• Pile

saranje vares jaja

 Nije tajna kako su žene vareškog kraja u srcu Bosne, poznate po svojoj čestitosti koja se ogleda u mnogočemu. Nerijetko je to protkano sklonošću raznim rukotvorinama i umjetnosti, a posebno se ističe tradicionalno šaranje jaja voskom.

Piše: Josipa Prskalo

Jedna od, slobodno možemo reći, majstorica u ovoj vrsti umjetnosti zasigurno je i rođena Vareška, gđa Emilija Zloušić. Ona nam je otkrila kako je sa šaranjem jaja započela 1971. kada se udala za, sada već pokojnog, supruga Franju, s kojim ima kćerku Zvjezdanu i sina Branka.

Naučila od svekrve...


Gđa Zloušić nam je rekla kako je ovu djelatnost naučila, ni manje ni više, doli od svoje svekrve, što možemo reći da je pomalo neobično zbog onog stereotipnog shvaćanja kada je riječ o odnosu nevjesta – svekrva. „Kad sam se udala zatekla sam svoju svekrvu kako šara jaja i odmah joj se priključila da vidim znam li i ja to. Kada je ona uvidjela da to meni dobro ide – oduševila se, a i ja sam jer sam inače i u školi imala dara za crtanje, tako da mi to nije predstavljalo neki problem. Ja sam tada to zavoljela, sa svoje 23 godine i ta ljubav nije prestala ni danas. Svake godine šaram jaja jer je to tradicija vareškog kraja i upravo sam šaranje zavoljela zbog te stare tehnike rada voskom“, ispričala nam je sugovornica te dodala kako je prve bilješke o šaranju jaja u Varešu, u svojim crticama, zabilježio jedan Varešanin, po imenu Mijo Žuljić (1875. – 1956.).

„Tako on bilježi kako su se jaja šarala na Veliki četvrtak i petak, i to svako kućanstvo za sebe čak i po 40 komada, prije 110 godina dakle, naravno ovisno od mogućnosti pojedinih obitelji. Koristila bih izraz koji je on zapisao u svojim crticama: 'Jaja je šaralo ženskinje'. Piše kako su postojale tri vrste jaja: ona šarana voskom; bojaci – samo obojana jaja i bijela jaja – pretpostavljam ona namijenjena za uskršnji doručak“, ispričala nam je Emilija.

„Dangubli pos'o“


Zamolili smo ju i da nam opiše i sam postupak ovog, po vareški, dangubli posla, čiji rezultati plijene svojom ljepotom. „Jaja se najprije nekoliko dana moraju držati pokraj šporeta da se ugriju, jer kada je jaje toplo onda bolje vosak ostaje, a kada je hladno, vosak se ne može zadržati. Prethodno skuham boju koja treba biti ohlađena. Kada našaram dovoljnu količinu pisanica spuštam ih u tu hladnu boju i polako ih kuham. Ne smije biti jaka temperatura, u početku polagana, onda kasnije pojačavam, dok ne proključaju. Kada se na površini pojavi vosak onda još malo kuham, ali moram paziti jer se šara na pisanici može zamutiti ukoliko je mustra okrenuta dolje, onda od temperature postane crveno. Ovomu se uistinu potrebno posvetiti i ne dozvoljava da istodobno bilo što drugo radimo. Kada se skuhaju, vade se drvenom žlicom, jer ukoliko se radi metalnom ostaju tragovi. Obrišu se krpom, ostave da se malo ohlade, a potom se uglancaju uljem i pamučnom krpicom“, opisala nam je čestita Vareška.

Dodala je i kako su prije boje bile znatno postojanije, u odnosu na ove današnje koje su nekvalitetne. „Vosak nabavljamo od ljudi koji se bave pčelarstvom. U stara vremena, budući da nije bilo umjetnih boja, žene su uzimale drvo johu te ga potapale u glinene posude i preko noći ostavljale kako bi pustilo boju koja se sutradan procjeđivala i kuhala.

Najvažnija je pisaljica – to je daščica koja na vrhu ima jednu rupicu kroz koju prolazi mala, uska cjevčica, a omotana je lanenim koncem. Na vrh rupice stavlja se komadić voska. Kada se zagrijava na svijeći tako što se okreće, on klizi niz cjevčicu na jaje koje se pridržava palcem te se vuku željene šare“, kazala je Emilija pokazujući nam sam postupak.

Vareške tradicionalne mustre


Kako naša sugovornica rado ističe – Vareš je uvijek imao svoje karakteristične, starinske mustre koje je spomenuti gosp. Žuljić naveo poimenice: mušemci pravi; mušemci krivi; mušemci s kukama; ljeljenovi rogovi (za koje gđa Emilija veli kako je vjerojatno riječ o rogovima jelena); mušemci u pola, s bockama; uzda bockana; uzda reskana; križ; bockane kuke s granama; kuke reskane; grana s reskanim lišćem; grana s bockanim listovima; kuke dvostruke bockane i reskane; uzda bockana s listovima...

