Diljem svijeta danas se obilježava Svjetski dan radija. Ovaj dan obilježava se od 13. veljače od 2012. godine u znak sjećanja na osnivanje radija Ujedinjenih naroda 1946. godine. Cilj obilježavanja ovog dana je podizanje svijesti o samoj vrijednosti radija, poboljšanju međunarodne suradnje, te osiguranja pristupa informacijama pomoću radija. U doba novih medija, mnoga istraživanja su pokazala da daleko veći broj ljudi vjeruje informacijama koje im pruža radio, nego onima koje im se nude preko drugih medijskih sadržaja ili društvenih mreža. Upravo je ovaj dan bio povod da razgovaramo s najomiljenijim i najprepoznatljivijim radijskim glasom Novog Travnika, a i šire, radijskim voditeljem Dragoslavom Pelcom koji iza sebe ima 26 godina bogatog radijskog iskustva..

Obilježavamo Svjetski dan radija, kolika je važnost ovoga medija?

„Mnogi ljudi su predviđali da će radio kao medij izumrijeti, ali unatoč ekspaniziji interneta, a samim time i društvenih mreža i portala, radio se danas i dalje smatra najjačim medijem zbog raznih prednosti koje pruža. Radio i dan danas živi i jedan je od najutjecajnijih medija, a smatram kako će to i kroz godine koje dolaze i dalje biti.“

Dugo godina ste radijski djelatnik ulozi u voditelja, kako je zapravo sve počelo? Vi i radio?

„U životu u sebi probudiš želju prema nečemu i pitaš se zapravo što ćeš raditi, čime ćeš se baviti i jednostavno sebe sam vidio u tom svijetu. Započeo sam prvo s pjevanjem još kao klinac, a za vrijeme rata slušao sam druge radijske postaje u skloništu i jednostavno se tada probudila želja u meni: Želim raditi na radiju, želim pričati. U to vrijeme svi su imali neke veze, a u međuvremenu se raspisala audicija ovdje u Novom za tadašnju radijsku postaju Novi Travnik. Prijavio sam se vjerujući da će ti ljudi prepoznati moje kvalitete, no gledajući te tkz. „šteliće“ mislio sam da od toga nema ništa. Ipak, kasnije me direktor radija nazvao i rekao da sam dobio posao, te da počinjem raditi. Moja radijska priča započela je dakle 1996. godine na radiju Lašvi i malom ratnom studiju u Stojkovićima u jednoj kući. Nakon toga prelazim u tu radijsku postaju u Novom Travniku i evo 2022. godina, a ja još uvijek na radiju.

Kada ste zapravo shvatili da je radio Vaš život?

„Radio je medij gdje ti možeš na posao doći u pidžami, a da te nitko ne vidi dok na televiziji moraš biti vizualno sređen. Radio je moj svijet i upravo sam te 1996. shvatio da želim tu biti, da želim širiti svoje znanje, a bez obzira na veliko iskustvo i dan danas učim jer svakodnevno dolaze moderne tehnologije i načini komuniciranja. Radio je za mene i dalje radio, živa riječ i čista emocija koju slušatelj čuje i kojoj vjeruje. Čovjeka ne možeš slagati emocijom, ili jesi ili nisi. Nema između.“

Svakodnevno na Drukčijem radiju donosite raznorazne životne teme, koliko je važna ta komunikacija između voditelja i slušatelja?

„U posljednje vrijeme pojavom raznih medija mi kao ljudi izgubili smo način žive komunikacije. Dosta ljudi priča, a ne zna slušati, dok se kultura komunikacije izgubila. Živa riječ je najbitnija, kao i način slušanja i ono što ja u svojoj uređivačkoj politici želim svakodnevno donositi slušateljima su te životne teme. Ljudi su željni veselih priča, svakodnevnih stvari i života običnih ljudi. Treba donositi priče ljudi koji čiste ulicu, priču žene koja prodaje krumpire na tržnici.. To je ono što ljudi žele čuti. Zatrpani smo nebitnim informacijama, a ljudima u programskom sadržaju treba pružiti sadržaj u kojem se svaki čovjek može pronaći. Naša svakodnevnica zapravo je neiscrpan izvor tema, a ljudi se upravo u njima pronalaze jer žive i prolaze kroz to. Potrebno je ljude relaksirati i opustiti.

Je li zapravo teško uvijek biti pozitivan i širiti tkz. dobru vibru?

„Dan nam nekada nije savršen, tipa da odeš do zubara i izvadiš zub, ipak moraš doći na radio i biti onakvim kakvim su te ljudi navikli čuti. Ja to zapravo zovem „istreniranost mozga“ jer ja kad dođem na radio, podignem regler miksete i upalim mikrofon to je tad Dragoslav Pelc na kojeg su ljudi navikli. Moraš opravdati pohvale ljudi koji kažu da radio vole slušati zbog tebe ili zbog toga što ih rasplačeš, nasmiješ i učiniš sretnima. Nekada mi nije dan, ali jednostavno ti na radiju moraš od „kiše napraviti sunce“, moraš zapravo ljudima dati dozu opuštenosti i smirenosti.“

Kakva je reakcija ljudi koji upoznaju Dragoslava uživo, a do tada su Vas znali „preko radija“?

„Pojavom društvenih mreža danas je zapravo sve dostupno, a tako i nečiji izgled, no nekada je bilo drugačije jer su mislili da je Dragoslav neki mišićavi frajer od dva i pol' metra na osnovu glasa, a zapravo se iznenade kad vide da sam visok 173.. No, čovjeka ne čini izgled već njegova duša i ono što proicira kroz program koji ljudi slušaju.“

Što Vam je omiljeni dio posla i što Vas motivira da ujutro krenete s programom?

