Studentski lider Srdanović drži kako odgovornost za događanja od prije 40 godina ne može stavljati na leđa nekoga tko je rođen poslije 2000., tumačeći kako su mladi rođeni u ovom stoljeću na izborima tražili promjene zbog unutarnjih problema u Srbiji. Hoće li takav stav zadovoljiti susjede?
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Nema tko se od – vjerojatno povijesnoga 25. listopada – nije javio kako bi komentirao izborni prevrat u Srbiji. A, bilo je tu i sjećanja. Poput, primjerice, onoga Kolinde Grabar Kitarović koja se, evo prigodničarski, sjetila kako je 2018. pružila ruku Aleksandru Vučiću i primila ga na čarobnome brijegu hrvatskome – Pantovčaku. Bio je to zapravo uzvratni posjet jer je – toga se izgleda bivša hrvatska predsjednica baš i ne sjeća – Kolinda 2017. sudjelovala na Vučićevoj predsjedničkoj inauguraciji. Tko to zaboravlja, opasno je dementan…
Ni čokolada nije pomogla
Naime, tom je prigodom visoka gošća iz Hrvatske svome domaćinu donijela i košaru punu hrvatskih čokolada i bombonjera. A, kako se u Vučića tih dana, dva tjedna prije negoli će primiti predsjedničko žezlo, našlo muško dijete, mali Vukan, Grabar Kitarović toga je predsjednikova nasljednika darivala zlatnim medaljonom s likom Majke Božje od Kamenitih vrata. I sve to pod egidom kako između Srbije i Hrvatske treba graditi mostove. Kao iznad provalije. Gotovo desetljeće nakon što je Vučić primio pusto – predmnijevam Kraš – slatko hrvatsko, provalija je samo još veća.
Mogu li je, dakle, Zagreb i Beograd – konačno! – premostiti sada kada u palači na beogradskom Andrićevu vijencu više ne stoluje Onaj koji je – izgleda! – morao otići?
Što se tih odnosa tiče, različito od neumjerenih optimista u Hrvatskoj, bliži sam školi Domovinskog pokreta čiji je narativ ovih poslijeizbornih dana artikulirao Stipo Mlinarić Ćipe. „Četnik je otišao, vidjet ćemo tko su ovi početnici“, oprezan je taj sabornik, konfrontirajući se oduševljenoj hrvatskoj ljevici koja vjeruje da je s Istoka upravo stigla jako dobra vijest za Hrvatsku.
Ratna prošlost pobjednika
Uz to, izdvojio je jednog od važnijih ljudi na Studentskoj listi, Radomira Saičića, tvrdeći kako je 1990-ih pripadao streljačkom vodu i time se (još) i hvalio. Iz Beograda ova tvrdnja nije demantirana, ali zato jest ona kako je prvi s rečene liste - Ilija Srdanović ratovao i u Bosni i u Hrvatskoj, što je također objavljeno u hrvatskim medijima. „Imao sam 20 godina i tada nisam sudjelovao u ratu. Studirao sam medicinu, bio sam na prvoj ili drugoj godini studija. Nikad nisam puškom išao ni na koga izvan svoje zemlje. Da me netko izravno pitao, dobio bi konkretan odgovor od mene. Ali nisam osjećao potrebu demantirati svaku neistinu koja se o meni objavi“, objasnio je Srdanović za Jutarnji list dodavši kako je bio mobiliziran 1998. i 1999. kada je počelo NATO bombardiranje Srbije, i naveo da je kao vojnik cijelo vreme rata proveo u Vojvodini.
I nakon što je amnestiran po ovoj točki optužnice, taj je novosadski kardiolog i sveučilišni profesor, iz bosanskohercegovačke, točnije bošnjačke, perspektive bio zanimljiv zbog njegova stava o Srebrenici – što je, poglavito prema nomenklaturi sarajevske političke (i medijske) čaršije, conditio sine qua non kako bi dobio zeleno svjetlo i iz toga prvog susjedstva.
Genocid – ta najskuplja srpska riječ
Očekivalo se – ni manje ni više – da studentski lider obznani jasno i glasno kako je u Srebrenici bio: genocid. Očekivanja su, rekao bih logično, iznevjerena. Srdanović je, istina, Vučićeve izjave iz 1990-ih nazvao sramotnim za Srbiju, naročito onu u srpskoj Skupštini: „Ubijte jednog Srbina, ubit ćemo 100 muslimana.“ No, u intervjuu za sarajevski Klix kazao je kako su „sudovi rekli svoje o Srebrenici“, potvrđujući da je, osim Kosova, i genocid najskuplja srpska riječ.
Slijedom čega treba kazati i kako je i u većem bh. entitetu tretiran „slučaj Saičić“. Ali ne na način na koji je to, sjećajući se njegova ratnog puta, učinio osebujni Ćipe, nego zbog njegova aktualna mišljenja. Govoreći za Radio-televiziju Republike Srpske kazao je: „To su isti ljudi, razdvojeni smo fiktivnom, geometrijskom granicom. Oni su naša braća. Mi smo jamci Daytona, imamo i Sporazum o paralelnim i posebnim odnosima s njima. Stojimo iza svoje časti. Za nas je to obveza puno veća od pravne.“ Gotovo, dakle, da je citirao Milorada Dodika i njegovu tezu kako je Drina kičma, a ne granica.
