
Povodom pada Grada Heroja razgovarali smo s ravnateljem Javne ustanove Memorijalni centar Domovinskog rata Vukovar Krunoslavom Šeremetom koji je kao dječak svjedočio ratnoj tragediji, a danas u njemu živi s obitelji…
Razgovarao: Željko Ivković
Krunoslav Šeremet rođen je 1980. u Vukovaru gdje je započeo osnovnoškolsko obrazovanje, koje je zbog Domovinskog rata nastavio u progonstvu. U Zagrebu je završio osnovnu i srednju školu te fakultet. Magistrirao je 2004. na Prometnom fakultetu Sveučilišta u glavnom gradu Hrvatske, te se potom vratio u rodni Vukovar.
Svoj profesionalni razvoj nastavio je radeći na poslovima sigurnosne prirode, s osobitim naglaskom na regionalnu važnost hrvatskog Podunavlja, Domovinski rat, mirnu reintegraciju, stradanja i zločine koji su se dogodili tijekom okupacije i nakon nje.
Od 2017. djeluje kao ravnatelj u Javnoj ustanovi Memorijalni centar Domovinskog rata. Oženjen je i sa suprugom Ivanom ima petero djece.
Budući da živi i djeluje u Vukovaru, a kao dječak je prošao ratnu golgotu, bio nam je odličan sugovornik na pitanja koja padaju na pamet kada se spomene Grad Heroj…
Poštovani, Vukovar se u javnom i političkom diskursu najviše ističe u studenom, dok je drugih mjeseci u godini, ako ne bude kakav bitan događaj, koncert ili skandal, „zaboravljen“. Kako Vi gledate na to? Smatrate li da se Vukovar odviše koristi u političke svrhe, dok je s druge strane prepušten sam sebi?
Vukovar kao mjesto posebna pijeteta u mom osobnom i poslovnom životu u fokusu je cijele godine jer, osim što živim u ovom divnom gradu, ravnatelj sam ustanove kojoj je osnovna djelatnost upoznavanje učenika i drugih posjetitelja s vrijednostima Domovinskog rata i Bitke za Vukovar. Riječ je zapravo o terenskoj nastavi iz povijesti koja se provodi tijekom cijele školske godine i zahtijeva angažman svih djelatnika u kontinuiranoj provedbi projekta za oko 40 000 učenika i njihovih pratitelja godišnje. Tomu treba pridodati i oko 100 000 drugih posjetitelja koji dolaze u Vukovar tijekom godine i posjete memorijalne lokacije kojima upravljamo.
Možda je u medijskom prostoru Vukovar zastupljen najviše u studenome, ali prezentacija Bitke za Vukovar, memorijalnih mjesta i čuvanje sjećanja na Domovinski rat nama traje cijele godine.
U vukovarsku ste tragediju osobno utkani jer ste ju doživjeli kao dječak, a otac Vam je poginuo u obrani toga grada. Budući da ste na čelu jedne važne institucije, na koji način balansirate između znanstveno-povijesnog pristupa i osobna svjedočanstva te tragedije koja je zadesila Grad Heroj?
Balansiranje između institucionalne odgovornosti i osobnih emocija zahtjevan je, ali i prirodan proces. Znanstveno-povijesni pristup naša je profesionalna dužnost, činjenice moraju biti točne, nepobitne i prezentirane s najvišom razinom objektivnosti. S druge strane, moje osobno svjedočanstvo i obiteljska tragedija daju mi duboko ljudsko razumijevanje i poseban senzibilitet prema poslu koga obavljam. Emocije ne smiju zamagliti povijesnu istinu, ali upravo ta osobna nota pomaže da povijest ne ostane samo „mrtvo slovo na papiru“. Ona nam pomaže posjetiteljima, a posebno djeci, prenijeti živu poruku o cijeni slobode, ali i o snazi ljudskog duha koji je uspio nadvladati takvu tragediju.
Kroz Memorijalni centar godišnje prođu desetci tisuća posjetitelja. Koji su ključni sadržaji i izlošci koji na njih ostavljaju najsnažniji dojam?
Javna ustanova Memorijalni centar Domovinskog rata Vukovar osnovana je 2013. Uredbom Vlade RH i započela je s radom 2014. te obuhvaća više memorijalnih lokacija kojima upravlja: Spomen-domom Ovčara, Spomen-domom poginulim braniteljima Trpinjske ceste i Borova Naselja te izložbenim postavima u bivšoj vojarni 204. brigade HV-a u kojoj nam je i sjedište.
