Župa Imena Marijina Gromiljak
Nedjelja kojom započinje Veliki tjedan službeno se naziva Nedjelja palmi o muci Gospodnjoj (Dominica in palmis de Passione Domini) čime se povezuju Kristova kraljevska pobjeda i navještaj Muke.
Ovaj dvostruki naziv u rimskoj je Crkvi prisutan od 8. stoljeća, kada je objedinjena istočna i zapadna tradicija. Naime, istočna, jeruzalemska tradicija već je u 4. stoljeću ovoj nedjelji dala naziv Nedjelja palmi (Dominica palmarum), naglasivši tako Kristovo mesijansko poslanje i njegov slavni ulazak u Jeruzalem, dok je drevna rimska tradicija ovu nedjelju nazivala Nedjeljom Muke Gospodinove (Dominica de passione Domini) stavivši u središte Kristovo trpljenje na križu, prepoznatljivo po pjevanju Muke Gospodinove iz Evanđelja po Mateju. Današnji Misal također povezuje ove dvije tradicije nazivajući ovu nedjelju Nedjelja palmi o muci Gospodnjoj ili Cvjetnica.
Hrvatski naziv Cvjetna nedjelja, Cvjetnica, Palmenica ili Uličnica u pamet naravno dozivaju običaj procesije odnosno ophoda s blagoslovljenim grančicama u spomen na Isusov ulazak u Jeruzalem. U hrvatskom folkloru taj je dan obilježen uporabom raznovrsna proljetnog bilja: grančica drijenka, vrbe, lijeske, ljubica i bršljana te maslinovih i palminih grana.
Povijest
Prvi opis liturgije Cvjetnice u Jeruzalemu nalazimo u 4. st. kod hodočasnice Egerije koja opisuje kako se te nedjelje u Jeruzalemu, nakon jutarnje euharistije, oko 13 sati (sedma ura) sav puk s biskupom ponovno sabrao na Maslinskom brdu kod bazilike zvane Eleona. Nakon himni i antifona te službe riječi vjernici bi otišli do bazilike Uzašašća na istome brdu, gdje bi se ponovno čitali himni, antifone te čitanja i molitve. Oko 17 sati pročitao bi se evanđeoski odlomak o Isusovom svečanom ulasku u Jeruzalem, nakon čega bi svi u procesiji krenuli u prema bazilici Uskrsnuća pjevajući Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje i noseći grane palmi ili maslina. Nakon službe svjetla u Bazilici, biskup bi otpustio narod. Ovaj običaj došao je na Zapad u 8. stoljeću, a u srednjem vijeku poprimio dramatske izričaje čime je svečani ophod postao važnim dijelom slavlja Cvjetnice.
Na Cvjetnu nedjelju se na misu nosi stručak grančica na blagoslov. Obično su to grančice masline, a uz njih nosile su se i grančice drijena, lijeske, bršljana i sl. U Gorskom kotaru blagoslovljeni stručak stavljao se za rog pod krovom uz riječi “Bože blagoslovi taj dom” s vjerovanjem da će kuću zaštititi od nesreće. Kod velikog nevremena u vatru se bacao komadić blagoslovljenih grančica, kako bi se zaštitila kuća od groma.
U Krasnu iznad Senja poslije mise grančica se nosi kući, gdje se čuva tijekom godine zataknuta za pojedine predmete, primjerice okvir svete slike, prozor ili ogledalo, a zatiče se i u staju kao zaštita stoke.
Osim zaštite kuće i ukućana te stoke, vjeruje se da grančica može štititi i od nevremena i tuče.
Umivanje na Cvjetnicu
Stari obrasci molitve blagoslova grančica isticali su zaštitu od zla i bolesti. Među starijim formulama blagoslova, a najstarije su iz približno 700. godine, vidna je zaštitnička uloga koja se očitovala kroz čuvanje i jedenje blagoslovljenih grančica.
Na početku 20. stoljeća i Zagrebački misal ima molitvu u kojoj se kaže da blagoslovljene grančice “gdje god budu unesene blagoslov prime prebivaoci onoga mjesta: i otjeravši sve protivštine Tvoja desnica da zaštiti one, koje je otkupio Isukrst, Sin Tvoj Gospod naš.”
U novim formulama molitava blagoslova nad grančicama naglašava kristocentričnost običaja gdje se ističe vjernička uloga nasljedovanja Isusa i dok “danas držimo grančice u čast Kristu pobjedniku, daj da po Njemu budemo plodni dobrim djelima.”
U nekim krajevima postoji običaj umivanja na Cvjetnicu (negdje i na Veliku subotu) laticama cvijeća i biljem. To je običaj djevojačkog umivanja u proljetnome cvijeću, koje je nabrano u polju ili ispred kuće i stavljeno u lavor.
