Tko je bio posljednji bosanski ban i prvi bosanski kralj, katolik i „dragi dječak na bosanskom prijestolju“, kako ga je nazvala hrvatska povjesničarka medievalistica Nada Klaić?! Tvrtko I. Kotromanić jedna je od rijetkih povijesnih osoba o kojoj su i suvremenici i kasniji autori rijetko pisali s namjerom umanjiti njegovu ulogu ili poteze. I za života i posmrtno (još uvijek) uživa – kakvu-takvu – slavu...
Priredila: Josipa Prskalo, Katolički tjednik
Nakon 635 godina od njegove smrti, pitamo se: zaslužuje li stričević i nasljednik bana Stjepana II. Kotromanića i više? Pitamo se to ponajprije zbog činjenice da je prvi spomenik posljednjem bosanskom banu i prvom bosanskom kralju podignut u BiH tek 2012. – dakle više od 620 godina nakon njegove smrti. I da, spomenik je podignut u Tuzli, ne u bh. prijestolnici (koja ga je dobila „pod okriljem noći“ 2023.), na inicijativu njezina dugogodišnjeg gradonačelnika Jasmina Imamovića koji je napisao i Ljetopis o Kralju Tvrtku – roman kroniku.
Dječak na vlasti
To se čini pomalo nepravednim s obzirom na stvarnost da je u povijesti srednjovjekovne Bosne malo tko ostavio tako dubok trag kao što je to učinio Tvrtko I. Vladao je najprije kao ban od 1353. do 1377., a potom i kao prvi bosanski kralj 1377. do svoje smrti 1391.
Njegova vladavina predstavljala je politički, teritorijalni i kulturni vrhunac srednjovjekovne bosanske države. Ipak, iza vojnih uspjeha i državničkih pothvata stajala je složena osoba vladara koji je djelovao u vremenu velikih crkvenih i političkih previranja, svjestan kako kruna nije samo znak vlasti, nego i odgovornosti pred Bogom i narodom.
Rođen oko 1338. u vladarskoj kući Kotromanića, kao prvorođeni sin kneza Vladislava i Jelene Šubić, nakon smrti strica mu bana Stjepana 1353., Tvrtko je kao maloljetnik naslijedio bansku čast. U prvim godinama vladavine za njegova maloljetništva brigu o državnim poslovima vodili su njegov otac (do smrti 1354.) i majka, a banski je naslov dijelio s mlađim bratom Vukom.
Presudnu ulogu tada imala je njegova majka koja je kao regentica nastojala očuvati političku stabilnost zemlje.
Bosna se tada nalazila između interesa moćnog Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva i rastuće sile susjednih velikaša. Mladi ban morao je balansirati između formalne ovisnosti o ugarskom kralju i očuvanja unutarnje samostalnosti. Upravo u tim izazovima oblikovali su se njegov politički instinkt i odlučnost.
„Bratski sukob“…
Ono što je nama posebno zanimljivo jest kako je Tvrtko bio odgojen kao katolik za što je poglavito zaslužna njegova majka Jelena. Stoga valja promatrati njegovu vladavinu i iz te perspektive…
U knjizi Eduarda Peričića Pape i Hrvati u Bosni i Hercegovini spominje se kako je Tvrtko poštovao i uvažavao fra Peregrina Saksonca koji je po osnutku Bosanske vikarije, 1339. –1340., postavljen na njezino čelo. Fra Peregrin svojim se radom iznimno potvrdio te je postao utjecajan na banskom dvoru, a kasnije je imenovan i biskupom.
Ne treba zaboraviti kako nije sve teklo glatko kada govorimo o prvom bosanskom kralju i njegovu putu do krune, a noge su mu podmetane upravo u njegovoj kući... Tako je tadašnjem papi Urbanu V. „dojavljeno“ kako, tada još uvijek bosanski ban, Tvrtko njeguje i brani krivovjerce te da je zamrzio, tlačio na sve moguće načine i uskratio svom bratu Vuku dio očinske baštine jer je Vuk bio iskreni katolik, te je morao pobjeći u Dubrovnik i zamoliti Papu za posredovanje i zaštitu.
Nije posve poznato koji je bio pravi razlog ovog oksimorona – „bratskog sukoba“, ali Papa je posredovao njihovu pomirenju jer je nakon „dojave“ preporučio Vuka ugarskom i hrvatskom kralju Ljudevitu Anžuvincu – koji se 1353. oženio Tvrtkovom rođakinjom, kćerkom bana Stjepana II., Elizabetom Kotromanić – te na taj način izravno utjecao na mir među braćom.
Prvi (i najveći) bosanski kralj
Tvrtko se 1374., inače kao iznimno poželjan zet na europskim dvorovima, vjenčao s Dorotejom, kćerkom bugarskog cara Ivana Stracimira, i to u crkvi Sv. Ilije u Modriči u Usori, koju je, kako se čini, i sam podigao. O njegovu katoličanstvu svjedoči i darovnica njegova predšasnika bana Prijezde (koji je bio djed Stjepana II. i osnivač dinastije Kotromanić) kojom crkvi Sv. Petra u Usori daruje posjed Dubicu. Izjavljuje i kako se ponosi jer je „biljka izrasla iz Katoličke Crkve“, što samo potvrđuje Tvrtkovo katoličko podrijetlo…
Dolazimo do povijesnog nadnevka: 26. listopada 1377. Tada je vjerojatno u mjestu Mile kod Visokog okrunjen dvostrukom krunom (sugubi vijenac) i uzeo si je naslov „kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Humskoj zemlji, Donjim Krajem, Zapadnim Stranam, Usori i Podrinju“. Do danas se ne može sa sigurnošću kazati tko je Tvrtka okrunio za kralja te to pitanje ostavljamo povjesničarima.
