Zaveden narod, kako bi rekla filozofkinja Hannah Arendt, može se ponašati vrlo destruktivno, pa ipak biti uvjeren da čini dobro. Onaj kojemu je nametnuta laž postala orijentacijom u životu, teško pronalazi put do one prave istine.
Piše: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik
Aleksandar Vučić je uspio pridobiti srpsko biračko tijelo, kao svojevremeno i njegovi uzori Nikolić i Šešelj, pričom o nedužnim Srbima i opasnim i zlim susjedima. U tome ne bi uspio da već unaprijed nije imao pripremljen teren od strane velikosrpskih ideologa, koji su uvjerili običnog čovjeka da im pripada i ono što nikada nije bilo njihovo.
Oni „intelektualci“ koji su pričali pričice o tome da je srpski narod stariji od amebe, ili da čini ogroman dio kineske populacije, pa čak i da je Isus bio srpskog porijekla, nisu opasni, jer je i običnom srpskom čovjeku bilo jasno da se radi o ljudima kojima je potrebna terapija. Glavna opasnost po srpski puk dolazila je od intelektualnih ideologa kojima nije bila potreba psihoterapija nego više osjećaja za istinu i pravednost. Ako se baci pogled na povijest Srbije, uočit će se sustavno manipuliranje povijesnim događanjima, koja se interpretiraju prema onoj narodnoj „što se babi htilo, to joj se i snilo“.
„Herojski čin“ ubojstva
Kad se govori o Prvom svjetskom ratu za te ideologe krivicu snosi Austrougarska. O tome da su ga potakli srpski fanatici poput Gavrila Principa, uvjereni kako im pripada Bosna i Hercegovina, koja nikada nije bila njihova, nema niti govora kod tih velikosrpskih ideologa. Što više, oni slave atentatore na Ferdinanda kao herojski čin. Za njih su Hrvati krivi za propast stare jugoslavenske tvorevine. Niti riječi o tome da su srpski nacionalisti u Skupštini u Beogradu, i to najvjerojatnije po naređenju kralja, ubili vođe hrvatske politike. A još manje se piše i priča o tome da je taj atentat na hrvatske političare potakao stvaranje ustaškog pokreta u emigraciji.
Za njih je i diktator Broz bio hrvatski nacionalista, iako je čovjek odajući se hedonističkom životu, prešutno odobravao da srpski ideolozi masovno preuveličavaju brojke o ustaškim zločinima u Jasenovcu. Nije im valjao iako im je u ruke predao vojsku, policiju i školstvo, što im je omogućilo da se nakon diktatorove smrti dobro pripreme za agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Kad su doživjeli poraz, nisu krivili sebe, nego „nove ustaše“, hrvatske heroje koji pokazaše da je sva ta srpska igra bila uzaludna, upozoravajući ih da maknu prste od onoga to nije njihovo.
Na koncu okriviše Albance za odlazak Srba s Kosova, zaboravljajući da je zahvaljujući toj ogavnoj velikosrpskoj ideologiji pokrenut proces protjerivanja svih Albanaca s Kosova, te na taj način uvučen NATO u rat, jer nitko u Europi nije bio spreman prihvatiti više od milijun albanskih izbjeglica. Na koncu slavljenje genocidnih zločinaca poput Mladića i Karadžića govore da se zavedeni narod još uvijek nije oslobodio „krivih sjećanja“. Sada kad je napokon s vlasti skinut najvjerniji pristalica svih tih lažnih sjećanja, ostaje otvorenim pitanje: Što će se događati dalje? Gledajući slike razdragane srpske mladosti, čovjek bi se i mogao ponadati nečemu. Pa ipak jedno zbunjuje. Nikada diktatori nisu tako olako priznali poraz kao što je to učinio Vučić. Ima li razloga za to? Ako slijedećih dana pobjegne iz Srbije, onda je pokazao veliku manipulativnu taktičnost. Ako ostane, bit će zasigurno jednog dana procesuiran. Ili možda ne? Što ako na studentskoj listi ima i onih koji ga ne vole, ali slično poput njega razmišljaju o prošlim vremenima? Što ako Vučić sluti da bi se studentska lista mogla raspasti na dva dijela: na one koji još uvijek pate od „lažnih sjećanja“ i istinske zagovornike demokracije i oslobađanja od iskrivljene povijesti, što je preduvjet demokratizacije Srbije i dobrosusjedskih odnosa?
„Zapadni četnici“
Ako se dogodi raskol, Vučić će ponovno biti u centru pažnje. Sve je moguće. Svakako je zanimljiva i reakcija iz Rusije. Kako shvatiti blagu rusku reakciju kad se, navodno, zna da ljudi sa studentske liste ne vole Rusiju, dok je Vučiću prirasla srcu? Puno je tu pitanja na koja nije lagano dati odgovor. Pa čak i kad bi se političari sa studentske liste jednoglasno okrenuli prema zapadnoj politici, a zadržali i dalje „lažna sjećanja“, ne bi slutilo na dobro. Povijest je pokazala da „zapadni četnici“ po susjede mogu biti i gori od onih ruski orijentiranih. Razlog više za oprezno iščekivanje. Ako Macron i Ursula onako strastveno grle Vučića s kojom bi radošću tek zagrlili nekog od „zapadnih četnika“, koji još uvijek živi od lažnih sjećanja da je i tuđe njihovo. Lijepo je vidjeti onu razdraganu srpsku mladost. Bit će još ljepše vidjeti da ih oni s njihove liste slijede u želji za dobrosusjedskim odnosima. A za tako nešto nije dovoljan samo pad Vučića, nego i pošten odnos prema povijesti.
nedjelja.ba
