Pripreme za božićne blagdane počinju krajem studenog. Na području središnje Bosne već za Sv. Katu obavljale su se svinjokolje, a u okolici Vareša krajem studenoga nabavljala bi se zaoblica (prase, janje i tele) da se utovi do Božića. Božićne običaje karakterizira kićenje zelenilom i drugim ukrasima, unošenje slame i priprema božićnog stola, paljenje panja badnjaka, izricanje čestitki i želja za dobrobit kućanstva i ukućana te posjeta čestitara.

U zapadnoj Hercegovini na Badnji dan žene su mijesile božićnu pogaču, beskvasni kruh, koji se ukrašavao raznim šarama. Ova pogača se jela na Božić ujutro, a jedan komad  ostavljali bi i za Novu godinu. Svaki član obitelji dobivao je dio ove pogače. Domaćin bi na Badnji dan ujutro donio pred kuću badnjake. Badnjak je pravo i puno usječeno hrastovo drvo.

Uz njega su vezani različiti običaji u različitim krajevima. U okolici Širokog Brijega običaj je  da se prvi iver od usječenog badnjaka ostavi u njivu, a nastojalo se da badnjak bude što veći. Svaka kuća pripremala je tri badnjaka. U Ledincu se u kuću unosilo onoliko badnjaka koliko je u kući bilo muškaraca, te je svaki muškarac unio po jedan badnjak. U Radežu i Vranjevu Selu kod Neuma unosio se samo jedan badnjak.

U Dužima nadomak Neuma badnjak se unosio jedan sat prije ponoći, zvao se starješinu, domaćin koji je badnjak unosio u kuću, a jedna od žena ga je na vratima posipala žitom i škropila blagoslovljenom vodom. Badnjake bi  u okolici Širokog Brijega postavljali na ognjište  paralelno, i to dva, jedan do drugoga, a treći preko njih. Na jedan od badnjaka domaćin je urezivao jaram ili križ, a zatim ih posipao vinom i onom vrstom žita za koju je želio  da najbolje rodi u idućoj godini uz to govoreći riječi blagoslova.

Na području Neuma običaj je bio da žene koje imaju slabu kosu sjednu na badnjak i češljaju se. Paljenje badnjaka u okolici Širokog Brijega oglašavalo se nekada pucanjem i tad se na vatru zapaljenog badnjaka stavljala peći zaoblica i božićna pogača. Dio badnjaka na kome je  jaram, odnosno križ čuva se i ponovno pali na Novu godinu.  Zaoblica je ovca ili koza koja se klala na Badnji dan. Nije bilo ograničenja u pogledu spola ili drugih osobina zaoblice.

U selima u okolici Brčkog, kao i širom Bosne i Hercegovine, na Badnjak su muški članovi kućanstva  zaduženi za pečenje pečenice. Ona će biti poslužena  nakon ponoći i drugi dan za ručak, možda i koji dan poslije, ako je nakon ručka ostane. Danas je pečenica gotovo obvezna, no prije su manje imućni umjesto pečenice kupovali oroza (pijetla) ili gusku. 

Uoči badnje večeri  djeca su s majkom kitila krizban, koji je usječen prije badnje večeri u jelovoj šumi. U okolici Vareša ispod krizbana obavezno se stavljalo janje od slatkog tijesta, pečeno u kalupu. Također, ispod krizbana se stavljalo  žito, pšenica u malim posudama posijana na Sv. Luciju sa svijećama u sredini. 

Večera je na Badnjak uvijek  posna ili barem nemrsna, popraćena molitvom u znaku pripreme za odlazak na misu. Molitvu je predvodio najstariji član obitelji. Prije molitve palile su se svijeće na prozorima i žitu, te su one gorjele sve dok traje večera. Nakon molitve najstariji član obitelji nazdravljao je svima prisutnima za stolom čašicom domaće rakije (šljivovice).

Ugarci i ostaci badnjaka odnose se u polja, vrtove, stavljaju u sjemensko žito, na pčelinjake i torove, s vjerom u njihovu plodonosnu zaštitu i moć. Na Badnji dan i u Središnjoj Bosni bi se postilo tako da bi se tijekom dana jelo i pilo vrlo malo (vode, čaja, kuhanih krumpira, grahove čorbe). Navečer, ukućani bi se okupljali oko stola na zajedničku večeru, koja je također posna, i obično se sastojala od posnog graha ili grah-salate, posne potkriže s lukom i ribe te gibanice. Za one koji nisu voljeli slatko i koji su uz večeru popili koju čašicu rakije, umjesto gibanice, spravljala bi se pita od bijelog luka ili koja druga pita. Središnje mjesto pripadalo je šaranoj pogači u čije se središte stavljala zelena pšenica sa svijećama, zapaljenim prvi put na Badnjak,a onda i tijekom cijelog božićnog slavlja sve do Nove godine. 

