ART BLOG NAŠA DIJASPORA NATJEČAJI MARKETING POŠALJITE VIJEST
Izjeda me revnost za dom tvoj

baka kriz korizma

Kako bi se ti osjećao da uđeš u svoju sobu, a u njoj netko sve tvoje stvari razbacao: knjige, cipele, košulje, jastuke, slike, pokrivače…? Ili uđeš u svoje dvorište, kad u njemu sve cvijeće počupano i pogaženo, trava satrvena, ograda razvaljena…

 

Piše: Ivo Šutalo

Uvod u pokajnički čin

Danas nas Isus upozorava kako je svaka crkva Dom Božji i Dom molitve u kojem se treba dolično i kršćanski ponašati, poštivati sveti prostor i dostojanstvo oltara. Danas iz Hrama tjera one koji se u njemu nedolično ponašaju. Je li Isus zadovoljan s našim poštivanjem crkvenog prostora i svete mise. Ponekad sigurno nije…

Kako bi se osjećao da uđeš u svoju očinsku kuću, a u njoj sve u neredu, razbacano, prljavo, polomljeno, porazbijano? A nasred kuće banda momaka za prljavim stolom: piju kavu, prolijevaju piće, razbijaju čaše, psuju, galame, pjevaju i cere se. Zar te ne bi uzela pravedna srdžba i gnjev za očinsku kuću? Zar te ne bi obuzela „revnost“ za očev dom, za svoju kuću, dvorište, obitelj? Zar u tom trenutku ne bi uzeo bič ili kakvu toljagu i sve istjerao iz kuće?! Kako onda nećeš razumjeti Isusa koji je sto puta gore doživio kad je stupio u predvorje ili dvorište ne svoje rodne kuće, nego Svete kuće, najsvetije kuće u Izraelu – kuće Oca svoga nebeskoga, presveti izraelski Hram, jedan i jedini! Kakva je tek njega obuzela srdžba i gnjev, „revnost za dom Tvoj“, za dom Oca nebeskoga, kad je vidio što se sve u njemu radi. Proradila je u njemu „sveta srdžba“.

Sveti Hram i Svetište nad Svetištima

Hram u koji Isus danas ulazi u vrijeme najveće židovske godišnje svetkovine – Pashe, star je tada bio oko 1 000 godina. Sagradio ga je kralj Salomon (vladao 970. – 937.), ali je nakon 400 godina srušen i sagrađen novi. Međutim i taj je srušen, pa ga je temeljito obnovio kralj Herod Veliki 18. godine prije Krista. I taj „Herodov hram“ Rimljani su sravnili sa zemljom 70. godine poslije Krista i više nikada nije bio ni sagrađen. Židovi ni jednu zgradu ili instituciju nisu toliko poštivali i voljeli kao svoj jeruzalemski Hram – središte židovskog religioznog i narodnog bića! Slava Izraelova! Jeruzalem – Grad mira – Židovi su smatrali svetim gradom. Kakva je tek onda svetinja bila sveti Hram u svetom Gradu! Hram je imao nekoliko predvorja. Kad mu prilaziš, najprije uđeš u predvorje za pogane, nakon njega se prelazi u predvorje za žene, potom u predvorje za muškarce, a zatim dolazi predvorje za svećenike. U tom predvorju je bila klaonica za životinje i veliki žrtvenik na kojem su svećenici prikazivali zaklane žrtve. Nakon toga se ulazilo u samo Svetište u kojem se nalazio kadioni oltar, sveti kruh i sedmerokraki svijećnjak. A iza njega, još dublje unutra, bilo je – Svetište nad svetištima! U Svetište nad svetištima mogao je ući samo Veliki svećenik i to samo jednom godišnje.