Naša primarna i najvažnija djelatnost je provedba terenske nastave iz povijesti: Posjet učenika osmih razreda Vukovaru. Projekt je započeo kao pilot-projekt 2014., a od školske godine 2016./'17., u suradnji Ministarstva hrvatskih branitelja i Ministarstva znanosti i obrazovanja, ovaj projekt prerastao je u obveznu terensku nastavu iz povijesti, u koju su uključeni svi učenici osmih razreda iz Republike Hrvatske. Tako je u posljednjih 10 godina, od kada se projekt provodi u punom opsegu, u terenskoj nastavi sudjelovalo gotovo 360 000 učenika hrvatskih osnovnih škola i njihovih pratitelja.
Osim projekta, prezentacija memorijalno-dokumentacijske građe i čuvanje artefakata iz Domovinskog rata važna je aktivnost ustanove. Posjetitelji tako mogu vidjeti brojne autentične izloške iz Domovinskog rata: oklopna vozila, tenkove, topničko naoružanje i vozila, zrakoplov MIG 21 i Antonov-AN2, helikopter, brod HRM-a, kasetnu bombu koja je bačena na Nuštar, aviobombu i brojne druge unikatne izloške. Stalni izložbeni postav, osim navedenoga, uključuje i izložbu Sjećanje na Domovinski rat – Bitka za Vukovar gdje se može dobiti pregled početka i tijeka Bitke za Vukovar i vidjeti slike, zapise, novinske isječke i videomaterijale, kao i autentične zemljovide, eksponate oružja, odora i jedinstvenu izložbu pješačkog naoružanja ručne izrade, kao i brojne druge izloške i artefakte iz Domovinskog rata.
Posebno je dojmljivo proći kroz prikaz srpskih koncentracijskih logora Stajićevo i Begejci gdje se može vidjeti i pomalo doživjeti uvjete u kojima su naši branitelji bili zatočeni i mučeni jer je načinjena u podrumu vojne barake. Ova izložba je jedinstvena, ne samo po autentičnu prikazu i ozračju, nego i po unikatnim artefaktima – osobnim stvarima zatvorenika koje su na poseban način spomen na najteže dane teška zatočeništva. Javna ustanova Memorijalni centar Domovinskog rata Vukovar na poseban način čuva i sjećanje na hrabre pripadnike Samostalnog zrakoplovnog voda Osijek jer se u autentičnom zrakoplovu Antonov AN2, uz pomoć suvremene tehnologije, može kroz virtualnu stvarnost doživjeti let iznad Vukovara i pružanje pomoći okruženim braniteljima Vukovara.
Spomen-dom braniteljima Trpinjske ceste i Spomen-dom na Ovčari ne treba posebno predstavljati. Ove memorijalne lokacije prepoznali su i mediji i šira javnost jer na osobito dirljiv način, uz umjetnički potpis Miljenka Romića, predstavljaju herojsku obranu Vukovara, ali i najveći zločin i najteže žrtve u Domovinskom ratu.
Stoga je vrlo teško odgovoriti koji sadržaji ostavljaju najsnažniji dojam. Osim toga, iako svi posjetitelji mogu vidjeti iste eksponate i čuti iste povijesne činjenice i svjedočanstva, vjerujem da je doživljaj viđenog individualan. No, u jedno sam siguran: nitko ne ostane ravnodušan.
Projekt obveznih jednodnevnih i dvodnevnih posjeta učenika osmih razreda Vukovaru postao je temelj „domovinskog odgoja“. Kakve su reakcije osnovnoškolaca kada posjete Vukovar? Postoji li razlika između mladih npr. iz Zagreba, Međimurja, Zadra, Istre ili Baranje?
Projekt Posjet učenika osmih razreda Vukovaru obuhvaća sve učenike osmih razreda iz Republike Hrvatske, a odnedavna i učenike završnih razreda iz Bosne i Hercegovine koji pohađaju nastavu na hrvatskom jeziku. Tijekom terenske nastave iz povijesti učenici osmih razreda uče o Domovinskom ratu i Bitci za Vukovar kroz predavanja o Domovinskom ratu i obilazak memorijalnih mjesta na području Vukovara: Spomen-dom poginulim braniteljima Trpinjske ceste i Borova Naselja, Spomen-dom i Masovna grobnica Ovčara, Kukuruzni put – Put spasa, Mjesto sjećanja – Vukovarska bolnica 1991., Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru, Vukovarski vodotoranj – simbol hrvatskog zajedništva, hangari Veleprometa, ruševine Borovo Commerca, crkva i samostan Sv. Filipa i Jakova i izložbeni prostori u samom Memorijalnom centru Domovinskog rata Vukovar.
