nagore. Ostao mu je jedino Isus. Kaže mu: „Ako hoćeš, možeš me izliječiti.“ Isusa je duboko pogodila njegova patnja. Kaže evanđelist: „duboko ganut, Isus mu reče: – Hoću, budi zdrav!“

 

turalija-predavanje.jpg

 

OBITELJ

Korizma nas se dakle tiče svih, netko trenira, a netko se liječi?

Ponavljam, u pustinji smo iz koje treba izići čvršći i jači, spretniji i okretniji, zdrav i čitav. Svi mi sa svojim životnim teretom ulazimo u pustinji i tražimo izlaz, a s izlazom i rješenja.

Dijete koje je žrtva nesretnih roditeljskih prepirki, svađa, sukoba i trzavica ulazi u pustinju svojega života. Tu se ono po prvi put susreće s ljudskom stvarnošću koja nije uvijek bajna, nego može biti i okrutna. Ali, baš u takvoj ekstremnoj pustinjskoj klimi života najlakše prepoznajemo pravi put i dolazimo do Boga. Bog je tu uz dijete i vodi ga pokazujući mu najkraći put do mirnih svitanja i spokojnih sutona i večeri. Taj djetetov križni put nije besmislen. Isus je tu uz njega. Ne pušta ga iz vida. Ne treba se, dakle, bojati pustinje jer da nema bezvodne pustinje kako bi čovjek znao cijeniti travnate i plodne poljane i sve bogatstvo i ljepote koje Bog čovjeku nudi tijekom života.

Što je s tinejdžerima?

I učenik i tinejdžer koji je u osobnim, obiteljskim ili socijalnim problemima također ulazi u svoju pustinju. Ali ni to stanje nije niti može biti vječno. Ne može se biti u krizi godinama. Kriza je kratko stanje ljudskoga života. Kriza je prolazno stanje u životu. U tom periodu opravdano je da se popusti i u disciplini i u školskim aktivnostima, ali to privremeno stanje ne smije postati trajno. Mladi čovjek ne smije klonuti, posustati i predati se u svojoj pustinji. Jer kušnje nisu tu da ga dokrajče, nego da se u njima pokaže kao junak, kao superman, kao heroj ili heroina. Tinejdžer neka svaki dan stane pred ogledalo i neka se pita: Jesam li kukavica koja će se predati ili želim biti junak, ratnik, željezna lady kako su nazivali Margaret Thatcher, premijerku Ujedinjenoga Kraljevstva, koja je hrabro stala i borila se sa svojim nedaćama ili Majka Tereza, naizgled krhka žena, ali se nije bojala ni najjačega modernoga Golijata.

U vremenu kušnje, u vremenu pustinje mladi čovjek mora biti svjestan da nikada, nikada nije sam. Bog mu uvijek osim svoje nevidljive prisutnosti šalje i vidljive pomagače i saveznike koji su redovito tu uz njega. Tu su brat, sestra, ujko, striko, tetka, prijateljica, prijatelj, svećenik, časna sestra, psiholog, liječnik… Treba ih samo prepoznati i tražiti od njih pomoć. Jer osim što i sama njihova nazočnost znači puno, njihova pomoć je ključna kako bi se izišlo iz krize i kako bi se poput mladoga Abrahama, Davida, apostola Mateja, svetoga Augustina ili našega zemljaka sv. Jeronima predalo Božjem vodstvu i iz krize izišlo kao pobjednik. Tinejdžer se nikako ne smije ustručavati tražiti pomoć, pitati za savjet i učiti od mudrijih i umnijih od sebe, baš kao što su mladi David ili Augustin učili od mudrijih i sposobnijih od sebe.

A roditelji?

Ni roditelj koji je upao u bračnu ili osobnu krizu ne ostaje u njoj zasvagda. Ma koliko situacija izgledala zamršena, zapetljana, zapletena, izlaz uvijek postoji. Za razliku od djece i tinejdžera, zrela osoba najbolje zna kako sebi pomoći, koje poteze izvesti, na što se usredotočiti, gdje popustiti, a gdje stegnuti svoja životna uža kako bi ta kompleksna mreža koja se svakodnevno plete imala svojega smisla. Međutim, ako se stvari zakompliciraju tu onda ne treba čekati nego se obratiti mjerodavnima za pomoć. Alkoholičara ne može liječiti supruga ili suprug ili djeca nego institucija koja je za to specijalizirana. Slično je i s kockarima i narkomanima. Korizma je za to idealan početak. Ali proces liječenja ili odvikavanja ne završava s uskrsnom nedjeljom nego tek tada započinje tjelesna rehabilitacija u isključivo stručnim institucijama za liječenje i odvikavanje. Ljudi koji su ogrezli u poroke u principu se ne mogu sami izvući. Njima treba dodatna snaga, snaga institucija koje im mogu efikasno i trajno pomoći. Ovisnici i padaju u poroke jer su duhom slabi i bilo bi proturječno kada bi se ti isti koji su duhom i voljom slabi sami mogli izvući iz stanja iz kojega se ni najjači među nama lako ne izvuku. Stoga, korizma pomaže ojačati duh, ali ljudi koji su zapali duboko, ponavljam, trebaju dodatnu pomoć i na to ih treba nukati i upozoravati ne samo njihova obitelj nego i okolina počevši od ljudi s kojima sjede, rade i druže se.

BOLESNI

Kako oni bolesni među nama proživljavaju korizmu? 

