U petak je i u BiH obilježen međunarodni dan borbe protiv seksualnog nasilja u ratu. Okupljali su se političari, diplomacija, nosali transparenti i davale izjave. Dan poslije, rijetki će se pitati gdje su žrtve, kako žive, imaju li potrebnu pomoć, jesu li se osjećale sigurne progovoriti? Jesu li počinitelji kažnjeni? I na koncu, šta je sa djecom rođenom iz čina ratnog silovanja? Zvuči kao scenarij horor filma ali ovo je nažalost stvarnost za tisuće žrtava diljem BiH. Silovane su žene, muškarci i djeca. Istina, BiH je jedina na svijetu koja je i zakonski prepoznala djecu rođenu iz ratnog silovanja za šta su zaslužne upravo žrtve poput Alena Muhića.

Alen Muhić rođen je 1993. godine u goraždanskoj ratnoj bolnici. Dijete rođeno iz silovanja njegove biološke majke iz Foče. Tada su ga posvojili domar bolnice Muharem i njegova supruga Advija i pokazali da obitelj ne određuje krv, već srce. Danas radi kao medicinski tehničar u bolnici u kojoj je i rođen. Ima suprugu i troje djece a svoju nevjerojatnu priču od saznanja da je posvojen, do upoznavanja biološke majke pa i oca zločinca, pretočio je u riječi i na koncu u knjigu, "Ja sam Alen".

Knjiga je sinoć u prepunom prostoru Vakufsko-administrativnog centra Medžlisa IZ Kiseljak predstavljena i publici ove općine. Udruženje žena "Hanuma" Kiseljak organiziralo je događaj koji je trajao skoro dva sata no bez da je itko otišao, ustao ili riječ negodovanja izustio. Dapače, svi su željeli slušati još, zapljeskati jače, izraziti podršku i na koncu kupiti knjigu. I unatoč suzama i tuzi, publika se uspjela i nasmijati jer je Alen unatoč ugromnoj težini koja prati svaki nastup i priču o svom životu, iznimno vedar čovjek koji se trudi nasmijati sebe ali i sve druge.

O knjizi su govorili Esma Salčinović i Nedžad Topalović koji su kazali kako se knjiga mora čitati s iznimnom pažnjom jer govori o teškoj i važnoj temi koju ne smijemo "gurati pod tepih".

Ja sam Alen je potresna autobiografija Alena Muhića. Ova knjiga razotkriva brutalnu stvarnost rata, ali i snagu ljudske dobrote i ljubavi.

U svojoj ispovijesti, Alen govori o traženju identiteta, suočavanju s istinom o svom porijeklu, susretu s biološkom majkom, te odlučnosti da javno progovori u ime tisuća djece rođene iz ratnog silovanja.

Za svoj hrabri doprinos ljudskim pravima i pomirenju dobio je više priznanja, među kojima se ističe nagrada za ljudska prava Kraljevine Norveške.

Alenovog biološkog oca sud je oslobodio, no ne i Alen. Krivo mu je jer pravda nije zadovoljena. Ne samo u slučaju njegovog biološkog oca već svakog tko je počinio zločin, a slobodan je. Brojne žrtve mu se kaže javljaju, djeca žrtava svih nacionalnosti a koje se još boje progovoriti, boje se reakcije svojih bližnjih, boje se stigme. To je poraz i krivnja društva. Da nismo stvorili društvo podrške, da još živimo okruženi zločincima koji slobodno šetaju dok su žrtve te koje žive u tami, žive obilježene.

Zato je Alen primjer hrabrosti, primjer čovjeka koji je nadišao svoju tragediju i izrastao u dobrog čovjeka koji voli svoje ali poštuje sve tuđe.

Svoju ispovijest završava riječima: "Ja nisam pisac, nisam književnik. Ja sam samo Alen"!

Događaj je nastupom na violini uljepšala Ejna Mušanović.

artinfo.ba