U sklopu projekta učenici imaju prigodu čuti i o široj povijesti Vukovara i Slavonije posjećujući Gradski muzej Vukovar i Muzej vučedolske kulture, a predviđeno im je i slobodno vrijeme u komu mogu odabrati obilazak drugih kulturnih i sportskih sadržaja u gradu Vukovaru.
Nije nevažno naglasiti da sve troškove ovih projekata snosi Ministarstvo hrvatskih branitelja. Učenicima i njihovim pratiteljima tako je osiguran i organiziran prijevoz, okrjepa, smještaj, ulaznice i stručno vodstvo.
U sklopu obrazovanja učenika o Domovinskom ratu 2017. pokrenuti su i pilot-projekti posjeta učenika osmih razreda i drugim gradovima u cilju proširenja znanja učenika o Domovinskom ratu učenjem o važnosti tih područja za obranu suverene i samostalne Republike Hrvatske, koji su s vremenom postali redoviti projekti u okviru obvezne terenske nastave. Projekti Posjet učenika osmih razreda Pakracu, Lipiku i Okučanima, Posjet učenika osmih razreda Karlovcu te Posjet učenika osmih razreda Kninu realiziraju se kao jednodnevna terenska nastava gdje učenici uče o vrijednostima Domovinskog rata i bitkama koje su se vodile na tom području, a uz to se upoznaju s povijesnom i kulturnom baštinom toga kraja.
Od školske 2022./'23. provodi se i projekt Posjet učenika završnih razreda osnovnih škola iz Bosne i Hercegovine Vukovaru, a uključuje učenike koji se školuju prema nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku sukladno Sporazumu o međusobnoj suradnji Ministarstva hrvatskih branitelja i nadležnih tijela iz Bosne i Hercegovine. Do sada je ukupno u projektu sudjelovalo 11 758učenika i njihovih pratitelja završnih, devetih razreda iz osnovnih škola iz Bosne i Hercegovine.
Iskustvo nam je pokazalo da se reakcije učenika ne razlikuju s obzirom na regiju ili mjesto iz koga dolaze, nego možda više s obzirom na njihovu osobnu i obiteljsku povezanost s mjestima stradanja. Naime, u Bitci za Vukovar sudjelovao je veliki broj branitelja iz cijele Hrvatske, a mnogi su nastojali pomoći i organizirati pomoć na brojne druge načine. Stoga je zapravo veliki broj onih koji nisu Vukovarci, ali Vukovar nose u srcu i to prenose na svoju djecu, članove obitelji… To ne znači da izostaje reakcija onih učenika i posjetitelja koji nisu osobno povezani s Domovinskim ratom. Upravo suprotno. O tome svjedoče brojni literarni radovi učenika, dojmovi koje možete pronaći u knjigama dojmova, na internetskim stranicama i brojnim drugim aktivnostima koje provode škole i učenici samostalno.
Kako izbjeći da edukacija o ratnim stradanjima ne izazove mržnju ili animozitet kod mladih, nego da iz Vukovara odu s porukom mira i razumijevanja?
Svi naši programi osmišljeni su vrlo pažljivo, vodeći računa o njihovim godinama i u skladu sa svim obrazovnim, pedagoškim, povijesnim i drugim standardima i kriterijima. Projekt provode stručni djelatnici, povjesničari i licencirani turistički vodiči, koji prenoseći istinu o Domovinskom ratu, osobito vode računa da učenici iz Vukovara odu s razumijevanjem važnosti i vrijednosti mira i tolerancije. Upravo stoga, svaki posjet učenika Vukovaru završava se kvizom znanja i Školom mira koja je osmišljena upravo s ciljem prihvaćanja mira kao najvažnije i trajne vrijednosti, razumijevanja žrtve, uzajamne uključivosti i solidarnosti, važnosti zajedništva i prihvaćanja mira koji nema alternativu.
Starije generacije ako nisu iskusile rat na svojim leđima, barem su neizravno bile pogođene njime ili su stradanje Vukovara pratile na televiziji „uživo“. Kako mlađem naraštaju, koji nema osobno sjećanje na 1990-e i odrasta u digitalnom dobu, na primjeren način približiti i objasniti uzroke i posljedice rata?
