Zaručnici koji, prema drevnom običaju sklapaju brak u crkvi Svetog Aleksija na brežuljku Aventinu u Rimu, možda su život ovoga svetca upoznali preko jednog sirijskog rukopisa iz V. Stoljeća. Ondje se pripovijeda o jednom mladom rimskom patriciju Aleksiju, koji je pobjegao s vlastite svadbe, kako bi se povukao u Edesu u dalekoj Mezopotamiji (današnja Sirija), gdje je sve do smrti ostao u posvemašnjem siromaštvu i molitvi.

U donjoj bazilici Svetoga Klementa u Rimu, neke slike iz XI. stoljeća opisuju jednu inačicu ove priče, koja potječe iz grčko-rimske predaje: Prema njoj se Aleksije nakon sedamnaest godina vratio u Rim, u roditeljsku kuću, odjeven u prnje i teško bolestan. Budući da ga nisu prepoznali, primili su ga kao bijednog slugu.

Papa Klement je na tijelu ovoga pustinjaka pronašao tragove njegovog porijekla i roditeljima otkrio stvarni identitet siromašnoga prosjaka.

No njihova zakašnjela tuga nije bila ni od kakve koristi. Izmučen oskudicom i bijedom, Aleksije im je pred očima umro.

Ime potječe iz grčkog jezika i znači: štititi, braniti odbijajući. Zaštitnik je prosjaka i vratara.

artinfo.ba