Također, tada je uzeo i ime Stjepan (Stefan), tradicionalno ime srpskih vladara iz dinastije Nemanjića, a ovaj je čin imao duboko političko i simboličko značenje. Jer je pozivajući se na rodbinske veze s dinastijom Nemanjića, Tvrtko želio legitimirati svoju vlast nad dijelovima nekadašnjeg srpskog kraljevstva.
Ovim događajem Bosna je prvi put uzdignuta na rang kraljevine, čime je njezin međunarodni položaj znatno ojačan.
Tolerancija
Dalje, što je također vrijedno spomena jest kako je upravo za Tvrtkove vladavine u Bosni svoje misionarske tragove ostavio prvi hrvatski svetac i mučenik fra Nikola Tavelić. On je u Kraljevinu Bosnu stigao 1379. te djelovao nekoliko godina kako bi svoju misiju potom nastavio u Svetoj zemlji gdje je i skončao u Jeruzalemu, iste godine kao i Tvrtko, 1391.
Poznato je kako je u tom vremenu u Bosni bila jaka tzv. Crkva bosanska koja je okupljala bosanske krstjane te da iznimno uspješno Tavelićevo misionarenje među njima ne bi bilo moguće da je i sam kralj bio krivovjerac (što mu se pripisuje). Ipak, Tvrtko je, kao pragmatičan vladar, nastojao održavati ravnotežu i stabilnost, svjestan da vjerski sukobi mogu oslabiti državu te je prema krstjanima bio prilično trpeljiv pa tako postoje zapisi i kako su krivovjerci iz Francuske i Italije dolazili u Bosnu naučiti „pravu vjeru krstjansku“…
Zbog toga su splitski i dubrovački nadbiskupi 1369. dobili opomenu pape Urbana V. da zabrane trgovati s krivovjercima ili polaziti u bosanske krajeve gdje se krivovjerci „očigledno štite“.
Na tom tragu, darovnicu „za lijek i spas duša svojih i rođaka i predaka“ – kojom Tvrtko zajedno s majkom Jelenom i mlađim bratom daruje katedrali Sv. Petra i Pavla Jolševicu kod Dubice, pri ušću rijeke Bosne, zajedno sa svim što tom posjedu pripada (zemljama, šumama, livadama, vodama) – papa Grgur XI. potvrđuje pismom 1374. Sve je to Tvrtko darovao bosanskom biskupu Petru i njegovim nasljednicima „za vječna vremena“.
Konkretnije, za Tvrtkova kraljevanja crkvena hijerarhija u Bosni posložila se tako da su domaći franjevci (fratres ex natione Bosnensi) postali zaduženi za duhovni/misijski rad među shizmaticima i hereticima; postavljeni su temelji franjevačkim knjižnicama u Bosni – po čemu su i dandanas poznati drevni franjevački samostani; biskupu Petru potvrđeni su posjedi Dyacou et Bleznam in comitatu de Vulko (Đakovo i Brezna u oblasti/župi Vukovo) koje je nekoć kralj Bela darovao Crkvi bosanskoj…
Slava i (naprasan) kraj
Ne ulazeći detaljnije u širenje njegove vlasti koje je išlo i u dijelove Dalmacije i Hrvatske te, u svrhu gospodarske samostalnosti 1382. i na osnutak grada Novi (današnji Herceg Novi), s namjerom Bosni osigurati vlastitu luku i smanjiti ovisnost o dubrovačkoj trgovini, ovo jasno svjedoči i o njegovoj dugoročnoj državničkoj viziji.
Uz to,Tvrtkova se vladavina poklopila i s nadiranjem Osmanlija na Balkan te iako Bosna u njegovo vrijeme nije doživjela izravni slom, prijetnja je bila stvarna. Tako su bosanske snage sudjelovale 1389. i u Kosovskoj bitci na strani srpskog kneza Lazara protiv osmanske vojske.
U naponu snage, slavan i moćan no već nekoliko godina udovac, tražio si je prigodnu princezu za suprugu. No, u jeku pregovora i potrage – prije 635 godina – 10. ožujka 1391. pretpostavlja se u 53. godini života iznenadno je preminuo. Ukopan je u crkvi Sv. Nikole u Milama, a na njegovo mjesto došao je Stjepan Dabiša.
Tvrtkovom smrću započinje postupno slabljenje Bosanske Kraljevine koja više nikada nije dosegla snagu i teritorijalni opseg kakva je imala za njegova života.
Povijest ga pamti kao najmoćnijeg bosanskog srednjovjekovnog vladara – kralja koji je od banovine stvorio kraljevinu, osigurao izlaz na more, proširio granice i podigao međunarodni ugled države. No, iznad svega, Tvrtko ostaje primjer vladara koji je znao da je vlast služenje: narodu, pravdi i Bogu. Ostaje pitanje što bi poručio današnjim „vladarima“ koje tiho promatra sa svog prijestolja preko puta Predsjedništva u Sarajevu…
Kralj Tvrtko I. Kotromanić bio je uzor vladara između zemaljske moći i duhovne odgovornosti.
nedjelja.ba
