Iako nam se čini da se svijet u kojemu živimo više bavi sam sa sobom, opčinjen materijalizmom, opijen hedonizmom, zaražen relativizmom i u mnogim ispadima obilježen prostačkim primitivizmom, ipak se ne možemo oteti dojmu da postoje pojedinci i grupe koji bi željeli biti upućeni u svu istinu, piše Nedjelja.ba..
Piše: Pavo Jurišić, Katolički tjednik
Uvod u pokajnički čin
Peta je korizmena nedjelja. Ona se u našoj pučkoj tradiciji naziva gluha (ili glušna). U korizmenom vremenu ima šest nedjelja, a svaka od njih ima i svoje ime: Prva je Čista, druga Pačista, treća Bezimena, četvrta Sredoposna, peta Gluha i šesta je Nedjelja muke Gospodnje ili Cvjetnica. S ovom petom korizmenom nedjeljom približili smo se kraju dugačkog korizmenog vremena. Možda se nekom nakon svega što smo proživjeli u hodu kroz korizmu pojavi želja da nam dođe kao što su oni Grci došli Filipu: „Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa“ (Iv 12,21). Znamo što smo trebali činiti. Trebali smo dopustiti da se Krist očituje u našem životu, da po nama bude vidljiv, da on prožima naše misli, naše riječi i naša djela. Kao kršćani zovemo se njegovim imenom, a život nam često odudara od onoga što bismo trebali biti te tako zastiremo pogled prema Kristu. Zato na početku ove mise priznajmo svoje grijehe i svoje slabosti, te ga zamolimo da sve više budemo njegovi kako bi on na nama prepoznao svoje lice, te da mu budemo svjedoci u svijetu.
Isusova poruka poziva i izaziva, nikog ne isključuje, nego uključuje sve ljude. Kristova Radosna vijest ima trajnu vrijednost. Evanđelje naviješta vječne istine koje imaju stalnu vrijednost, bez obzira koliko ih netko dovodio u pitanje ili nijekao. Isus je u svakom vremenu izazov za ljude, one koji dolaze i traže, koji bi ga željeli vidjeti i upoznati. Njegov način odnosa prema čovjeku privlači druge, zato što nikoga ne odbacuje, a one koji su odbačeni, isključeni i koji se nalaze „izvan tabora“ prihvaća i brine se o njima. Isus nije prao ljudima mozgove, nego je učenicima prao noge da im pokaže vrijednost služenja. On „nije gospodario nego služio. Nije zarobljavao nego oslobađao, nije prisiljavao nego pozivao u slobodi. Želio je ljude rasteretiti, a ne opteretiti ih. Ne ukida drugoga niti ga iskorjenjuje, nego mu pomaže da raste i da u slobodi prihvati sebe, drugoga i Boga. Nije učio kako ćemo zarađivati na štetu drugoga, nego kako ćemo dijeliti drugima. Učio je kako ćemo voljeti drugoga kao sami sebe i još više od toga, kako ćemo dati svoj život za prijatelje. On to nije samo učio, nego je to i učinio. Pozvao je na vraćanje mača u korice. Nije ubijao drugoga, nego je umro za nas. Njegova središnja poruka bila je voljeti Boga svim svojim bićem, a bližnjega svoga kao sama sebe“ (Ivan Tadić, intervju u Glasu koncila br. 26 od 1. srpnja 2007.).