Žrtvene životinje i mjenjači

Prilikom Pashe, najveće židovske svetkovine, vladala je i najveća vreva i zbrka u predvorjima i oko Hrama, što od mnoštva hodočasnika, što od mnoštva žrtvenih životinja koje su doveli za žrtvu. „Ovce i goveda“ općenito su dogonile bogatije obitelji kao žrtve paljenice, zahvalnice i nazirejske. „Kokoši, golubove i ptice“ prinosile su siromašnije obitelji. Treći su umjesto žrtvovanja životinja u hramsku riznicu ubacivali – „novac“! No, oni su donijeli sa sobom lokalni, profani novac koji je trebalo promijeniti u hramski šekel, tj. u „sveti novac“ koji se jedini ubacivao u hramsku riznicu kroz otvore ili škrabice u zidu, zvane „trublje“. „Službeni mjenjači“ su točno određene osobe koje su hodočasnicima mijenjali profanu valutu u „svetu“. „Sveti šverceri“! Kako su samo varali, krali i otimali vjernicima. Trebalo je hodočasnički novac promijeniti u „hramski“, ali da i mjenjači nešto sebi ugrabe. Hodočasnici su dolazili sa svih strana, ponekad iz vrlo udaljenih mjesta. Njihova stoka ponekada nije bila „bez mane“, a samo se takva po Mojsijevu propisu mogla žrtvovati. Poneko janje bilo je neuhranjeno, poneka ovca bi hramala, a pokoji junac je bio sa slomljenim rogom. Stoga su se te „falične životinje“ mijenjale za „hramske“ koje su se redovno za takve prigode gojile, hranile i pojile da bi se mogle dobro prodati za Pashu. Hramski trgovci bi za „hramsku ovcu“ tražili „faličnu“ i još uz nju dva-tri šekela ili samo novac. Što bi više izvukli od hodočasnika to bi bolje profitirali. Tako se najveća židovska svetkovina pretvorila u najlakši put zarade za Velikog svećenika i njegove službenike. Kad je Isus ušao u predvorje Hrama, najprije se duboko postidio, jer nije uspio vidjeti vjernika koji se skrušio na molitvu, da stoji sklopljenih ruku ili da kleči okrenut Svetištu. Samo strka, zbrka, vika i trka. Bojao se da ga tkogod ne grune sa strane. Gdje sam ja ovo došao, Bože moj sveti, pomisli u sebi. Isus se došao pomoliti Ocu svome u tišini, ali ne može: po svim tremovima, i poganskim, i ženskim, i muškim, i svećeničkim bio je opći metež. Ovce, koze, volovi, junad, zauzeli hramska dvorišta. Bleka, mukanje i gukanje odzvanja prostorom, a balege, brabonjaka i životinjskog izmeta na sve strane. Prava životinjska veletržnica! Uz to vika, nadvikivanje, uzdignute ruke oko mjenjača novca. „Opet si me okrao, kao i lani! Lopove jedan jeruzalemski, pokvareni“, viče jedan siromašni hodočasnik iz okolice, koji je upravo zamijenio svoju slabašnu kozu za „hramsku“, debelu. Dvojica se pretežu za „hramsku ovcu“ i viču jedan na drugoga, jer svaki misli da ju je on prvi uhvatio. U što se pretvorio Dom Oca moga, pomisli Isus u sebi. U trgovačku i razbojničku kuću vike, nereda i šverca.

Isus razgoni trgovce iz Hrama

Tada ga obuze „gnjev Gospodnji“. Uze najbližu kandžiju za životinje ili nekakvo volovsko uže pa poče udarati i razgoniti oko sebe. Udarao je po prodavačima ovaca, golubova i ptica, po mjenjačima i onima koji su k njima dolazili, isprevrta stolove, rasu im novac i žestoko viknu: „Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku!“ (Iv 2,16). Razbježaše se prevrćući i sami vlastite stolove. Neki od njih sigurno su zaradili dobru masnicu preko leđa ili čvorugu na glavi. Židovski svećenici su se jako iznenadili kad su ugledali nekog nepoznatog „hodočasnika“, „civila“ koji uvodi red tamo gdje oni pod kontrolom drže savršeni nered koji svima odgovara i za koji se nitko ne buni osim toga novajlije. Ovaj, kao da nikad nije bio u Hramu, pa ne zna kako to ide! Ali se zapitaše: „Tko je taj što mrsi naš sustav trgovine i zarade, tko se to usuđuje ometati vjernicima dobro uhodano žrtvovanje na koje su navikli, tko se to usudio napasti i osuditi stoljećima tradicionalno uhodani religiozni obred svetoga Hrama?“ Možda je najveća muka u tome što oni uopće ne vide nereda, sablazni, oskvrnjivanja svetinje i nepoštivanja svetoga prostora. Oni samo vide da ovaj „hodočasnik“ pravi nered i razvaljuje njihov uhodani sustav i praksu. Ponaša se u najmanju ruku kao da je on Hram ili Svetinja nad svetinjama. Ni slutili nisu da je upravo pred njima i Hram i Svetinja! Kada su ga upitali za znak po kojemu to može činiti, on im upravo to odgovara: „Razvalite ovaj Hram, i ja ću ga za tri dana podići“ (Iv 2,19)! Isus upućuje na sebe kao na Vječni Hram kojega nitko ne može srušiti i u kojem će utjehu nalaziti svi narodi na zemlji. Isus se ne boji dirati u sustav koji ne funkcionira, sukobiti se s njim, ne boji se zastupati i braniti Sveto Mjesto i njegovu čast makar morao doći u teški sukob s njegovom upravom. Ta je li ga „gorljivost za Dom Tvoj“ i dovela dotle da potpuno izgori na križu!

