Kao da je jučer bilo, kaže Anica Jurić kojoj je Armija BiH  na današnji dan 1993. ubila supruga i tri sina        

        Anica Jurić ove je godine s unukom Ivom koji je došao iz inozemstva gdje živi i radi, uspjela otići na katoličko groblje Grmače i upaliti svijeće za supruga Juru(1941.) i sinove Stjepana (1968), Ljubomira (1972.) i Dragana (1973.) . Dan i godina smrti uklesani na spomenike su im isti. Svi su ubijeni 13. lipnja 1993.godine,  na kućnom pragu u Kovačima, nitko od njih nije bio naoružan niti je pružao otpor. Anica koja je i sama ranjena kao  i nevjesta joj Antonija, gledala je svojim očima kako joj krvnici s maskama na licu ubijaju svu djecu. „Kao da je jučer bilo, sjećam se svakog detalja, ali i dalje ne vjerujem da to čovjek može preživjeti. Ja sam uspjela samo zahvaljujući snazi koju mi je Bog dao i radosti koju sam pronašla u svojih dvoje unučadi i troje praunučadi koje su mi zaboljelo kasnije podarili“, kazuje nam Anica koja je obišla grobove svojih najbližih, usprkos zdravstvenim problemima. „Ovi dani uoči 13. lipnja su mi najteži.Teško nam je svima koji smo izgubili nekoga, ali kad vam ubiju svu djecu, onda je ta tuga ogromna“, kazuje nam Anica za čijeg boravka u groblju je doživjela razočarenje odnosom prema žrtvama. Čovjek kojeg poznaje je taksijem dovezao vijenac koje je stavio pred spomen križ unutar groblja podignut za sve ubijene u proteklom ratu koji su u njemu pokopani te poredao svijeće na njihove grobove. Predstavnici udruga nisu se udostojili doći osobno i pokloniti se žrtvama. Anicu kao i sve koji su svjedočili ovog događaju to je jer žrtve uz pravdu, istinu i sjećanje zaslužuju i poštovanje.

A kad je u pitanju istina o progonu kakanjskih Hrvata ona je teška i među najbolnijim je u središnjoj Bosni. U samo nekoliko dana mjeseca lipnja 1993.  počevši od 08. lipnja kada počinje otvorena agresija  postrojbi Armije BiH iz Kaknja, Zenice, Visokog i Breze, na sva hrvatska sela u općini Kakanj,  i progon hrvatskog i srpskog stanovništva, Kakanj je etnički očišćen . Od prijetratnih 16.556 Hrvata, njih 15 tisuća je protjerano. Preko Vareša uspijevaju doći u Kiseljak i dalje ka Hercegovini i Hrvatskoj.  Na desetine civila koji su ostali ne vjerujući kakvo ih zlo čeka je ubijeno, silovano i mučeno.Posmrtni ostaci Jagode Franjičević i Ljubana Juke, civilni žrtvava još uvijek nisu pronađeni. U agresiji Armije BiH na Hrvate Kaknja 34 hrvatska sela do temelja su spaljena i opljačkana; Vidići, Juke, Srijetež, Božići, Balići,Ružići, Žite, Teševo, Kovači, Bradarići, Grmače, Bjelavići, Bistrik, Haljinići,Klanac, Ratanj, Kopljari, Lipnica, Slagoščići, Bijelo Polje, Veliki Trnovci,Bulčiči, Bištani, Zajezda, Slapnica, Gora, Poljice, Lučići, Babići, Čelkovina,Šošnje, Seoce, Dujmovići i Ravne. Zapaljeno je 1200  obiteljskih kuća i gospodarskih objekata, a je 1500 devastirano. No, najteže je bilo vidjeti ubijene i silovane žene, starce, djecu  „Za sve ubijene, stare, mlade,žene i djecu tražili smo odobrenje po tri, četiri dana da ih dostojno pokopamo. Da ne trule kao marva, koja je okolo ubijena. To je grozno bilo, a najmanje je ubijeno mecima. To su bili leševi ljudi koje sam i sama poznavala. Djevojke su bile silovane i preklane, udavljene žicom. U zadnjem selu koje sam obišla naišla sam na dvije djevojke koje su živjele sa starim i bolesnim ocem.   On je zaklan u postelji, a njih dvije su bile u kupaonici s vidljivim znakovima silovanja nakon kojeg su ubijene, zaklane žicom.  Obje su bile obučene u hrvatsku tradicionalnu nošnju“, dio je iskaza Hrvatice koja je obišla ove krajeve neposredno poslije prolaska postrojbi Armije BiH. Svjedočila je i da sumuslimanska sela bila netaknuta, a ljudi raspoloženi i sretni jer su kako je kazala „svoje bijedne domove i duše napunili bogatstvom koje su opljačkali od Hrvata“.  Svjedoci koji su dali iskaze o viđenim stravičnim scenama etničkog čišćenja u Kaknju u lipnju 1993. godine potvrdili su i kako su pripadnici francuskog bataljuna UNPROFOR-a uspjeli spriječiti sustavnu pljačku i uništavanje Franjevačkog samostana u Kraljevoj Sutjesci,  ali i da su s druge strane, pomagali muslimansko stanovništvo i zatvarali oči pred zločinima nad Hrvatima iako su se u više slučajeva našli u neposrednoj blizini mjesta zločina.

Kakanjski Hrvati zbog zločina koje su proživjeli podnijeli su prijave protiv više osoba počevši od Kemala Čelebića, tadašnjeg načelnika i  Kemala Brodlije poslijeratnog načelnika Kaknja, a u ratu načelnika MUP-a, preko Halila Brzine, zapovjednika u 7.Muslimanskoj brigadi, Hasana Trinića, zapovjednika ozloglašenih „Crnih labudova“ i Abu Ajama, zapovjednika islamskih boraca unutar Armije BiH do brojnih njima podređenih kao i neposrednih izvršitelja zločina, uglavnom Kakanjaca s izuzetkom Ejuba Jahića zvanog Bube koji je bio iz Kiseljaka. Niti jedan zločin, uključujućii ubojstva Aničinog supruga Jure i sinova Stjepana, Ljubomira i Dragana nije procesuiran ni kažnjen. Glavni je to razlog što su se ubojstva i pljačke hrvatskih povratnika, svećenika i časnih sestara u Kaknju nastavila i  u godinama nakon rata. Kakanj je lipnja 1993. bio mjesto nekih od najtežih zločina počinjenih nad Hrvatima, zločina koji su uz sustavan progon i etničko čišćenje potpuno promijenite sliku nacionalnog sastava stanovništva u ovom industrijskom mjestu kojemu su poseban pečat poviješću, kulturom i tradicijom dali upravo Hrvati!  Nakon progona iz Kaknja, pripadnici brigade HVO-a „Stjepan Kotromanić“  od Lepeničke doline do Hercegovine brane svoj narod i Domovinu BiH na čiji su oltar njih 103 položila živote.

artinfo.ba