Ako je pšenica gusto izrasla, znak je da će biti rodna godina. No, prije večere, u sumrak bi se svetom vodom poškropila kuća i sve oko kuće uz molitvu Vjerovanja. Također bi se upalile svijeće za mrtve članove obitelji ili rodbine i molilo bi se za njihove duše u čistilištu što je običaj i danas. U vareškom kraju također se objedovala riba s crvenim lukom, zatim kombos (kuhani kiseli kupus bez ikakvih dodataka), korice  pogače prelivene kuhanim grahom i sitno sjeckanim češnjakom, posna sarma (zavici) te gibanica.

U mnogim krajevima Bosne i Hercegovine običaj je da se nakon večere gase svijeće umakanjem korice ili ukrasom iz sredine božićnog kruha u čašicu rakije ili crnog vina uz molitvu Vjerovanja. Isti je postupak za Božić i Novu godinu. Svaki ukućanin poslije svakog gašenja popije malo vina što ostane jer se vjeruje da ono štiti od svake bolesti grla. Poslije večere, kako je to običaj, uglavnom se odlazilo na misu polnoćku.  U Lepenici je nekada bio običaj da vjernici na misu polnoćku ide s upaljenim zubljama, načinjenim od trešnjeva ili brezova drveta. Potom stavljaju u kakav sud ječma pa se u ječam usade tri svijeće, koje se pale o ručku i večeri. Poslije praznika taj ječam se saspe u vrećicu  i čuva do proljetne sjetve, kada se pomiješa  sa ječmom  za sjeme i posije.  Nakon polnoćke počinje božićno slavlje.

To je stara tradicija koja se sačuvala i do naših dana a karakterizira je čestitanje Božića ne samo rodbini i susjedima nego i svim poznanicima. Na božićnu ponoćnu misu na brdu Sveta gora Kalvarija u Malom Mošunj okuplja se katolički puk iz Viteza.

Ovo mjesto je jedino u Bosni gdje se sveta ponoćna misa tradicionalno slavi na otvorenom, bez obzira na vremenske (ne)prilike. Staza križnog puta, s obje strane, od podnožja pa sve do vrha brda, obasjana je plamenovima tisuća svijeća, što ovome svetištu daje jedinstven božićni vizualni ugođaj, vidljiv i s udaljenosti od nekoliko kilometara.

Svaki plamičak od ovih tisuća svijeća mistično simbolizira ljude koji se penju k vrhu. Božić je dan mira i odmora. Obitelji se na dan Božića većinom zadržavaju u svojim domovima i okupljaju na božićnom doručku i ručku. Prije svakog božićnog obroka u selima u okolici Brčkog obvezna je bila molitva nad posebno ukrašenim kruhom (kršnjak, kićenjak) na koji je položena pšenica posađena na Sv. Luciju s tri blagoslovljen svijeće. Za Božić u Neumu, Radežu i Dužima prave česnicu.

U Dužima pored česnice prave i jedan kruh, koji ostave za Novu godinu, a on treba da se pojede ujutro. U Vranjevu Selu pogaču od Božića ostavljaju za Novu godinu. U Radežučesnicu zakite lovorikom i išaraju fildžanom. Drugog dana Božića stopanica izlomi česnicu i tek tada se jede. U Vranjevu Selu česnicu zakite grančicom lovora, a lomi je domaćica na Božić ujutru o ručku.

U Dužima božićna svijeća drži se u žitu. To se žito baci ujutro kokošima s riječima: „Od svijeće žito zobale, a sve u mom toru jaja nosile“. Božićnu svijeću gasi čobanica kruhom umočenim u vino. Kruh kojim je ugasila svijeću odnese u tor i daje ovci i tada je mir Božji s njom. U Radežu svijeću gasi domaćin kruhom zamočenim u vino; komad kruha  kojim je ugasio svijeću pojede domaćin.

U Vranjevu Selu čobanica na Božić ugasi svijeću pismom iz česnice umočenim u vino, i odnese taj komad ovci, a ako to isto učini domaćin, on čobanicu časti  novcem.

U Ilijinom Polju svijeću gasi domaćin kruhom, sirom i vinom, i to daje čobanici, koja pojede polovinu, a druga da ovci.

U Lepenici bio je običaj da se o ručku i večeri  na krsnicu  koja je našarana pticama ili zmijama na krsnicu  stavi sud s ječmom, a u njega tri ili onoliko svijeća koliko je prisutnih. Poslije ručka ili večere, svatko nakvasi rakijom  komadić običnog kruha pa njime gasi svoju svijeću. Čija svijeća najduže izdrži poslije stavljanja kruha na nju, taj će najduže živjeti, a ti komadi kruha kasnije se daju stoci. I najsiromašniji vjernici su nastojali jesti na Božić obilno, makar time iscrpili sve svoje financijske mogućnosti.    

Velimir Bugarin/notra.ba