Djelo služenja siromasima i bolesnima, koje je na izvanredan način organizirao Sv. Vinko Paulski, dobilo je posebnu notu po rukama Sv. Lujze de Marillac koje se Crkva od 2016. spominje na nadnevak 9. svibnja,piše nedjelja.ba.
Iako se o njezinu djetinjstvu malo zna, Lujza je najvjerojatnije rođena izvan braka 12. kolovoza 1591. blizu Le Meuxa, sada u departmanu Oise, u povijesnoj sjevernoj francuskoj pokrajini Pikardiji. Nikada nije poznavala svoju majku. Luj de Marillac, gospodar od Ferriresa (1556. – 1604.), koji je u trenutku njezina rođenja bio udovac, priznao ju je kao svoju rođenu kćer, ali ne i svoju zakonsku nasljednicu. Njezin ujak, Michel de Marillac, bio je vodeća figura na dvoru francuske kraljice Marije de' Medici (1573. – 1642.) te je zahvaljujući njemu Lujza, iako nije bila članica kraljičina dvora, živjela i radila među francuskom aristokracijom. Kad je njezin otac oženio svoju novu suprugu, Antonetu Le Camus, ona je odbila prihvatiti Lujzu kao dio njihove obitelji. Tako je buduća svetica odrastala u bogatom pariškom društvu, ali bez stabilnog obiteljskog života. Ipak, bila je zbrinuta i stekla je izvrsno obrazovanje u kraljevskom samostanu Poissy blizu Pariza, gdje je njezina tetka bila dominikanska redovnica.
Umjesto redovništva majčinstvo
U tom je samostanu ostala do očeve smrti, kada je imala 12 godina. Zatim je boravila kod jedne pobožne gospođe od koje je učila vještine vođenja kućanstva, kao i tajne liječenja biljem. Otprilike u dobi od 15 godina, Lujza je osjetila da je privlači život u samostanu te je podnijela molbu kod sestara klarisa u Parizu, ali je odbijena. Nije jasno je li do odbijanja došlo zbog njezina lošeg zdravlja ili drugih razloga.
Slomljena ovim odbijanjem, nije znala što učiniti. Kada je imala 22 godine, obitelj ju je uvjerila da je brak najbolja alternativa. Njezin je ujak sredio da se uda za Antoinea Le Grasa, tajnika kraljice Marije. Antoine je bio ambiciozan mladić koji je izgledao predodređen za velika postignuća. Lujza i Antoine vjenčali su se 5. veljače 1613. U listopadu su dobili svoje jedino dijete, Michela. Louise je zavoljela Antoinea i bila je pažljiva majka njihovu sinu. Uz predanost svojoj obitelji, također je bila aktivna u službi u svojoj župi. Imala je vodeću ulogu u Gospođama milosrđa, organizaciji bogatih žena posvećenih pomaganju onima koji pate od siromaštva i bolesti.
No, ubrzo su na nju navalili teški križevi. Godine 1621. muž joj je obolio od kronične bolesti i na kraju ostao prikovan za krevet. Lujza je njegovala i njega i njihovo dijete. U tom je razdoblju upoznala mudrog i suosjećajnog Sv. Franju Saleškog, koji je tada bio u Parizu te su joj veoma pomogli njegovi savjeti.
Zavjetovala se da se neće ponovno udati ako joj muž umre prije nje. Tako je i bilo: Antoine je preminuo 1625., a sin joj je tri godine poslije stupio u sjemenište. Budući da je bila žena puna energije, inteligencije, odlučnosti i ustrajnosti, Lujza je napisala vlastito Pravilo života u svijetu u kojem je detaljno opisala strukturu svog dana. Vrijeme je bilo predviđeno za molitvu Malog oficija Blažene Djevice Marije, misu, pričest, meditaciju, duhovno čitanje, post, pokoru, molitvu krunice i posebne molitve. Ipak, je uspjela naći vremena za održavanje kućanstva, primanje gostiju.
Susret sa Sv. Vinkom
Ostavši udovica i bez financijskih sredstava, morala se preseliti. Vinko Paulski je živio u blizini njezina novog stana. U početku je oklijevao biti njezin ispovjednik, jer je bio zauzet svojim bratovštinama, čije su članice bile aristokratske Gospođe milosrđa, koje su mu pomagale njegovati siromašne i brinuti se o nezbrinutoj djeci, ali su bile zauzete i mnogim vlastitim brigama i dužnostima. Njegov rad trebao je mnogo više pomagača, osobito onih koji su i sami bili nižeg staleža i tako bliže siromasima. Također mu je trebao netko tko bi ih mogao podučavati i organizirati.
