Kako vrijeme prolazi, sve je teže, puno bi mi značilo da zločinci odgovaraju, kaže Anica

13. lipnja 1993. godine u agresiji Armije R BiH na Hrvate Kaknja u kojoj je sa svojih ognjišta protjerano 11 tisuća kakanjskih Hrvata, 102 su ubijena, a 22 hrvatska sela spaljena, krvnici s maskama na licu dolaze i pred kuću Anice i Jure Jurića u selo Kovače. Pred očima Anici ubijaju svu djecu, sinove Stjepana (1968.), Ljubomira (1972.) i Dragana (1973.) kao i supruga Juru (1941).

„U jednom trenu ja sam ostala bez sve svoje djece i supruga. Da mi je netko rekao Anice ubili su ti svu djecu, ne bi mu vjerovala. Ali ja sam sve gledala svojim očima“, kaže nam s neizmjernom tugom u očima Anica .

Suprug Jure ubijen je u 52 godini, najstariji Stjepan imao je 25, Ljubomir 21, a Dragan ni punih 20. Svi su, kaže nam Anica, bili u civilu i bez oružja. Nju i nevjestu Antoniju, suprugu najstarijeg Stjepana ranjavaju, te je Anica onako ranjena prije svega u dušu i srce jer ubili su joj svu djecu i supruga, sa nevjestama Antonijom i Zrinkom protjerana sa drugim Hrvatima iz Kovača i okolnih sela. Anica i nevjeste u naručju su nosile dvoipolgodišnju Lidiju i petomjesečnog Ivu, Aničinu unučad koja su joj u međuvremenu podarila i praunuke.

Unuci i praunučad petogodišnji Stjepan sin unuke Lidije koji je dobio ime po svome djedu, i trogodišnja Nea, Ivina kćer i unuka Ljubomirova, su su joj danas svjetlo i radost života. Snagu je našla u vjeri, ali s tugom se ova 76 žena, koja je i simbol stradanja kakaknjih Hrvata, sve teže bori. „Ništa mi nije lakše kako vrijeme prolazi, svaki dan je sve gore. Gdje su moja djeca, zašto su ubijeni, nikom nikakvog zla nanijeli nisu“, neka su od pitanja koja su bez odgovora već 30 godina.

I na ovu 30 godišnjicu tragedije koju je doživjela na kućnom pragu Anica Jurić na groblju u Grmačama došla je zapaliti svijeće suprugu Juri i sinovima. S njom je nevjesta Zrinka koja joj je kaže poput kćeri, žena koja je s 19 godina ostala udovica s petomjesečnim sinom u naručju. S grobova četvorice Jurića u jesen prošle godine počupani su mesingani križevi i vazne kao i okviri s fotografija. Sve je Anica prijavila policiji, ali počinitelji nikad nisu pronađeni. Od kradljivaca Anici je kaže puno važnije da netko odgovara za zločin koji se dogodio prije 30 godina, za ubojstvo trojice sinova i supruga ali i brojne rodbine i susjeda.

„Puno bi mi značilo kad bi znala tko mi je ubio djecu i supruga. Želim ga pogledati u oči i pitati zašto je to napravio, šta smo mu skrivili. I ne samo zbog sebe već i zbog našeg naroda jer samo naše ljude se progoni, a ispada da drugi nisu zločine činili, a kad vidite ove grobove i spaljene kuće vidite da jesu“, kaže Anica Jurić u čijom očima se vidi neizmjerna tuga koju ublažiti mogu samo njezina unučad i praunučad.

Uskoro će imati još jedno praunuče i uz vjeru u Boga oni joj kaže daju snagu za život. No, Anici je križ s godinama sve teže nositi jer pravde za nju i kakanjske Hrvate nema ni nakon 30 godina. Da vrijeme ne liječi rane potvrđuje i Ruža Markanović koja je u istom danu 13. lipnja '93. izgubila supruga Ivu. „Ostala sam s četvoro malodobne djece. Sad su već poženili i poudali. Kad ostanem sama najteže je i kako vrijeme prolazi sve mi je teže“, kazuje nam Ruža.

S Anicom Jurić te drugim majkama i suprugama koje u jednom danu, tog 13. lipnja '93. ostale bez svojih najmilijih svijeće na grobovima onih koji su pokopani u Grmačama upalila je i predsjednica Federacije BiH Lidija Bradara.

„Svaki susret s Anicom Jurić duboko me dirne, kad vidim s koliko snage i vjere Anica živi svoj život tragajući za pravdom koja je za nju i stradale Hrvate nedostižna. Svi trebamo znati tko je Anica Jurić i pokloniti se žrtvi koju je ta majka i supruga podnijela te s njom barem na godišnjicu zločina podijeliti bol i neizmjernu tugu koju nosi u sebi već 30 godina, zbog gubitka ali i izostanka kažnjavanja odgovornih za zločin“, kazala nam je predsjednica Federacije BiH Lidija Bradara.

Zločinci koji su Anici Jurić ubili sinove i supruga kao i mnoge druge njezine rođake i susjede, a njih protjerali postigli su svoj cilj. Kovači i okolna hrvatska sela 30 godina poslije sablasno su prazni, kuće neobnovljene, a rane i zbog izostanka pravde za žrtve otvorene i duboke. Poput jame

iz koje su tek pet godina nakon zločina ekshumirana tijela hrvatskih žrtvava s ovog dijela općine Kakanj, među njima i sinovi i suprug Anice Jurić.