Bolesnima Bog daje posebnu moć. Oni ne troše ovo naše svakodnevno duhovno gorivo. Njima se daje duhovni kerozin da sve svoje poteškoće smjelo i odvažno nose. Paradoksalno je da mnogi tjelesno zdravi sažalijevaju bolesnike, ali oni ne trebaju sažaljenja jer su ti ljudi u većini slučajeva u miru s Bogom i sa samima sobom. Snagu kojom pobjeđuju terapije, krize, bolove, besanice, strahove daje im sam Bog. Oni to osjete i neizmjerno su mu na tome zahvalni. Sažalijevati, dakle, nikako, ali suosjećati i pomoći svakako. 

Bog je najviše tamo gdje čovjek pati jer ga ljudi najviše trebaju. Bog nije samo tamo gdje su njegovi vjernici. Bog se brine o svima, a čovjek mu je glavni suradnik u brizi za druge ljude. U svemu tome ključnu ulogu imaju vjernici. Promatrati nečiju patnju hladno i nezainteresirano, znak je grješne okorjelosti. Bog se tako ne ponaša. Kada čovjek otupi, otupi na potrebu drugih tada se ne može nazivati vjernikom jer se Bog tako ne vlada prema čovjeku kojemu je potrebita pomoć. Na isti način i susjedi koji promatraju čovjeka u poteškoćama i potrebi nisu pošteđeni Božjeg testa. Pred njima je odluka: pomoći ili ne pomoći. Aktivirati se ili pošutjeti se. Ako se aktiviraju, spašavajući drugoga, spašavaju i sebe. Zbog toga Isus i govori: „Ako se oglušite pomoći čovjeku u potrebi, svi ćete jednako propasti.“ Naš bližnji je naš najbliži čovjek u potrebi. Taj može biti na cesti, u marketu, u bolnici, na radnome mjestu, na najvišem katu ili dolje u podrumu. Prisjetite se priče o Samarijancu i onoga Isusova pitanja ako voliš one koji tebe vole ili pomažeš onima koji tebi pomažu ... kakva korist, zar to ne rade i nevjernici? Stoga, moramo biti osjetljivi jedni prema drugima, pogotovo ako smo blizu onih kojima treba naša pomoć. Korizma je izuzetno vrijeme da se pokažemo prije svega kao ljudi, a onda da zablistamo kao vjernici.

 

GettyImages-954156632.jpg

 

KORIZMA KAO IZAZOV

Korizma onda doista budi u nama mnoge izazove?

Da, korizma je idealno vrijeme da razmišljamo o svojim dubljim životnim pitanjima. Tko sam zapravo i kakav sam čovjek? Jesam li postao pohlepan, gramzljiv, sebičan, tašt... Jesam li izgubio osjećaj prema drugima, pogotovo onima kojima mogu pomoći? Ako sam roditelj moram se pitati dajem li dobar primjer svojoj djeci, svojoj rodbini i svojoj okolini? Dajem li se cio za svoju obitelji ili polovično ili, ne daj Bože, fragmentarno? Jesam li svjestan da, kao što su naši preci čuvali dobar glas i poštenje za cijeli svoj rod i pleme, taj isti dobar glas sam i ja dužan prenijeti na svoje sinove i kćeri i nove generacije. Tako ne trebaju razmišljati samo roditelji nego i njihova djeca, ali i svi koji čeznu za boljim i sretnijim životom. Stara je poslovica, a nikla je baš u našim krajevima: Bolje dobar glas, nego zlatan pas! Nadam se da smo svjesni što su nam time naši preci željeli poručiti. Njihova tijela su davno legla u zemlju, ali njihov dobar glas nas svakodnevno prati i potiče naprijed. Druga poslovica kaže: Najlakše je izgubiti obraz, ali teško ga je povratiti. Drugim riječima, sve što činimo to će nekada netko temeljito analizirati. Ništa se neće moći skriti i sve će izići na vidjelo. Moramo se pitati što će sutra o nama govoriti naša djeca, unuci, praunuci ...? Kakvi smo bili ljudi? Eto, zbog toga je korizma, zbog toga je pustinja: da uđemo, da vidimo gdje smo, kuda plovi naš brod i dokle može tako.    

Koji je onda najbolji recept, kako se boriti protiv grijeha i duhovno se oporaviti u ovoj korizmi?

Iskustvo je pokazalo da koliko god čovjek bio svjestan grijeha i zla i koliko god ga se čuvao svejedno, zbog svoje slabosti, upada u njega. Ali moramo biti svjesni da Bog nije račundžija ili obračundžija koji računa ili obračunava pa onda kada zbroji dobro nagradi, a zlo kazni. Bog ne radi tako. Bog očinski osjeća za svakoga svoga sina, za svaku svoju kćer pogotovo kada klone i treba pomoć. Mi mu se samo trebamo sinovski ili kćerinski obratiti. Ono što kaže rimski satnik u Novome zavjetu: “Samo reci riječ i ozdravit će sluga moj” najjednostavnija je, a opet najdublja vjera u Boga. I danas se u čudu pitamo otkuda tome rimskome poganinu tolika vjera u Isusa? Je li on nešto posebno vidio, čuo…? Naravno da jest. Ali i mi smo toliko čuli o Isusu pa i vidjeli i sami na svojoj koži doživjeli, ali opet dovoljno ne vjerujemo u njega. A Isus će po sto puta ponoviti da čovjek koji vjeruje može sve. Čovjek koji se ufa u Božju providnost, najslobodniji je čovjek i čovjek koji ljubi najsretnije je dijete Božje kojemu ne može propasti vječnost.    

 

IM/Artinfo.ba

REDAKCIJA PORTALA

artinfo.portal@gmail.com

Marketing

marketing@artinfo.ba

Copyright 2007-2023 ART Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Uvjeti korištenja Pravila privatnosti Kolačići Impressum

Pravila o kolačićima

Ova stranica koristi samo nužne kolačiće kako bi Vam omogućili bolje i ugodnije surfanje. Korištenjem web stranice slažete se sa uvjetima korištenja kolačića.