Umjesto zbližavanja u BiH očituje se kako svaki narod ima svoju logiku, koja čvrsto počiva na temelju antagonizma „naši“ i „njihovi“ te cjelokupno društvo iznova vraća korak unazad. Tekst Hasana Eminovića na "Preporodu" to zorno potvrđuje.

ilustracija: nedjelja.ba

PIŠE: Josip Vajdner, Katolički tjednik

Nakon teksta novinara Katoličkog tjednika Josipa Vrička gdje propituje krije li se iza riječi i stavova mostarskoga muftije Salema ef. Dedovića logika Gdje je (bio) muslimanski grob, bošnjačka je zemlja?!, objavljenoga na portalu www.nedjelja.ba, uslijedila je replika koju na mrežnoj stranici Preporoda potpisuje Hasan Eminović s naslovom Stara propaganda u novom pakovanju: Mostar, Lakišića harem i izmišljeni „bošnjački radikalizam“.

Svojevrsni odgovor gosp. Eminović piše u misaonim okvirima kako rečeni Vričkov napis ima za cilj u trenutcima „geostrateških preslagivanja stvoriti što ljepšu sliku o hrvatskom narodu i što uvjerljiviju sliku bošnjačkog i islamskog radikalizma“ te k tomu „diskreditirati muftiju mostarskog“. U tom smislu ističe svoje mišljenje kako ef. Dedović „uvijek podrazumijeva primjenu zakona i zakonom predviđenih normi“, držeći se demokratskih principa, tako da je i zahtjev „za izgradnju zgrade Interkulturnog centra Mevlana“ na lokalitetu nekadašnjega Lakšića harema, kojega su austrougarske vlasti izmjestile, obvezujući se – kako navodi – podići „prikladan mauzolej kao znak sjećanja na u tom haremu pokopane muslimane“ – legitiman, „a njegovo nerješavanje od strane gradske vlasti je diskriminatorno“. To autor osvrta drži povijesnom činjenicom. No, zato inzistira da Vričko „i njemu slični ne čitaju te izvore. Oni historijskim izvorima pristupaju potpuno selektivno, uostalom kao i istini.“ Jer, kako veli: „Da bi istina bila s prefiksom 'hrvatskim', onda i arhivska građa mora imati isti prefiks.“ Odatle ilustrira: „Važnije je prenijeti netačne informacije o verbalnom napadu na svećenika u Jablanici nego provjeriti vijest plasiranu preko nekog od alata hrvatskog medijskog servisa.“

I time zapravo potvrđuje bit problema i razotkriva kolektivnu psihološku projekciju.

Tko diskreditira muftiju?

Jedna od činjenica, koja nepodnošljivom lakoćom izvire iz Eminovićeva teksta jest da je proces raslojavanja bh. društva dosegao kritične razine te se danas, umjesto zbližavanja kojega su priželjkivali oni koji vole zemlju Bosnu i Hercegovinu, očituje kako svaki narod ima svoju logiku, koja čvrsto počiva na temelju antagonizma „naši“ i „njihovi“ te cjelokupno društvo iznova vraća korak unazad. Tako gosp. Hasan stupajući u medijsku obranu političkih istupa ef. Dedovića izrečenih u religijskom prostoru, argumentirane prigovore ocjenjuje „diskreditiranjem muftije“. No, promatrajući kontinuitet misli rečenoga Efendije, razvidno je da nijedan novinarski tekst to ne može ni izbliza učiniti koliko same njegove riječi i postupci. Oni će se jamačno jednoga dana znanstveno razlagati te će ih se s povijesne distance moći potpunije vrjednovati, ali je već sada jasno kako su miljama daleko od, recimo, mirotvornih poruka koje je, na autentičnoj evanđeoskoj potki, slao i šalje njegov susjed – biskup mostarski mons. Petar Palić. Kao ilustraciju dovoljno je spomenuti udžbenički tekst propovijedi izrečene 9. rujna 2022. na obilježavanju 29. obljetnice zločina nad 33 ubijena civila Hrvata u Grabovici, stradala na bestijalan način od ruke bošnjačke Armije BiH, kada je – dok su muslimanski religijski i politički lideri govorili kako se zarad spremnosti na neke buduće sukobe valja prebrojavati – biskup „prebrojao“ sve tragedije prije tri desetljeća minuloga rata i poručio kako žrtve opominju da nikad više ne smije biti takvoga ludila.

Nasuprot tomu, muftiji Salemu očito smeta sve hrvatsko: od Milenijskoga križa na brdu Hum, preko istupa hrvatskih diplomata i političara koji ukazuju na političke nepravde prema najmalobrojnijem narodu u BiH nastale na izigravanju međusobnih dogovora Hrvata i Bošnjaka, pa do kalendara koji je odraz zapadne civilizacije izrasle na kršćanstvu… I nikakav radikalizam mu se neće moći imputirati u mjeri u kojoj ga on sam očituje, nastupajući u načelu iz pozicije političkog, a ne religijskoga lidera.

Tko nije čitao povijesne izvore?