Ključ je u prilagodbi pristupa i metoda prezentacije novim generacijama, bez umanjivanja težine povijesnih činjenica. Današnji mladi traže vizualni i interaktivni sadržaj, pa u Memorijalnom centru nastojimo implementirati suvremene tehnologije. Primjerice, naš projekt s virtualnom stvarnošću (VR) u zrakoplovu Antonov AN2 omogućuje im da na trenutak uđu u to vrijeme i dožive okolnosti u kojima su branitelji djelovali. Međutim, tehnologija je samo alat. Najbolji način za približavanje povijesti i dalje ostaje neposredan susret s autentičnim mjestima stradanja i živom riječi. Kada učenici uđu u podrum bolnice ili u prostor Ovčare, nikakav ekran ne može zamijeniti taj trenutak spoznaje i tišine. Trudimo se objasniti im uzroke i posljedice kroz prizmu ljudskih sudbina, jer se s time najlakše mogu suosjećati.
Surađujete li u svojem radu s vukovarskim župnicima i općenito Katoličkom Crkvom? Kakva je zapravo uloga Crkve u procesu pomirenja danas?
Suradnja s lokalnom župnom zajednicom i Katoličkom Crkvom neizostavan je dio provedbe terenske nastave, ali i svjedočanstva o stradanjima i žrtvi u Domovinskom ratu u širem smislu riječi. Naime, svećenici ove župe dijelili su sudbinu svojih župljana i svih onih koji su se u Vukovaru tada zatekli, doživjeli granatiranje i okupaciju, neki su odvedeni u logore, neki su ubijeni, ali su uvijek bili uz svoje sugrađane i svoj narod.
U okviru posjeta memorijalnim mjestima svi učenici posjećuju župu i samostan Svetih Filipa i Jakova u Vukovaru. Osim prezentacije i dokumentiranih zapisa o župi, samostanu i doprinosu i stradanju u Domovinskom ratu, učenici i njihovi pratitelji imaju prigodu pogledati sakralne objekte i susresti se sa župnim svećenikom. Svaku skupinu svećenik iz župe dočekuje, provede i obrati se prigodnim, poticajnim riječima kojima uvijek i iznova poziva na mir i kršćansku solidarnost.
Jedno od najtežih otvorenih pitanja jest da mnogi odgovorni za ratne zločine još nisu procesuirani, a sudbina nestalih nije poznata. Ima li puta naprijed dok se te dvije stvari ne riješe?
Pitanje nestalih i neprocesuiranih zločina otvorena je rana koja najviše boli. Teško je govoriti o potpunu miru i zatvaranju povijesnih poglavlja dok obitelji još uvijek traže kosti svojih najmilijih. To je humanitarno pitanje nulte kategorije i civilizacijska dužnost koja se mora riješiti.
Važno je naglasiti da ta potraga nikada nije prestala. Ministarstvo hrvatskih branitelja, odnosno Uprava za zatočene i nestale, kontinuirano i neumorno radi na terenu. Najbolji primjer te nevjerojatne ustrajnosti i posvećenosti upravo su dugogodišnja, iznimno zahtjevna istraživanja na lokaciji Petrovačka dola. Tamo se doslovno pod tonama otpada kopa do nevjerojatnih dubina kako bi se pronašli posmrtni ostatci naših žrtava i branitelja. Taj mukotrpni rad, koji se često odvija daleko od očiju javnosti, dokaz je da država i njezine institucije nikada neće odustati ni od jednog svog čovjeka.
Put naprijed postoji i mi njime moramo koračati radi budućnosti naše djece, ali taj put će uvijek biti opterećen i nepotpun bez konačne istine i pravde. Istina o nestalima nije preduvjet za suživot, ali je preduvjet za potpuni duševni mir ovog grada i njegovih stanovnika. Dokle god se ta pitanja u potpunosti ne riješe, naša je dužnost kroz institucije neumorno čuvati sjećanje na svaku žrtvu i davati punu podršku onima koji ih traže.
Nažalost, u BiH za Vukovar počesto čujemo samo kada se pojavi neki skandal, podjela među vukovarskim Hrvatima, neka negativnost ili kada su iskapanja masovnih grobnica. Kako je zapravo živjeti danas u Vukovaru s obitelji?