Isus bi i nas nekada istjerao iz crkve

Sigurno osuđujemo trgovce i mjenjače koji se nedolično ponašaju u Hramu Božjemu i mislimo kako Isus ima potpuno pravo što ih je potjerao iz Hrama. Nismo nimalo bolji od njih, nego se ponašamo i gore od njih, a da to nekad i ne primjećujemo. Mislimo da je taj naš nered uredan. Evo u čemu smo njima potpuno slični:

− u crkvu uđemo pa se pozdravljamo, razgovaramo, smijemo, čak raspravljamo;

− u crkvu uopće ne uđemo, nego ostajemo u crkvenom dvorištu i cijelu misu jedan drugomu dobacujemo, zafrkavamo se i pričamo viceve;

− u crkvi nekad sjedimo tako kao da smo u kavani ili na nogometnoj utakmici;

− za vrijeme mise žvačemo žvakaću prebacujući je s jedne strane zubala na drugo;

− čačkamo po mobitelu, šaljemo poruke, javljamo se na „hitne“ pozive;

− na vjenčanja, pogotovo ljeti, dolazimo nedolično obučeni i razgolićeni;

− na misama po grobljima podupremo zadnji zid ili u groblje uopće ne ulazimo;

− na sprovodnim misama što dalje od pokojnika i njegove ožalošćene rodbine...

Isus bi i nas rastjerao vičući: „Nosite se odavde, nezreli i neozbiljni kršćani. Ako vas uopće mogu nazvati kršćanima! Ovo je Dom molitve, a ne autobusna stanica, ne nogometno igralište, ne telefonska govornica, niti modna pista za ljetnu garderobu! Ne pravite od kuće Božje kuću mode, trač govornicu ni disko klub! Ne obeščašćujte svete hramove svojim nedoličnim, neukusnim i nekršćanskim ponašanjem!“

Župnik ukinuo polnoćku

Jedan je župnik imao velikih problema s održavanjem polnoćke u svojoj župi. Crkva je bila krcata, ali je bilo toliko priče, žamora i smijeha pod korom da je morao često upozoravati na mir i tišinu. No, nije bilo koristi. Ponekad bi poslije polnoćke pronašao i opuške od cigareta ispod stepeništa za kor ili ispod samoga kora. Za vrijeme cijele mise netko je pucao petarde u crkvenom dvorištu. Jednom su došla dvojica mladića na polnoćku u pripitom stanju, počeli izazivati i gurati se ispod kora. Župnik je stalno govorio i opominjao dok mu jednom nije prekipjelo kad je pukla petarda u crkvi ispod kora. Prekinuo je polnoćku, izišao u sakristiju i više se nije vratio. Narod se razišao, a mnogi su govorili: „Ima i pravo, kad smo živine koje se ne znaju ponašati u crkvi!“ Kad je naišao idući Božić rekao je da se polnoćka neće održavati do daljnjega zbog nedoličnog ponašanja nekih vjernika. Pet godina nije bilo polnoćke. Velika sramota obuzela je vjernike te župe jer su bili jedina župa u okolici koja nema polnoćke. Vjernici susjednih župa su ih zbog toga bockali i izazivali. Jednom dođoše nekolika ozbiljna vjernika i zamoliše župnika da održi polnoćku, a da će se oni organizirati kao redari koji će biti pod korom i na dvorištu i da neće doći ni do kakva nereda. Župnik pristane. Za sljedeću polnoćku upozori da će posebno označeni redari stajati pod korom i na crkvenom dvorištu. Tako je i bilo. Bili su toliko ažurni da su jednoga mladića odmah izbacili van i poslali kući, nitko nije pisnuo, niti se ijedna petarda čula u crkvenom dvorištu. Više nikada nije bilo nereda na polnoćki u njihovoj župi. Bili su sretni što imaju misu i što uredno i kršćanski slave Kristovo rođenje. Više ih nitko nije zafrkavao. Nekada ne možeš ni u crkvi uvesti red bez biča!

Kako revnujem za Dom Gospodnji?

Evo kako izgleda ozbiljni i odgovorni kršćanin koji kao Isus revnuje za Kuću Božju:

‒ ne kasni na svetu misu, a misu prati, pjeva i glasno odgovara i moli;

‒ dolično se oblači za svaku misu i ljeti i zimi, i na vjenčanju i na sprovodu;

‒ na misu ne nosi ni mobitel, ni žvakaću, ni cigarete, ni vodu. Bez svega toga može izdržati 45 minuta;

− na misi po grobljima on je što bliže oltaru, a ne uz grobove, uza zidove ili iza zidova;

− pažljivo sluša riječi svećenika, upija ih i u život provodi;

− ako nedjeljom mora raditi, onda nekim radnim danom ode na svetu misu;

− ne propušta nijednu ni božićnu ni uskrsnu ispovijed;

− svaki dan održava svoju redovnu osobnu i obiteljsku molitvu;

− ne boji se na misi upozoriti pubertetliju da ne priča i da se ne smije;

− koliko može doprinese svojoj župi i u milostinji, i u daru za Crkvu, i za župni Caritas i ako može sudjeluju u župnim akcijama...

Na ovakvog ozbiljnog, odgovornog i revnog kršćanskog vjernika Gospodin nikada neće podignuti kandžiju, niti ga tjerati iz crkve! Nego će se ponositi njime!

 

nedjelja.ba

0
0
0
s2sdefault

artinfo2019-footer-logo.png

REDAKCIJA PORTALA

E-mail

artinfo.portal@gmail.com

Marketing

marketing@artinfo.ba

POSTANITE DIO TIMA

Copyright 2007-2021 ART  Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

designer17