Trideset godina nakon što je NATO intervencija pomogla okončati rat u Bosni i Hercegovini, američki analitičar i bivši zamjenik šefa Misije OESS-a na Kosovu Edward P. Joseph poziva na novu, ambicioznu američku inicijativu; „Trumpov plan“, za temeljitu reformu Dejtonskog sporazuma. Joseph ocjenjuje da postojeći politički sustav BiH, opterećen dubokim disfunkcionalnostima i etničkim podjelama, predstavlja trajni izvor nestabilnosti koji koristi i Rusija kako bi odvraćala pažnju Zapada od drugih kriznih žarišta.
U tekstu iznosi prijedlog ustavne reforme po uzoru na američki Senat, koji bi zadržao zaštitu kolektivnih prava, ali bi promijenio način izbora predstavnika u Dom naroda. Ključna novina bila bi izravan izbor izaslanika odnosno senatora u svakom kantonu Federacije te u Republici Srpskoj, bez etničke oznake, što bi, kako navodi autor, omogućilo da Hrvati, kao najmanje brojni konstitutivni narod – neformalno i dalje biraju „svoje“ predstavnike zahvaljujući postojećoj demografskoj strukturi kantona u Federaciji.
Joseph tvrdi da bi takav plan mogao zaustaviti institucionalnu blokadu, omogućiti formiranje funkcionalne vlasti, zaštititi prava Hrvata i Srba u uvjetima dominantne bošnjačke većine, te potaknuti napredak prema EU i NATO integracijama. Trump bi, po njemu, mogao iskoristiti svoju proaktivnu politiku i interes za sirovine, poput litija, da potakne novu vrstu angažmana SAD-a na Balkanu, uz paralelni pritisak na secesionističke lidere poput Milorada Dodika.
U nastavku donosimo cjelovit tekst Edwarda P. Josepha, profesora sa Sveučilišta Johns Hopkins i bivšeg američkog dužnosnika s bogatim iskustvom u regiji:
Trideset godina nakon što je intervencija NATO-a pomogla okončati rat u Bosni i Hercegovini, vrijeme je za „Trumpov plan“ koji bi se suočio s nefunkcionalnim sporazumom koji je ostavio Bosnu i Hercegovinu paraliziranom.
Može li Donald Trump, sa svojim samopouzdanjem i grubim pristupom, popraviti manjkavi Daytonski sporazum za Bosnu i Hercegovinu? Svakako ima snažne razloge da pokuša. Bizantski ustav iz Daytona – „jedan od najkompleksnijih političkih sustava na svijetu“ – ostavio je BiH paraliziranom, korumpiranom i pogođenom krizama usred Balkana.
Piše: Edward P. Joseph, BalkanInsight
Naslijeđeni kaos omogućava ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu da trajno odvlači pažnju SAD-u, EU-u i NATO-u uz minimalne troškove. Prijetnja ponovnim sukobima prisilila je glavnog tajnika NATO-a Marka Ruttea da upozori strane u Sarajevu – 30 godina nakon što je intervencija Saveza pomogla okončati rat – da NATO „neće dopustiti … da teško izboreni mir bude doveden u pitanje“.
Tri desetljeća kasnije, dok se parlamentarna skupština NATO saveza sastaje ovog tjedna u zračnoj bazi Dayton, gdje su potpisani mirovni sporazumi za Bosnu, vrijeme je za još jednu hrabru američku inicijativu.
Rješavanje pitanja BiH moglo bi istovremeno potaknuti Trumpov natjecateljski duh, njegovu čežnju za Nobelovom nagradom za mir i njegov prezir prema EU-u. Daytonski sporazum, vrhunac administracije predsjednika Clintona, odolio je dvadeset godina dugim pokušajima reformi brojnih američkih i europskih dužnosnika. (Švedska i Norveška, dom Nobelove nagrade za mir, dugo su bile duboko angažirane u poslijeratnoj borbi u Bosni.)
Još od vremena rata, EU kronično izbjegava svoje obveze u Bosni i Hercegovini. Umjesto da sankcionira secesionističkog vođu bosanskih Srba, Milorada Dodika, i druge tvrdokorne političare, Bruxelles je uglavnom prebacio disfunkcionalnost Bosne na leđa Amerikanaca.
Kao klimavi relikt neposrednog poslijeratnog razdoblja, međunarodni visoki predstavnik predstavlja još jednu prepreku na putu BiH prema EU – ali i odgovornosti koju političari i građani Bosne i Hercegovine u konačnici moraju preuzeti za budućnost svoje zemlje.
Bosna također posjeduje bogata nalazišta litija i drugih ključnih sirovina koje su privukle Trumpovu pažnju u Ukrajini – i interes EU-a u susjednoj Srbiji. U srpnju prošle godine Bruxelles je potpisao sporazum o strateškim mineralima s Beogradom.
Vođen svojim suparništvom s EU-om i sklonošću pro-biznis transakcijama, Trump bi mogao težiti vlastitom američko-bosanskom sporazumu o podjeli dobiti od eksploatacije minerala, prema uzoru na model iz Ukrajine.
