Otvoreno pismo obnašatelju dužnosti visokoga predstavnika Louisu J. Crishocku

 Hoće li bonske ovlasti progledati ondje gdje je Nijemac Schmidt zažmirio, na komemoracijama imama njemačke SS divizije „Handžar”?

      Frano Yehuda Kolonomos Martinčević, po ocu Hrvat, po majci Židov, po struci glazbenik, u posljednje vrijeme profilirao se i kao politički analitičar posebno fokusiran na probleme radikalnog islama  koji se kroz povijest sve do današnjih dana reflektiraju na BiH, uz duple kriterije bošnjačkih političara i šutnju međunarodnih predstavnika. Ovog puta odlučio je otvorenim pismom  visokom predstavniku Louisu J. Crishocku  ukazati na problem ali i propuste njegovog prethodnika po pitanju veličanja osoba usko povezanih i presuđenih zbog suradnje s fašističkim ideologijama,  koje se pod okriljem Islamske zajednice u BiH mladima pokušavaju nametnuti kao uzor. Najnoviji primjer  koji mu je poslužio i kao konretan povod je Natječaj Muftijstva u Travniku za nagradu „Kasim el. Mašić“.  Pismo prenosimo u cijelosti:

„Poštovani gospodine Crishock,

ponekad je dovoljan samo jedan naslov da podsjeti na ono što se godinama ponavlja. Natječaj Muftijstva travničkog za nagradu „Kasim-ef. Mašić” nije novost, nego redovita institucionalna praksa. Pitanje više nije zašto je natječaj raspisan, nego po kome Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini naziva svoja javna priznanja i koga time predstavlja kao uzor novim naraštajima.

U zemlji u kojoj visoki predstavnik ima ovlasti mijenjati zakone, smjenjivati izabrane dužnosnike i intervenirati u najosjetljivija pitanja političkoga sustava, izbor takvoga imena ne može biti samo lokalna anegdota. To postaje ogledalo u kojem se istodobno vidi lice domaćih institucija i lice međunarodne zajednice.

Antifašizam na papiru

Kriterij nije izmišljen izvana. Postavio ga je bošnjački političar Damir Arnaut. Zastupnički dom Parlamentarne skupštine BiH usvojio je 11. siječnja 2021. njegovu inicijativu kojom se traži uklanjanje naziva ulica, škola, trgova i drugih javnih površina nazvanih po osobama koje su djelovale na strani nacističkih i fašističkih snaga u Drugom svjetskom ratu. Na papiru je riječ o univerzalnom pristupu, koji se nije trebao odnositi samo na hrvatska i srpska imena poput Budaka, Francetića i Mihailovića, nego i na bošnjačke figure poput Huseina Đoze i Mustafe Busuladžića. Autor tog kriterija danas sjedi u Berlinu, kao veleposlanik Bosne i Hercegovine.

Komemoracije u praksi

Umjesto povlačenja, nakon 2021. uslijedio je niz institucionalnih događaja pod kišobranom Islamske zajednice u BiH:

• Husein ef. Đozo: okrugli stol u Gazi Husrev-begovoj biblioteci uz obraćanje reisu-l-uleme, bez ozbiljnijeg suočavanja s činjenicom da je bio glavni imam 28. regimente 13. SS divizije „Handžar”.

• „Dani Husein-ef. Đoze”: višegodišnja manifestacija u Goraždu pod pokroviteljstvom muftijstva

• - Mustafa Busuladžić: promocija sabranih radova i javno, ponosno isticanje da škola nosi njegovo ime, iako je upravo njegovo ime stajalo u Arnautovoj inicijativi.

• - Salih Hadžialić: kolokvij u prosincu 2024. u okviru programa Tezkiretnama, kojim je uvršten u službeni memorijalni kalendar Islamske zajednice.

• - Kasim-ef. Mašić: redovita nagrada Muftijstva travničkog za mektebsku godinu, iako je 1943. postao tabor-imam u 13. SS „Handžar” diviziji, a 1945. osuđen pred jugoslavenskim vojnim sudom.