„Za mene je ovo daleko kvalitetnije – danas se 'skidaju' mustre s interneta, ali to nije to, ako čuvaš tradiciju vareškog kraja onda šare trebaju biti autentične. Tako da ih ja rado koristim, s tim da imam i neke svoje ideje pa tako svake godine uradim nešto novo, ali se baziram na ove stare elemente. Poslije su žene radile i s cvjetnim motivima – novo rađanje života – prvi vjesnici proljeća: ljubičica, jagorčevina, visibaba, a posebno cvijet dragoljuba (đurđevka) kojeg su djevojke svojim momcima šarale i od tud' ona: 'Dragoljube, sve te cure ljube'. Njih su djevojke u noći šarale, a pisanicama su se posebno radovala djeca“, kazala je gđa Zloušić.

Iako je Mijo zabilježio kako su u svakoj kući šarana jaja, ipak je naveo da su se neke žene istaknule u tomu lijepom šaranju, a budući kako je to „dangubli posao“, a žene su imale puno djece, onda su se svježa jaja odnosila tim ženama koja bi one onda našarale, s tim da nije bilo plaćanja, nego jedno jaje za jednu pisanicu. Emilija nam je tako spomenula kako su se među njima posebno isticale pok. Fina Dužnović i Ana Andrić, zvana Mišurička.

 

va4.jpg

 

S koljena na koljeno


Kako smo već spomenuli, naša je sugovornica jaja naučila šarati od svoje svekrve, a to je onda prenijela na kćerku Zvjezdanu te na unučicu Elenu, kćerku njezina sina. „Ja sam svoju malu unučicu pripremila tako da je i ona prošle godine prvi put sa mnom zajedno šarala, a i kćerku sam naučila, ali ona radi jednom drugom, vrlo zahtjevnom tehnikom – brušenjem, koja iziskuje i do sat vremena po jednom jajetu“, ponosno je otkrila ova Vareška.

A njezina Zvjezdana je, dok je pred nama brusilicom ukrašavala jaje, objasnila kako ona u boji kuha manji broja jaja – dva ili tri, zbog, kako kaže, boljeg intenziteta boje, a potom iscrta olovkom željenu mustru kako bi brušenje bilo što uspješnije.

 

Također, Emilija je napomenula kako u ovom brdskom gradiću koji u seb' krije jednu od najstarijih crkvica na Balkanu – Staru crkvu Sv. Mihovila, ima još žena koje šaraju jaja. To se možda najbolje ogleda u Izložbi za najljepšu pisanicu, koju već treću godinu zaredom organizira Udruga Izvorno vareško, čiji je gđa Zloušić višegodišnji aktivni član.

„Ovo radim od 23. godine, a sada mi je 70, i evo primjerice, ove godine sam našarala 160 jaja i kada se to sve pomnoži s godinama života riječ je o tisućama pisanica koje su išle diljem svijeta. Istina, ova jaja se ne mogu raditi u zadnjem trenutku, nego i po mjesec dana ranije, tako da svakomu naglasim da nisu za jelo, ali su unikati jer je svako drugačije“, kazala je naša sugovornica koja je posebno istaknula kako joj ovo dođe i kao dobra priprava za Uskrs. „Volim to raditi navečer kad sam sama, u svom nekom svijetu, s inspiracijom i tako se zapravo pripremam i za Uskrs. Mi se radujemo svakom blagdanu i svetkovini, a posebno Uskrsu koji je za nas vrlo važan što se vidi i u obiteljskom domu – preko same pripreme jela za posvećenje i odlaska na uskršnju misu, kao i uskršnjem doručku koji nas sve okupi, iako nas je prije bilo više, a onda i u tucanju jajima što posebno veseli dječicu, zajedništvu i molitvi“, spomenula je na kraju gđa Emilija.

 

Ona nas je prije polaska, nakon što nas je ljubazno ugostila u svom domu koji predstavlja jedan od simbola rudarskog Vareša, darivala i ovim unikatnim pisanicama među kojima je uistinu teško odabrati najljepšu i odlučiti se za samo jednu.

 

nedjelja.ba 

0
0
0
s2sdefault

KALENDARBTN1OSMRTICE BTN1NATJECAJIPNT2

artinfo2019-footer-logo.png

REDAKCIJA PORTALA

artinfo.portal@gmail.com

+387 (0) 62 349 560

marketing@artinfo.ba

POSTANITE DIO TIMA

Copyright 2007-2019 ART  Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

designer17