Da bi uspio tamo gdje su njegovi prethodnici podbacili, Trumpova administracija mora učiti iz borbe za zaustavljanje sukoba u Ukrajini. Pozivi stranama da „dođu k pameti“ ne uspijevaju kad te strane ulože egzistencijalni značaj u ishod.
Iako slabije u odnosu na Rusiju ili Ukrajinu, strane u BiH tvrdoglavo odolijevaju američkim financijskim i političkim pritiscima. Trump će morati kombinirati prijetnje bez popuštanja – potkrijepljene mogućom uporabom sile – s sofisticiranim pristupom nestabilnom političkom trokutu u BiH.
Etnička ili individualna prava?
U srži problema Daytona leži proturječnost: obećanje kolektivne „ravnopravnosti triju konstitutivnih naroda“ – Bošnjaka, Hrvata i Srba – bez obzira na brojčanu veličinu, nasuprot europskom modelu jednakih prava svakog pojedinca, bez obzira na etničku pripadnost ili geografski položaj.
Potaknuti presudama Europskog suda za ljudska prava, većinski Bošnjaci i građanski orijentirani lideri traže građansku državu – što bi u praksi ukinulo Daytonski model kolektivnih etničkih prava. Frustracija, zajedno s težnjama za članstvo u EU, potiče te zahtjeve, budući da se Bošnjaci, koji su najveće žrtve rata, još uvijek suočavaju s kroničnom opstrukcijom i gotovo potpunom nemogućnošću povratka u Republiku Srpsku iz koje su brutalno protjerani.
Osim Dodika, i Srbi diljem političkog spektra svoj status doživljavaju egzistencijalno. Uglavnom, Srbi odbacuju svaku pomisao na slabljenje Republike Srpske, iako njihova osiromašena entitetska tvorevina uživa autonomiju kakva je gotovo bez presedana u svijetu.
Nakon godina secesionističkih poteza, Dodik je doveo svoj entitet i zemlju na rub novog sukoba. U veljači je državni sud osudio Dodika zbog nepoštivanja odluka visokog predstavnika, koji je u srpnju 2023. osujetio još jedan Dodikov pokušaj da prkosi državnim institucijama. Nalog za uhićenje Dodika i dvojice njegovih suradnika ostaje neizvršen, produžujući krizu i naglašavajući nemoć Zapada.
Srećom, Dodikov utjecaj unutar srpske političke zajednice slabi. Ovaj mjesec, tri glavne oporbene stranke iz entiteta Republika Srpska potpisale su rijedak sporazum s tri vladajuće bošnjačke i građanske stranke o platformi za izlazak iz političkog zastoja i napredak prema EU.
Unatoč tome, BiH je još daleko od postizanja konsenzusa o načinu izmjene Daytona i prihvaćanja prilike za ulazak u EU koju je Bruxelles tek nedavno ponudio. Kao i uvijek, Hrvati – najmanje brojan konstitutivni narod – ostaju „jezičac na vagi“. Prekretnica u ratu dogodila se kada je Clintonova administracija uspjela stvoriti savez između zaraćenih hrvatskih i bošnjačkih snaga, koji je, uz podršku NATO-ovih zračnih udara, probio obranu bosanskih Srba.
Neobjašnjivo, SAD je tada, na vrhuncu svoje globalne moći, zaustavio napredovanje Bošnjaka i Hrvata prije nego što su Srbi pristali na nove mirovne uvjete, čime je postavljen temelj za nepravedan i nefunkcionalan Daytonski sporazum koji je ostavio Republiku Srpsku netaknutom.
Ugurani u entitet Federacija s većinskim Bošnjacima, Hrvati se drže jednakopravnosti koju im je Washington obećao i protive se svakoj marginalizaciji. Na frustraciju Bošnjaka, dugogodišnji hrvatski lider Dragan Čović nastavio je flertirati s Dodikom. Ohrabrujuće je, međutim, što Čović također izgleda prepoznaje potrebu za temeljnim reformama. Nedavno je izjavio: „Trebali bismo svi težiti da Bosna i Hercegovina bude normalna država.“
Ukratko, Trump može uspjeti ako ponovno izgradi savez Bošnjaka i Hrvata koji će nadvladati srpsku nepopustljivost. Putokaz može potražiti u američkim poslijeratnim ustavnim borbama. Današnji američki Senat, koji svim saveznim državama jamči jednaku zastupljenost, rezultat je ogorčene borbe između velikih i malih država.
Izrada ‘Trumpovog plana’
Američki senatski model može utrti put ustavnoj reformi u Bosni i Hercegovini koja bi zadovoljila europsko zakonodavstvo o ljudskim pravima i interese zaraćenih strana. Umjesto ukidanja Doma naroda – gornjeg doma parlamenta koji štiti kolektivna prava – Trumpov plan mogao bi promijeniti način izbora njegovih članova. Kao u svakoj američkoj saveznoj državi, birači u svakom kantonu Federacije izravno bi birali određen broj predstavnika u državni Dom naroda ili Senat. Birači u Republici Srpskoj bi postupili isto, također izravno birajući svoje ‘senatore’.