Život u Vukovaru daleko je ljepši, mirniji i sadržajniji nego što to medijski naslovi ponekad sugeriraju. Kao suprug i ponosni otac petero djece, mogu iz prve ruke reći da je Vukovar predivan grad za podizanje obitelji. Grad nudi izvrsnu infrastrukturu, bogat kulturni i sportski život te neku vrstu sigurnosti i pitomosti kakvu veće sredine gube. Mediji često potenciraju negativnosti i senzacionalizam jer to privlači pozornost, ali stvarna svakodnevica Vukovaraca su posao, škola, dječji treninzi i obiteljske šetnje uz Dunav. Mi ovdje ne živimo u prošlosti, nego s prošlošću gradimo bolju budućnost – na temeljima i s uvažavanjem naše prošlosti.
U društvu se često lome koplja oko načina na koji bi se trebala graditi budućnost u Vukovaru, klasično pitanje u svezi sa suživotom, sklapanjem binacionalnih brakova, odvajanjem vrtića i općenito životom. Imate djecu, kakav je Vaš stav o tome?
Budućnost Vukovara mora se graditi na međusobnu poštovanju, uvažavanju i prihvaćanju povijesne istine. Kao otac, želim da moja djeca odrastaju u stabilnu i zdravu okruženju. Smatram da suživot ne smije biti nametnuti politički koncept, nego prirodan proces koji proizlazi iz svakodnevna života. Ključno je kroz obrazovni sustav i društvene institucije odgajati mlade u duhu mira i tolerancije, što i mi sami činimo kroz našu Školu mira u Memorijalnom centru. Podjele se ne rješavaju preko noći, ali smatram da mlade generacije, koje nisu opterećene ratom na isti način kao starije, same pronalaze putove komunikacije i zajedništva kroz sport, školu i interese digitalnog doba, poštujući pritom žrtvu na kojoj je ovaj grad izgrađen.
Kada biste nekomu tko prvi put dolazi u Vukovar morali preporučiti mjesta koja obvezno mora obići mimo samog Memorijalnog centra, koje bi to lokacije bile?
Kako je ranije navedeno, Memorijalni centar upravlja nekolicinom memorijalnih lokacija, ne svima. Stoga svakako preporučam posjetiti i druge lokacije važne za Bitku za Vukovar, mjesta otpora i mjesta stradanja kao što su: Mjesto sjećanja – Vukovarska bolnica 1991., Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata, Vukovarski vodotoranj – simbol hrvatskog zajedništva i, ovisno o raspoloživu vremenu, druga mjesta prethodno podrobno navedena u opisu našeg projekta. No, svakako nastojte posjetiti i samostan i župu Sv. Filipa i Jakova, prošetati se središtem Vukovara, prijeći most koji nosi ime Jeana Michela Nicoliera i doći do Spomen-križa na ušću Vuke u Dunav. Vukovar ima dugu i bogatu povijest pa svakako preporučam posjet izvrsnim i renomiranim muzejima u kojima možete vidjeti i doživjeti Vukovar u svojoj punini. Posjet Muzeju vučedolske kulture i Gradskom muzeju Vukovar dat će Vam širu sliku, ne samo o životu Vukovara i Vukovaraca, nego i o povijesti, kulturi i tradiciji Hrvata.
Gledajući iz perspektive nekoga tko se svakodnevno bavi očuvanjem povijesne baštine, kako vidite Vukovar danas u odnosu na Vukovar iz 1990-ih, i kakav grad očekujete za 50. godišnjicu obilježavanja njegova stradanja?
Vukovar je grad moga djetinjstva. 1990-ih bio sam dijete i uz Vukovar me vežu i najljepše i, kad je izbio rat, najteže uspomene. Grad je danas uglavnom obnovljen. Ali grad ne čine zgrade, nego ljudi koji u njemu žive i koji ga vole. A Vukovarci vole svoj grad. Zato se vraćaju, zato ostaju. Raduje me vidjeti da je Vukovar grad u kome mladi ostaju, u kome mlade obitelji dolaze i vjerujem da je Vukovar grad budućnosti i mirna suživota. Istina, cijena tog mira koga danas imamo jako je skupo plaćena. Ali duboko vjerujem da naši mladi to znaju i osjećaju. I uvjeren sam da Hrvati svoju povijest ne zaboravljaju i da će i na 50. obljetnicu stradanja neke nove generacije doći i pokloniti se žrtvama s istim pijetetom i zahvalnošću kako i mi danas činimo.
nedjelja.ba