Priča Ivana Galića, on trojica braće i otac bili su pripadnici Brigade Ban Jelačić
U općinama Lepeničke doline, Fojnici, Kreševu i Kiseljaku ovih se dana obilježava 30. obljetnica osnutka Brigade HVO-a „Josip ban Jelačić“, postrojbe koja je brojala preko sedam tisuća pripadnika i koja je najzaslužnija za opstanak Hrvata u ovom dijelu središnje Bosne. Iako su među pripadnicima Brigade koja je prvi put postrojena 20. Prosinca '92. bili i brojni Travničani, Kakanjci, Varešani i Sarajlije, okosnicu Brigade činili su pripadnici iz Fojnice, Kreševa i Kiseljaka u kojemu je bilo i sjedište Brigade.
Među mnogim pripadnicima HVO-a iz Kiseljaka koji su u obranu ovog dijela središnje Bosne, a kasnije i drugih krajeva BiH i Hrvatske išli srcem, lišeni bilo kakvih kalkulacija o mogućim pravima koja bi mogli imati nakon rata, su petorica Galića, otac Vinko i četvorica sinova Stipica, Blažan, Mirko i Ivan. „Prvi se oružanim snagama hrvatskog naroda pridružio sad već pokojni brat Stipica koji je preminuo prije nekoliko godina od teške bolesti. Stipica je među prvima, dok HVO službeno nije ni bio osnovan, išao na obuku u Krvavice, prošao je sva ratišta u središnjoj Bosni od Jajca, Travnika, Novog Travnika do Kupresa i Mrkonjić Grada, a kasnije i u Hrvatskoj. Bio je pripadnik 3. GB Jastrebovi, Vojske Federacije BiH te kasnije Oružanih snaga sve do smrti do 2015. godine“, ispričao nam je dio bogatog vojničkog iskustva svojega brata Stipice, Ivan Galić.
Obitelji koja je dala čak pet hrvatskih branitelja, doživjela je progon iz rodnog Bilalovca, a tom prilikom otac Vinko, zajedno sa suprugom Antonijom i najmlađim bratom Josipom koji je tada imao 12 godina su zarobljeni. „Majka i brat su pušteni ubrzo, a otac je ostao cijelo vrijeme u Bilalovcu gdje je maltretiran na različite načine, više puta premlaćivan, često do neprepoznatljivosti, sve do razmjene u listopadu 93.“, prenio nam je jedno od najbolnijih iskustava svoje obitelji Ivan Galić. Dok je Armija R BiH zauzimala Bilalovac, u siječnju 1993. godine ,njegov brat Blažan kao pripadnik HVO-a sudjelovao je u akcijama obrane Travnika od srpskog agresora. Ovaj podatak, smatra Ivan, na dobar način ilustrira svu težinu trenutka u kojem su se našli Hrvati središnje Bosne koji su iako najmalobrojniji morali voditi bitke na više frontova i protiv više agresora, srpskog i muslimanskog, često i istodobno.
Da istina o težini trenutka u kojem su se našli Hrvati Lepeničke doline ali i stradanjima koje su prošli pripadnici ovog naroda teško dopire do javnosti potvrđuje i jedan od zapovjednika Brigade Mario Bradara te prvi zapovjednik Općinskog stožera obrane u Kiseljaku Tomislav Trutina. „ Mi smo nadljudskim naporima, dobrom organizacijom i uz nesebičnu žrtvu hrvatskih branitelja kojih je više od 400 poginulo, uspjeli opstati u središnjoj Bosni, mimo svih očekivanja, procjena vojnih stratega i brojnih planova koji su kovani u Sarajevu kao i nekim svjetskim centrima moći“, kaže Bradara. „Mi smo u Kiseljaku izveli čudo, zahvaljujući ponajviše nama samima, našoj hrabrosti i umijeću balansiranja u naizgled bezizlaznim situacijama. Mnogi nam nikad neće oprostiti što smo ovdje opstali, jer da ćemo to uspjeti, nitko se nije nadao niti je u to vjerovao“, zaključuje Trutina priču o vojnom organiziranju Hrvata u Kiseljaku i goloj borbi za opstanak najprije sa srpskim agresorom, a potom i Armijom R BiH koja je izgubljene teritorije u istočnoj pokušala nadoknaditi u središnjoj Bosni, uz ratne pokliče „Tekbir i Allahu Uekber“. Dio plana koji se odnosi na Kiseljak nikad nije realiziran zahvaljujući upravo HVO-u i njegovim pripadnicima koji su nesebično stali u obranu svojeg naroda te tako, da se zaključiti, sačuvali i BiH.
A to čudo obrane izveli su najprije obični ljudi poput Galića, ljudi koji su danas zaboravljeni od svih. „Petorica nas, otac, trojica braće i ja bili su aktivni sudionici Domovinskog rata kao pripadnici HVO-a, dali smo sebe braneći svoj dom i narod, ne očekujući ništa. Ono što nas danas boli je odnos prema nama kao i svim ostalim običnim pripadnicima HVO-a koji teško dolaze do bilo kakvih prava. Moj otac koji je 100 postotni invalid i jedan od svjedoka obrane na suđenju Tihomiru Blaškiću nakon rata došao je u Policijsku stanicu Kiseljak kako bi i ondje dao iskaz. Tu je sreo jednog od onih koji su ga tijekom zarobljeništva premlaćivali. Bez ikakvih prepreka dobio je posao u policiji. Otac se samo okrenuo i otišao“, kazuje nam Ivan kojeg poput njegova oca i braće boli nepravda prema svakom pripadniku HVO-a koji je časno branio svoju obitelj, narod kao i Domovinu BiH koja ih danas gleda kao agresore uskraćujući im mnoga prava koja uživaju oni koji su Kiseljak mjesecima držali u okruženju, zarobili njegova oca i protjerali iz obiteljske kuće u Bilalovcu. Galići su se vratili u Bilalovac nakon rata, ondje i danas žive, a sa mještanima Bošnjacima kažu nemaju problema. Priča o petorici Galića koji su srcem išli braniti svoje domove i narod, možda i najbolje oslikava tragediju Hrvata središnje Bosne koji nisu žalili svojih života ni dijelova tijela krvareći za svoj narod i domovinu BiH koja ih je „nagradila“ maćehinskim odnosom, proglašavajući ih „krivim“ jer su poremetili planove svjetskih moćnika, ostali „svoji na svome“ ali i sačuvali BiH u koju se isti oni kojima je HVO agresor danas zaklinju. Dio je ovo monografije o ustroju postrojbi HVO-a koja bi svjetlo dana trebala ugledati iduće godine, a čijoj pripremi radi tim od nekoliko novinara iz različitih krajeva BiH, od Hercegovine preko središnje Bosne do Posavine.
AP/Artinfo.ba