No, središnji dio teksta gosp. Eminovića svjedoči o psihološkoj dijagnozi projekcije – pri čemu se vlastite nedosljednosti pripisuju drugomu. Naime, u kontekstu problematike zemljišta u Mostaru za kojega Islamska zajednica inzistira kako je njeno, on ocjenjuje da „Vričko i njemu slični“ ne čitaju ništa osim „hrvatskih“ povijesnih izvora jer im istina mora imati prefiks „hrvatski“. Međutim, upravo je to i njegova kao i odlika kolektivnoga, medijski eksponiranoga, bošnjačkoga rezoniranja. Ono se temelji na uvjerenju kako je svijet nastao s Osmanlijama i kako prije njih u Bosni ništa nije bilo. Takvi „nikada nisu čuli“ da je Mehmed II. Osvajač srušivši Bosansko Kraljevstvo i ubivši kralja Stjepana Tomaševića koji je bio katolik, porušio i 464 katoličke crkve i 48 franjevačkih samostana (usp. fra Andrija Zirdum, Bosna franciscana 15/2001, str. 161-219). Stoga će im logično biti zahtijevati ne samo spomenuto „mostarsko zemljište“, nego i crkvu Sv. Marije sa zvonikom Sv. Luke u Jajcu, a o gotičkoj crkvi Sv. Ante u Bihaću koja je pretvorena u džamiju da i ne govorimo… Ako se tako rezonira, onda je jasno da „historijskim izvorima pristupaju potpuno selektivno, uostalom kao i istini“. Odatle tekst u kojemu se pita „je li sve gdje je bio muslimanski grob – bošnjačka zemlja“ nema nikakve veze sa stvaranjem „ljepše slike“ o jednom, a „uvrjedljivije“ o drugom narodu, nego zapravo sa zdravim razumom.

Zato, pitanje čija je zemlja i jesu li nečije zamisli o izgradnji bilo kakvih centara u skladu s urbanističkim planovima, treba ostaviti struci, uvažavajući sve, a ne samo neke elemente povijesti i sadašnjosti.

Tko ne zna što je uistinu bilo?

I da bi gosp. Eminović definitivno potvrdio vlastiti selektivan pristup predbacuje kako su informacije o verbalnom napadu na svećenika u Jablanici „netačne“. Iako se već prethodno – nazvavši novinara Josipa Vrička „hrvatskim katoličkim historičarem“ – razotkrio kao površan poznavatelj, ovdje nije ostavio nikakav prostor pogrešci u definiranju psihološke projekcije. Jer da je kojim slučajem – kao što nije – otvorio bilo koji osim „svoj“ medij, vidio bi da je, nažalost, uistinu u Jablanici, i to 1. ožujka, na dan obilježavanja raspuštanja zloglasnoga logora Muzej u kojemu je Armija BiH bila zatočila gotovo 900 Hrvata, verbalno napadnut don Marin Marić, župnik u obližnjim prognaničkim župama Obri i Solakova Kula, koji je to i sam potvrdio.

Ali ne, važnije od istine kako se može vidjeti u slučaju teksta Hasana Eminovića, jest njezina interpretacija, koja razotkriva bitne nutarnje razloge raslojavanja bh. društva. Ona, upravo na temelju opetovanih stavova mostarskoga muftije Dedovića i takve logike, kazuje kako nije bitno što politika Republike Hrvatske, kao i politika Hrvata u BiH, već 30 godina svjedoče o usmjerenju čuvanja integriteta i suvereniteta Bosne i Hercegovine. Takvima je bitnije uporno i Hrvate i RH staviti na istu ravan s velikosrpskom politikom i aktualnim secesionističkim izričajima u Republici Srpskoj. Važnije je, kako je to pokazao i gosp. Eminović, svoj narod držati u zabludi samopravednosti i ekskluziviteta žrtve (i „starom propagandom u novom pakiranju“ iznova uvjeravati kako Bošnjaci nisu pravili zločine, a ako je koji i počinjen, onda opravdati da je to uradila „neka naša budala“), pri čemu će još uvijek (!) vrlo malo Bošnjaka uopće i znati da je Armija BiH imala logore za hrvatske civile u Jablanici, Bugojnu, Zenici… te da je baš u dolini Neretvice počinila strašne zločine nad Hrvatima.

Zato se inzistiranje na poštivanju dogovora s Bošnjacima najprije iz Washingtonskoga sporazuma (18.3.1994.), a zatim i Daytonskog (21.11.1995.), predstavlja kao, kako reče ef. Salem, „kampanja koja se vodi protiv države Bosne i Hercegovine“, a koja ima namjeru „sračunatim i udruženim djelovanjem da potkopaju sve procese i ustanove koje kako-tako održavaju državni sistem u funkcije“. Nažalost, ti su procesi zaglupljivanja vlastitoga naroda nakaradnim interpretiranjem istine, toliko uznapredovali da su ljudi, Bošnjaci, počeli vjerovati u njih te ih smatrati istinom.

Time, kako povijest uči, gubi u prvom redu država BiH, a s njom i svi oni koji je vole – među njima i najveći broj Bošnjaka i Hrvata. Zato se, prije svega, uvijek valja držati onog Isusova pravila: „Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima“ (Mt 7,12).

artinfo.ba