Što se hrvatsko-srpskih odnosa u novim okolnostima tiče, različito od neumjerenih optimista u Hrvatskoj, bliži sam školi Domovinskog pokreta čiji je narativ ovih poslijeizbornih dana artikulirao Stipo Mlinarić Ćipe: „Četnik je otišao, vidjet ćemo tko su ovi početnici.“
A kad smo već – a tko ne bi u ovoj delikatnoj situaciji?! – spomenuli eresovskoga vožda, podsjetimo kako je Baja kroz cijelu Vučićevu predizbornu kampanju bio glasnogovornik naprednjaka. Što je, istina, dalo ploda. No, samo u Republici Srpskoj, zapravo svugdje gdje su Srbi iz prijeka s dvojnim državljanstvom izišli na izbore – u Banjoj Luci, primjerice, Vučićeva je lista dobila 75% glasova.
Mile, ti si sljedeći!
Ipak, nije se Mile dao zbuniti. Čim je beogradski semafor pokazao kako „gosti“ pobjeđuju, uputio je čestitku. Osobno me je, međutim, naročito iznenadila, i na – priznajem! – posprdni smijeh ponukala čestitka veleposlanika BiH pri UN-u Zlatka Lagumdžije koji je, objavljujući svoju (dakako!) fotografiju s ubijenim Zoranom Đinđićem, pao u patetiku: „Nadam se da ćemo zajedno koračati, koristeći priliku za novi početak na našem zajedničkom putu ka euroatlantskoj budućnosti.“
Teško je, međutim, vjerovati da će veleposlanik s East Rivera s bilo kim još dugo koračati. Usprkos čak i tomu što mu je politički pokrovitelj, Denis Bećirović i dalje u Predsjedništvu BiH, sukreator vanjske politike. Ambasadorski su mu dani odbrojeni.
Istovremeno, nesuđeni bh. ministar sigurnosti Nebojša Vukanović nada se kako će se političke promjene iz Srbije preliti i na ovu obalu Drine. „Da i nas krene“, poručuje taj lider trebinjske Liste za pravdu i red. Čemu valja dodati i kako se i u jakome Vučićevu uporištu u Banjoj Luci, nakon vijesti iz Beograda, okupilo relativno veliko mnoštvo te na središnjem trgu uzvikivalo: „Mile, ti si sljedeći!“ Eh, željo pusta…
Perje na vjetru
Puno je, naime, Dodik jači igrač negoli to neki žele prihvatiti, čak i nakon što je prešao put – u godinu dana – od nositelja američke crne liste do potencijalnog premijera Republike Srpske i nezaobilazna aktera formiranja nove vlasti u Bosni i Hercegovini. Oni koji sada ironiziraju, ruglu izvrću njegovu čestitku Studentskoj listi, zaboravljaju kako je 2012. bio nepokolebljivo uz Borisa Tadića. Štoviše, promicao je vlastitu dijagnozu kako su tadašnji lideri Srpske napredne stranke Tomislav Nikolić i Vučić marginalne političke figure i „politički pobačaji na izborima“.
Povijest je, međutim, pokazala kako je to, u biti, bio početak jednog divnog prijateljstva, osobito onoga Dodik-Vučić, a ubrzo se Baja sprijateljio i s novim predsjednikom – Tomom. Svađali su se povremeno samo oko toga koja je bolja rakija: tomovača ili dodikovača. Što je, ionako, svejedno.
Ukratko, oni koji inzistiraju na tomu da je predsjednik RS-a u sjeni tijekom izborne kampanje – sve do zadnjeg dana! – govorio kako su oni koji „mrze pola svoga naroda“ – „smradovi“, moraju razumjeti da su riječi u politici kao perje na vjetru. Odlete… u zaborav. Novi dan, nova politička partnerstva…
Dobro veli Churchill
Da ne spominjem(o) – sad već! – frazetinu kako u politici nema prijateljstava, nego samo – interes. Što je, u biti, parafraza neponovljiva Winstona Churchilla: „Ne postoje naši stalni prijatelji i naši stalni neprijatelji, postoje samo naši stalni interesi.“ A interes Srba – ma gdje bili – isti je. Možda, istina, ponajprije zbog pritiska Zapada ne više – baš! – „srpski svet“ – ali neka (njegova) inačica – vrlo vjerojatno.
Zato mi se vrlo realnom čini – usred euforije zbog pada beogradskog političkog satrapa – ocjena koja kaže: znamo koja je politika izgubila, ali ne i koja je pobijedila. Nakon čega mi je na um palo, čitajući silne čestitke pobjednicima, jedno „tehničko pitanje“: na koju adresu čestitari šalju čestitke?! Ima li tamo daleko ta jedinstvena adresa?
Recimo da je to ona na kojoj – ma gdje to bilo – stoluje Ilija Srdanović i uži mu stožer. U tom slučaju važno je dobro razumjeti njegov postizborno tumačenje kako prošlost, pa onda i Srebrenica i rat apsolutno nisu imali veze s izbornim procesom. Srdanović drži kako odgovornost za događanja od prije 40 godina ne može stavljati na leđa nekoga tko je rođen poslije 2000., tumačeći kako su mladi, rođeni u ovom stoljeću, na izborima tražili promjene zbog unutarnjih problema u Srbiji.
Hoće li takav stav zadovoljiti susjede – s kojima se Vučić redom posvađao – vidjet ćemo kad, u biti, vidimo tko je uistinu pobijedio 25. listopada. Poslije još jedne oktobarske revolucije tamo daleko…