Tijekom sljedeće četiri godine Vinko i Lujza često su se sastajali i komunicirali pismima. Godine 1629. pozvao ju je da se uključi u njegov rad s bratovštinama. U tim je nastojanjima postigla velik uspjeh. Oboje su shvatili kako izravna služba siromašnima nije laka za plemstvo s obzirom da su gospođe posjećivale sirotinjske četvrti odjevene u lijepe haljine. Napetost između ideala službe i društvenih ograničenja bila je stvarna. Osim toga, obitelji žena često su se protivile tom apostolatu. Ubrzo je postalo jasno da su mnoge dame nesposobne nositi se sa stvarnim uvjetima.
Dok su aristokratske dame bile prikladnije za posao skupljanja novca i vođenja korespondencije, praktičan posao njegovanja siromašnih u vlastitim domovima i brige o nezbrinutoj djeci najbolje su obavljale žene sličnog društvenog statusa onima koje su služile.
Potreba za organizacijom rada za siromašne ponukala je Vinka da osnuje bratovštinu među ženama njegove župe u Châtillon-les-Dombes. Ove djevojke činile su jezgru buduće družbe Kćeri milosrđa Sv. Vinka Paulskog. To je djelo 1633. povjerio Lujzi koja im je postala učiteljicom i pomoćnicom. Prve četiri seoske djevojke pozvala je da žive u njezinoj kući u Rue des Fosses-Saint-Victor i počela ih obučavati da se brinu za one u potrebi.
Družba kćeri milosrđa
Život u društvu bila je velika novost za tadašnje žensko redovništvo. Kćeri milosrđa bile su različite od drugih već postojećih redovničkih zajednica, čije su članice bile iza zidova samostana i vršile službu kontemplativne molitve. Družba je službeno odobrena 1655. Njihova prepoznatljiva odjeća, siva vunena tunika s velikim pokrivalom za glavu ili kornetom od bijelog platna, bila je uobičajena odjeća bretonskih seljanki 17. stoljeća i kasnije.
U početku je Družba služila potrebama bolesnih i siromašnih u njihovim domovima. Lujzin rad s ovim mladim ženama razvio se u sustav pastoralne skrbi u Hôtel-Dieu, najstarijoj i najvećoj bolnici u Parizu. Njihov rad postao je dobro poznat te su ubrzo pozvane u Angers da preuzmu vođenje tamošnje bolnice. Budući da je to bila prva služba izvan Pariza za novonastalu zajednicu, Lujza je tamo prošla mukotrpan put u društvu triju sestara.
Pod njezinim su vodstvom proširili svoj djelokrug rada na sirotišta, ustanove za starije i mentalno bolesne, zatvore i bojna polja.
Lujza je vodila Družbu kćeri milosrđa sve do svoje smrti 15. ožujka 1660. Preminula je šest mjeseci prije smrti svog dragog prijatelja i mentora, Vinka Paulskog. Kćeri milosrđa u tom trenutku imale su više od 40 kuća u Francuskoj. Redovnice su oduvijek uživale veliki ugled i gradile ogranke u svim dijelovima svijeta.
Lujzu de Marillac beatificirao je papa Benedikt XV. godine 1920., a 11. ožujka 1934. svetom ju je proglasio papa Pio XI. Do 2016. spomendan joj je bio 15. ožujka, a od tada se časti na nadnevak 9. svibnja. Njezini posmrtni ostaci pohranjeni su u kapelici matične kuće Kćeri milosrđa na adresi 140 rue du Bac, Pariz. Pogrešno se spominje da joj je tijelo neraspadnuto, no ono što je vidljivo u kapelici jest zapravo voštani lik koji sadrži njezine kosti. Papa Ivan XXIII. proglasio ju je 1960. zaštitnicom kršćanskih socijalnih radnika. Zanimljivo, Lujza de Marillac na 15. ožujka ima spomendan i u liturgijskom kalendaru Episkopalne Crkve u Sjedinjenim Američkim Državama.
artinfo.ba