Ove ličnosti nisu nasumične. One povezuju međuratno obrazovanje islamske elite s ratnim projektom vezanim uz Amina al-Husseinija i 13. SS „Handžar” diviziju. Komemoracije i nagrade namijenjene djeci nisu neutralno sjećanje, one biraju određeni povijesni kontinuitet.

Presuda koja stoji iza imena

Iza imena „Kasim-ef. Mašić” stoji konkretan dokument: presuda vojnog suda iz 1945. godine. U njoj se navodi standardna formula „IM NAMEN DES VOLKES JUGOSLAWIENS”, optužba, pravni temelj i izrečena kazna, godine prisilnog rada i gubitak građanskih prava. Zato natječaj za nagradu nije samo interni odabir jednog muftijstva; on otvara pitanje kako se javno priznanje namijenjeno djeci veže uz ime osobe za koju postoji takva presuda.

Dvije šutnje

Prva je Arnautova. Inicijativa koja je trebala biti univerzalni antifašistički kriterij pretvorila se u selektivni alat: glasan prema „njihovima”, nijem prema „našima”. Ni na nove komemoracije, ni na promociju Busuladžićevih djela, ni na nagradu „Kasim-ef. Mašić” Arnaut se nije javno osvrnuo.

Da obrazac ne završava na Drugom svjetskom ratu, pokazuje 2026. godina: povodom Dana Armije RBiH javne su ustanove u Tuzli i Medžlis Islamske zajednice na plakatu uz Aliju Izetbegovića stavili i lik Sakiba Mahmuljina, pravomoćno osuđenog na osam godina zatvora jer kao komandant Trećeg korpusa nije spriječio zločine odreda „El-Mudžahedin”. Kriterij koji zatvara oči pred zločincem devedesetih više nije načelo, nego politički upotrebljiv gest.

Druga je Schmidtova.

On je u Bosnu i Hercegovinu došao s bonskim ovlastima: s moći da mijenja zakone i smjenjuje izabrane dužnosnike. Ono što u vlastitoj domovini ne bi smio ni zamisliti, ovdje je mogao potpisom. Otišao je nakon pet godina, u sjeni pritisaka i rasprava o svojoj ulozi.

Kroz cijelo to razdoblje o jednome se nije oglasio. Islamska zajednica pod svojim institucionalnim kišobranom komemorira i nagrađuje figure čija ratna biografija uključuje suradnju s nacističkim formacijama, a u jednom slučaju i pravomoćnu presudu vojnog suda. Nagrada namijenjena djeci nosi ime osobe osuđene 1945.

Za tu presudu ne treba tražiti daleke arhive. Ona postoji na njemačkom, urednom i cjelovitom: „Militärgerichtsurteil von Kasim Mašić (1945)”. Njemački visoki predstavnik nije se mogao pozvati na to da dokument jezično ne razumije. Razumio bi ga na prvo čitanje.

Ostaje, dakle, samo pitanje zašto. Neupućenost, drukčija procjena važnosti, ili nešto treće. Iz Berlina, gdje danas sjedi veleposlanik Bosne i Hercegovine Damir Arnaut, čovjek koji je taj antifašistički kriterij i predložio, nije se čulo ni diskretno „hm”. S jedne strane presuda prevedena na njemački. S druge, gotovo školski primjer savršeno usklađene šutnje.

Zemlja čudesa

Bosna i Hercegovina ostaje zemlja čudesa: protektorat u kojem visoki predstavnik ima ovlasti kakve u svojoj zemlji ne bi ni zamislio. Arhivi govore, presude stoje, prijevodi postoje. Ključni akteri, domaći i međunarodni, biraju šutjeti.

Najneobičnije je to što više nikoga ne iznenađuje kada je šutnja onih koji su se „zalagali” moćnija od svake presude.

Izvor presude: „Militärgerichtsurteil von Kasim Mašić (1945)”, Europa – CLIO-Online, dostupno na: https://www.europa.clio-online.de/quelle/id/q63-28536.

S poštovanjem,

Frano Yehuda Kolonomos Martinčević“