Na današnji dan prije 25 godina, 21. studenog 1995. u vojnoj bazi Wright-Patterson potpisan je Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini ili Daytonski sporazumu o uređenju Bosne i Hercegovine nakon rata 1992.-1995. godine.
Konferencija se održala od 1. do 21. studenoga 1995. Glavni su sudionici bili Alija Izetbegović (predsjednik Predsjedništva Republike BiH), Slobodan Milošević (predsjednik Republike Srbije, odnosno ondašnja SR Jugoslavije (Federacija Srbije i Crne Gore ) i Franjo Tuđman (predsjednik Republike Hrvatske), predstavnici triju država nastalih iz bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, te glavni američki pregovarač, veleposlanik Richard Holbrooke i general Wesley Clark.
Sporazum je službeno potpisan u Elizejskoj palači u Parizu, 14. prosinca 1995. Najveći uspjeh Daytonskog sporazuma je što je njime okončan rat. Francuska je čuvar originala Daytonskog sporazuma.
Aneks 4 Daytonskog sporazuma- Ustav BiH- je oktroiran- jer nikada nije usvojen u Parlamenarnoj skupštini BiH niti je službeno preveden niti objavljen u Službenom glasniku BiH.
Prema Daytonskom Ustavu BiH je država tri konstitutivna naroda i dva entiteta. Prema presudi Ustavnog suda iz 2001. ravnopravnost konstitutivnih naroda je temeljno, nadkrovljujuće načelo Ustava BiH.
Intervencijama Ureda visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH (OHR) daytonski Ustav je mjenjan, nametani protuustavni zakoni, i smjenivani izabrani dužnosnici uz obrazloženje da su kršili Daytonski sporazum. Te izmjene u najvećoj mjeri bile su na štetu najmalobrojnijeg naroda u BiH- Hrvata.
Tako je nametanjem Izbornog zakona BiH, suprotnu slovu i duhu Daytonskog sporazuma, omogućeno da se glasovima nehrvata izabere hrvatski član Predsjedništva, što se dogodilo u tri mandatna razdoblja, kada je bošnačkim glasovima za hrvatskog člana Predsjedništva izabran Željko Komšić.
Zahvaljuju protustavnom Izbornom zakonu u dva mandatna razdoblja u Federaciji BiH, koja je izvorno definirana kao zajednica ravnopravnih naroda Hrvata i Bošnjaka, uspostavljena je izvršna vlast (predsjednik i Vlada FBiH) bez participacije stranaka za koje je glasovala većina Hrvata. To se dogodilo pod vodstvom SDP BiH i uz snažnu asistenciju veleposlanstva SAD kada je formirana vlast tzv. Alijanse za promijene 2001. i Platformaška vlast 2011.. U tim vladama Hrvate su predstavljali dužnosnici minornih hrvatskih stranaka HSP-a, Lijanovićeve stranke “Radom za boljitak” i Zubakova NHI-a.
Od strane Visokog predstavnika nametnutim amandmanima Hrvati su izgubili paritet u Vladi Federacije, a broj hrvatskih pozicija u izvršnoj vlasti F BiH sveden je na jednu trećinu. Time je omogućeno da se osim donošenja zakona u Zastupničkom (građanskom domu) u kojem Bošnjaci imaju većinu, mimo volje Hrvata, Hrvati preglasavaju i u Vladi FBiH
Republika Srpska, koja obuhvaća 49 posto teritorija BiH danas je de facto entitet u kojem institucionalno svu vlast imaju Srbi, dok je u FBiH Dom naroda, drugi Dom Parlamenta FBiH posljednja brana Hrvatima od potpune majorizacije i u ovom entitetu.
Stoga je od presudne važnosti za očuvanje političkog suvereniteta Hrvata u BiH provedba presude Ustavnog suda BiH iz prosinca 2016. koja nalaže legitimno predstavljanje konstitutivnih naroda u Domu naroda Parlamenta F BiH, ali i na drugim administrativno političkim razinama.
Njezina provedba onemogućila bi da Bošnjaci mogu izabrati jednu trećinu hrvatskih izaslanika u Dom naroda i tako uspostaviti vlast bez hrvatskih predstavnika u FBiH, te izabrati hrvatskog člana Predsjedništva BiH./HMS/
