Kada smo prvi put pisali o Martini Fišić bilo je to prije nešto manje od godinu dana kada je u Travniku pričala svoje svjedočanstvo o boravku u Ugandi. Tada je sve okupljene dirnula "negdje duboko" i pokrenula lavinu emocija. Emocija koje su praćene ponajprije suzama, a nakon svjedočanstva i osmijesima jer su svi pomogli onoliko koliko su mogli, a to je zapravo i najbitnije. Nije bitno koliko daješ, bitno je da je od srca i potpuno iskreno..
Martina je posljednjih dana "glavna tema" ne samo lokalnih medija, nego i medija susjedne Hrvatske sve do daleke Irske. Humanost ne poznaje granice, razlike, a volja i želja za pomoći nekome jači su od bilo čega. Stanovnici malog sela Karundi u srcu Ugande, s ponosom možemo reći našu sugrađanku će pamtiti zauvijek. Godišnji odmor odveo ju je u Ugandu, te je ujedno to bio početak novog života i za nju i za stanovnike tog malog mjesta.
Martina ističe da kada pogleda retrospektivno na sve što se od tada dogodilo da bi sama sebi poručila: "Put kojim si krenula nije ni malo jednostavan, bit će tu uspona i padova, jako puno žrtve i odricanja, ali moraš ustrajati i biti jaka. Isplatit će se stostruko."
Pomoć za gradnju škole je stizala iz svih dijelova svijeta. Projekt je započelo njih pet: Dominik, Ana, Franka, Slađana i Martina uz koordinaciju Fra Agapitusa. S obzirom da je svatko od njih u drugoj državi tako su i cijelu priču nosili sa sobom - Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Irska, Italija, Njemačka..
Ipak znala je da zaista neće biti lako, da su ljudi skeptični, zatvoreni, ali trud i rad se uvijek prepozna.
"Najteže je bilo predstaviti priču i doći do prvih donacija. Nažalost, nerijetko čujemo kako se ljudi susreću s postojanjem fiktivnih organizacija, pranjem novca upravo kroz humanitarne akcije i sl. Ali evo mi smo zaista dali sve od sebe.. Podjelili smo naše vlastite priče i svojim imenima i prezimenima stali iza ove akcije što su ljudi na kraju i prepoznali. Moram napomenuti da je samo nakon 3 tjedna od pokretanja akcija započela i Covid pandemija. Ljudi su ostajali bez posla, na snagu su stupale zabrane kretanja.. A mi smo započinjali radove. Bilo je zaista jako teško.", ističe Martina za Notru.
Od same škole kao građevine značajnije su druge stvari, one životne. Martinu veseli činjenica da je za njih to znak da će jednog dana moći prehraniti obitelj. Djevojčice će naučiti kako njihovo tijelo nije tuđe vlasništvo, djeca nisu robovi i radna snaga, te imaju osnovna ljudska prava. Svi oni koji ne idu u školu nažalost nemaju priliku doći do takvih informacija, a sada će imati.
U više navrata je istaknula kako se ona vratila kući, ali je srce ostalo u Ugandi. Ipak, ukoliko situacija u svijetu dozvoli sigurno će se vratiti.
"Moram priznati da jako često dobijamo video poruke i pozdrave iz sela, posebno čestitke za rođendane i blagdane. S nekima smo i u kontaktu pa se čujemo preko WhatsAppa. Njihovo glavno pitanje je kad ćete doći. Vjerujem da će to biti čim se situacija s Covidom smiri i bude moguće putovati.", kaže Martina Fišić.
Odmora nema, a planova za budućnost itekako ima, ali za sada ipak ostaje tajnovita.
"Što se mene osobno tiče, nema odmora. Šalu na stranu, trenutna situacija je dosta komplicirana i zbog samih radova u selu, budući da se zakoni o zabrani kretanja često mijenjaju. Za sada je plan u potpunosti završiti ovu prvu fazu, odnosno još neke sitne detalje oko vanjskog uređenja. A nakon toga.. Reći ću samo da je ideja tu, ali neću odmah otkrivati. To ćemo ostaviti za neki drugi put."
Ukoliko je netko i bio sumnjičav i skeptičan prema onome što Martina Fišić radi, više nema razloga biti. Djela i tragovi koje ova humanitarka ostavlja u Africi govore sami za sebe. I zaista ušavši u srca prvog dana mještanima sela Karundi promijenila je živote velikom broju generacija koje tek dolaze, a koje će zahvaljujući jednoj Novotravničanki veliko srca biti uspješni mladi obrazovani ljudi.
Notra.ba