Prema Trumpovom planu, ti predstavnici više ne bi nosili etničku oznaku, niti bi se birali kroz složene i višeslojne parlamentarne procedure. Postojeća demografska struktura kantona u Federaciji bi, neformalno, osigurala da malobrojniji Hrvati izaberu „svoje“ predstavnike.
Ključno je da bi Trumpov plan uveo visok prag u Domu naroda (ili Senatu) za izbor novog premijera – najmoćnije funkcije u reformiranoj vladi. Taj bi visoki prag zaštitio malobrojnije Hrvate od preglasavanja bošnjačkim glasovima, kao što je trenutno slučaj unutar tročlanog Predsjedništva BiH.
Ova praksa, u kojoj su Bošnjaci više puta izabrali hrvatskog člana Predsjedništva, narušila je cilj pretvaranja BiH u građansku državu – ističući strahove Hrvata i Srba od opasnosti većinskog modela.
U skladu s ranijim prijedlozima reformi, Trumpov bi plan prenio gotovo sve ovlasti s Predsjedništva na druge institucije, ostavljajući jednog, simboličnog predsjednika koji bi morao pridobiti podršku birača iz cijele zemlje da bi bio izabran. Trump bi mogao ugraditi silazne pragove ili druge mehanizme kako bi spriječio beskonačno opstruiranje formiranja nove vlade.
Političke stranke i civilno društvo imali bi priliku iznijeti svoje stavove o Trumpovom planu – unutar određenih granica. Svjesna hitnosti aktualne krize – i neuspjeha prethodnih pokušaja postizanja konsenzusa – Trumpova administracija bi konačni paket predstavila po principu „uzmi ili ostavi“.
Trump bi s opstruktivcima mogao postupiti svojom poznatom retorikom, potkrijepljenom prisilnim mjerama. Ako bi Dodik odbio surađivati i nastavio promicati secesiju, SAD i saveznici bi podržali bh. institucije u izvršenju naloga za njegovo uhićenje. Ostale srpske stranke mogle bi okriviti Dodika za stvaranje uvjeta za američki plan ustavne reforme.
NATO, koji je bombardirao vojsku bh. Srba uoči Daytonskih pregovora, mogao bi odgovoriti na preostale srpske nesigurnosti. U prošlosti su i srpski lideri, uključujući Dodika, priznavali da članstvo u Savezu jača i unutarnju i vanjsku sigurnost.
Trump ne mora zanijekati ovu temeljnu istinu samo zato što je Dodik sada pod utjecajem Putina. Američki predsjednik i investitor u nekretnine mogao bi također progurati dogovor o vojnoj imovini, dugotrajnu prepreku za napredak BiH prema članstvu u NATO-u. Srpsko protivljenje NATO-u ubrzo bi splasnulo zajedno s bojaznima od novog rata.
Trumpov plan potaknuo bi EU da se probudi iz svoje pasivne „neka to Amerikanci riješe“ pozicije. Uvidjevši odlučnost Washingtona da postigne proboj u BiH, francuski predsjednik Emmanuel Macron mogao bi ponovno ponuditi da se dogovor formalizira u Parizu, kao što je to učinjeno ubrzo nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma 1995.
Macron bi mogao osigurati dugo željeno zatvaranje Ureda visokog predstavnika tako što bi uvjerio svoje kolege u EU da prenesu ovlasti za sankcioniranje u BiH na europskog „ministra vanjskih poslova“. Time bi se pro-ruski nastrojeni europski lideri ili slabašne članice onemogućile u blokiranju brzog kažnjavanja tvrdokornih bosanskih aktera. Naravno, SAD bi zadržao vlastite ovlasti sankcioniranja u BiH i regiji.
Što se tiče litija, Trumpova administracija mogla bi primijeniti lekcije iz EU-ovih promašaja u Srbiji. Žestoko protivljenje javnosti osujetilo je sve napore da se srpsku javnost uvjeri u koristi rudarenja litija. Trumpov plan bi uključivao mehanizam za stvarni nadzor građana, oblikovan – za razliku od Daytonskog modela – izvan etno-nacionalne podjele. Financijski poticaji i investicijski dogovori bi, naravno, prožimali Trumpov pristup – i nadahnuli građane BiH da ostanu u svojoj zemlji koja se suočava s depopulacijom.
Iako su ulozi u BiH manji nego u Ukrajini ili Iranu, tako su i prepreke manje. Nijedna strana nema program nuklearnog naoružanja, goleme rezerve fosilnih goriva ni dominantnu vojsku. Glavni uzrok stagnacije je manjkav sporazum kojim je okončan rat. Ako on i njegov tim ulože energiju u Bosnu i Hercegovinu, Trump može uspjeti ondje gdje su njegovi prethodnici propali ili potpuno odustali.
Edward P. Joseph predaje upravljanje konfliktima na Školi naprednih međunarodnih studija Sveučilišta Johns Hopkins. Dvanaest godina je služio na Balkanu, uključujući BiH tijekom rata, te je bio u aktivnoj službi američke vojske. Od 2010. do 2012. bio je zamjenik šefa Misije OESS-a na Kosovu, imenovan od strane SAD-a
artinfo.ba