Isus želi da ga ljudi doista upoznaju
Naravno da Isus, koji je Put, Istina i Život, privlači ljude. Tako je to u svim vremenima. Tada su to bili Grci koji su se o blagdanu Pashe našli u Jeruzalemu. Jeruzalem kao središte židovskog naroda u kojemu se nalazi hram privlači mnoge hodočasnike, ali i turiste iz svih krajeva svijeta. Kada su čuli da je Isus u gradu, o kojemu se na svakom mjestu priča i o čijim djelima sve bruji, oni dolaze i traže: „Htjeli bismo vidjeti Isusa! Pokažite nam ga! Pustite nas k njemu!“ U međuvremenu su našli posrednike koji će im pritom pomoći. Susret s Isusom ne prolazi na onaj uobičajen način: „Oprostite, da se predstavimo. Mi dolazimo iz Grčke, mi iz Dalmacije, mi iz Fenicije ...“ – „O baš mi je drago, ja sam Isus!“ Ne! Ovo nije Isusov način pristupa ljudima. On im se obraća drukčije. On želi da ga ljudi doista upoznaju, ne samo površno po onome što se o njemu priča, nego po onome tko je on uistinu. Zato im se predstavlja na slikovit način: „Ako pšenično zrno pavši na zemlju ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod“ (Iv 12,24).
Pšenično zrno
Pšenično zrno koje umire. To je životni zakon, srodan zakonu ljubavi. U njemu se radi o davanju i primanju, daru i uzdarju, a to se dvoje međusobno uvjetuje. U onolikoj mjeri koliko si spreman darivati svoj život za druge, toliko ćeš i zadobiti život. A tko se zalaže, on se i izlaže. A tko se štedi, ostaje bez izvora života, pa mu život ne donosi ploda. To je Isus želio reći usporedbom o pšeničnom zrnu koje pada na zemlju da umre. Isus je i Veliki svećenik Novoga saveza koji je u isto vrijeme i žrtva pomirenja koju prinosi za spasenje svijeta. Po njemu smo zadobili život jer on je zato i došao da mi imamo život, u izobilju da ga imamo.
Pšenično zrno treba umrijeti! – Nije li to gubitak?! Zar to ne ukazuje na prolaznost, pogreb, raspadanje, rastapanje i smrt. Čovjek za to zaista treba biti spreman. A mnogi ljudi ne žele ni govoriti o smrti jer se u njima buni želja za samoodržanjem, za životom. Pred činjenicom smrti i životnoj prolaznosti u mnogima se javlja strah, posebno kad im se primiče prirodni svršetak. Upravo onako kako zapisa pisac: „Mlade djevojke zamišljaju život i vjeruju riječima. Starice se boje smrti i s uzdahom slušaju o raju“ (Meša Selimović, Derviš i smrt). Ali zar se čovjek ne bi smio barem upitati kakav je to život koji proživiš nekih 70 ili 90 godina, pa na kraju sam sebi moraš priznati kako u svom životu nisi ništa radio, nego se samo bojao; bojao se da ne bi prerano umro. Pa to i nije život, nego samo jadni pokušaj da se kroz život prođe bez gubitaka. A znaš da je život nešto lijepo, puno napetosti. Život je zalaganje, stalna izmjena, priopćavanje i predanje. Uz predanje ide i povjerenje. Jer što siješ, to ćeš i žeti. Ne siješ buduće tijelo, nego golo zrno, recimo pšenice ili čega drugoga, kako kaže sv. Pavao.
Dok sijem, još ne znam što će biti od toga. Ali kada mi netko, tko me ljubi i koga ja ljubim, uvjerljivo kaže da je proljeće vrijeme sijanja, a ono dolazi redovito u svojim prirodnim smjenama godišnjih doba, onda se traži da budem odvažan i sijem. Time omogućujem da iz maloga zrna sjemena nastane nešto više.
A nije lako sijati sjeme. Potrebno je mnogo snage i truda, imetka i života. Ali Isus Krist koji me ljubi pokazao mi je svojim bolom i svojim suzama u svojem predanju kako se to radi. On mi upisa svoj novi Zakon u srce: Ne susteži se! Iskoristi Božje darove u sebi. Neka tvoj život raste!
Što je potrebno znati?