„Ono što mi daje vjetar u leđa su lijepi komentari, komplimenti i ljubav ljudi. Svi smo isti i malo nam treba da bi bili sretni. Kod mene su to također ljudi, odnosno moji slušatelji. Kada se ne jave, jednostavno mi nedostaju. Ljudima želim ukazati povjerenje i odgovornost kroz svoj posao, a opet na objektivan i profesionalan način. Ljudima želim dati ono što traže, bila to energija ili nešto drugo. Radio je medij koji motivira, a svako jutro kada idem na posao idem radostan jer se veselim komunikaciji između mene i slušatelja koji znaju poslati teglu ajvara, pekmeza, čito onako iz ljubavi. To su simbolične sitnice koje ipak čovjeku znače. Kada nekoga rasplačeš, ali i nasmiješ, kada si za njega tu i u dobru i u zlu.. Jednostavno radujem se svemu onome što radio donosi svaki dan.“

Radio je zapravo kroz ovo pandemijsko vrijeme svojevrsna terapija ljudima?

„Pa, složio bih se jer pored muzikoterapije postoji i terapija glasom, a ja sam se nekako potrudio da kroz glazbu i svoj glas ljudima dam dozu te terapije koja nam je svima potrebna. Na facebook-u stalno možemo vidjeti „kartoteku pacijenata“, u gradu su svi nezadovoljni, a pandemija čini svoje. No, radio je nekako svjetla točka i sunce na kraju tunela. Ljudi na radiju ne žele slušati broj zaraženih, žele čuti nešto lijepo bila to zezancija, humana nota jednih prema drugima ili se jednostavno žele opustiti. Složio bih se itekako da je radio odlična opuštajuća terapija.“

Iskustva iza Vas itekako ima, no s kim ste od kolega voljeli najviše raditi kroz sve godine koje su iza Vas?

„Teško pitanje.. Čast mi je bila raditi s velikim brojem ljudi, a mnogi od njih su ostavili trag u mom životu. Mnogi od njih su otišli, započeli nove živote, no taj radio nas je nekako spojio i ostavio i danas u kontaktu. Bilo je ljudi i koji su bili proleteri jer su mislili da je raditi na radiju iznimno lako, no onda bi shvatili da je radio ozbiljan medij gdje za svako javljanje i smjenu postoji ogromna priprema. Teško je podnijeti toliko energetsko praženjenje, te su krenuli drugim putem. Radio donosi i teške trenutke kada zapravo u programo uživo moraš obavijestiti da je netko preminuo ili poginuo, a ipak ostati staložen. Ljudi ne razumiju, dok ne pokušaju. Program uživo zapravo donosi dvije vrste medalje, a hoću reći da je radio često podcijenjen kao i posao koji radimo. Svi ljudi s kojima sam radio do sada su ostavili pozitivan utisak na mene, od pojedinih sam naučio nešto, a isto tako i ja danas želim svoje znanje prenijeti dalje. Želim da me ljudi pamte po lijepim stvarima.“

Tko Vas se najviše dojmio kao gost, možete li izdvojiti neku poznatu osobu?

„Ponovno teško pitanje (hahah).. Hmm, svakako Oliver Dragojević, Mate Miško Kovač, Tereza Kesovija.. To su veliki pjevači, no mislio sam da su to „ufurani“ ljudi dok ih nisam upoznao. To su iznimno skromni ljudi, a najveći ljudi su oni koji su iako veliki, zapravo mali. Izdvojio bih tu i neke političare koji su bili na strani naroda, a svojim djelovanjem su opravdali povjerenje građana. Kada se skromne energije podudare, onda ti ljudi u gostovanju na radiju zapravo zaborave da su na radiju i pričaju potpuno opušteno. Jednostavno i skromnost tih ljudi zapravo je njihova najveća veličina.“

Vjerujemo da ih ima puno i da se kroz godina toga itekako nakupilo, no možete li nam izdvojiti neku anegdotu s radija?

„Bilo ih je itekako, a evo jedna mi „pada napamet“. Trčeći da pročitam vijesti malim prstom sam zapeo o kut stola i raskrvario sam prst. Vijesti sam čitao uživo, a dok sam ih čitao krv mi je tekla u velikim količinama, no trudio sam se profesionalno ih pročitati. Nakon uspješnog čitanja vijesti automatski sam u drugoj prostoriji pao u nesvijest, no čitatelji to nisu primjetili jer je program nastavio dalje kao da se ništa nije ni dogodilo. Katastrofa.“

Novotravničani Vas jako vole, koliko Vam znači ta podrška?

„Poanta postojanja je čista i iskrena emocija. Svi mi prepoznajemo emociju na licu, u govoru i glasu, a tako i slušatelji. Najveća podrška i poklon je kada mi netko priđe na ulici, kada me pohvali i kada vjeruje u ono što kažem. Čovjek će u pekari kupiti kruh jer zna da je tu najbolji, a isto tako će i slušatelj slušati radio gdje zna da će dobiti točne i objektivne informacije, u koje može i smije vjerovati.“

Kratka poruka za sve Novotravničane?

„Budite ono što jeste, nemojte glumiti ono što niste. Nemojte patiti od onoga što će vam svijet reći  i čuvajte sebe. Najteži zadatak na svijetu je biti čovjek i ostati čovjek, a najljepša misao je nositi tu ljudskost u sebi i biti čovjek u punom smisli te riječi.“

Svim našim radijskim kolegama ovim putem želimo čestitati njihov dan, a Dragoslavu želimo da i kroz godine koje su pred nama s istom radošću donosi teme iz svakodnevice, te da nas i dalje uveseljava svojim prepoznatljivim glasom. U Dragoslavovom slučaju zaista vrijedi ona: „Dobar glas, daleko se čuje.“

Notra.ba