Bog nas potvrđuje sa svime što imamo i što jesmo. On zna za čovjeka i svakoga od nas ljubi sasvim osobno. To je tajna koju čovjek u sebi nosi. To je čudo čovjeka stvorena na sliku Božju. To svakako trebamo znati i zapamtiti kao roditelji i kao odgojitelji. Djeca koja uz nas rastu moraju moći osjetiti onu ljubav koja poznaje Božju ljubav prema čovjeku. Trebaju znati da žive u okružju pravoga mira koji dolazi od Krista. On je mir naš! U tom prostoru naše osobne vjerničke naklonosti i zauzetosti djeca postaju ljudi, ne bilo kakvi ljudi, nego čovječni ljudi. Po majčinoj blizini dolaze do iskustva vrijednosti, a po očevim rukama uče se vjernosti. U zajedničkoj molitvi s roditeljima počinju živjeti u Bogu. Ovaj izvorni mir obitelji jest ono najvažnije što možemo kao roditelji, odgojitelji i učitelji darovati svojoj djeci. Bog nas nosi cijeli naš život; on nam pomaže da na svim životnim putovima, pa i stranputicama, pronalazimo stazu koja vodi njemu, a i nama samima. On je onaj ljubljeni koji nam tiho šapće: „Svake godine dolazi proljeće, vrijeme sadnje i vrijeme sijanja, vrijeme rasta i uzrasta, ne boj se!“ To je glas koji mi snagu daje, zato ću hrabro položiti svoje jedino zrno u zemlju, neka raste i urodi plodom. Amen.
Orači
Oremo tvrdu, prokletu zemlju.
Oruć duboko viđamo kosti
Mrtvijeh, što ubiše ih braća
Zavisti puna, gr’jeha i zlosti
Sijemo sjeme, ljubavi zemlje,
Prevrćuć zemlju prokletu, tvrdu.
Sijemo sjeme. Nekad ga prosu
Hristos na svetom golgotskom brdu.
Iz njeg će niknut stotinu palma,
Ognjenih palma. S bezbroj će strana
Buknuti vatra. Planut će gore,
Plavetne vode svih oceana.
Zasjat će zemlja sjajem rubina,
Ko što je sjala porodom sv'jeta.
Vatra će kosti ubitih spalit,
Ostat će zemlja čista i sveta.
Onda će rodit maslinom mira,
Ljubavlju Božjom. Oblaci tmasti
Sjajne će obuć odore zlate,
Grimizom ruža golet će cvasti.
Kamen će slatkim stvorit se kruhom,
Izvori gorski teći će vinom,
Drveće suho rađati plodom,
Zemlja će mirit snježanim krinom.
Izidor Poljak, Pjesme, KS, Zagreb 1983., 107.
Molitva vjernika
Gospodine Bože, Ti nam u svojoj ljubavi uvijek daruješ mogućnost novoga početka. Tebi upravljamo svoje molitve:
Svim članovima Crkve daruj milost da životom budu odsjaj Tvojega svjetla da i sami budu svjetlo svijeta da po njima ljudi upoznaju Tebe, živoga Boga, molimo Te.
Daj svim ljudima milost da Te tražeći nađu, i svojom ljubavlju privuci k sebi sve koji se zanimaju za Tebe i raspituju o Tebi, molimo Te.
Nama samima podari široko srce i otvorenu ruku da u svojem imetku ne budemo sebični i škrti, nego da imamo hrabrosti pomagati potrebnima i dijeliti dobra koja si nam darovao, molimo Te.
Onima koji se približavaju kraju svojega života i čije je vrijeme na zemlji ispunjeno, oprosti krivnju i podari nadu da će živjeti u radosti života u Tvom kraljevstvu, molimo Te.
Svim našim dragim pokojnima udijeli mjesto u društvu svojih svetih, molimo Te.
Neka nas milost Tvoja, Gospodine Bože, prati u našem životu, da Ti služimo i da Te slavimo, te na kraju zemnoga puta ugledamo tvoje milosno lice jer Ti si Otac naš koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.
artinfo.ba
