Javnost u Hrvatskoj je ovih dana dobrano uznemirena zbog novog krojenja popisa lektira koje su obavezne za čitanje. Na novom popisu više nisu Mali princ”, “Ježeva kućica”, “Dnevnik Anne Frank”, “Srebrne svirale”, “Smogovci”, “Grga Čvarak”, “Alisa u Zemlji čudesa”, “Breza”, “Poštarska bajka”, “Petar Pan”, “Pinokio”, “Pipi Duga Čarapa”, “Strah u Ulici lipa”, “Junaci Pavlove ulice”, “Heidi” i još mnoge druge knjige, uz koje su odrastale generacije i generacije učenika.
Užasno, rekli bismo, ali ne i neočekivano. Već odavno je, kako u RH tako i u BiH i Srbiji, prisutno čitanje po diktatu. Pogled na čitanke nimalo ne ulijeva povjerenje, jer se već odavno vrši pogrešna selekcija pisaca koje učenici trebaju obraditi. U prvi plan guraju se oni pisci koji su po volji onih koji sastavljaju popise. A upravo oni vjerojatno nisu pročitali ni 10 posto od navedenih djela.
Poučna i zabavna uloga književnosti ozbiljno je ugrožena. Ali, gledajući unazad, godinama se sustavno izborom knjiga pokušava izvršiti utjecaj na djecu i tako im otrgnuti ono malo djetninjstva koje imaju.
Djeca u hrvatskim školama bit će tako lišena čitanja djela srpskih i bošnjačkih pisaca, premda su ta djela vrhunske kvalitete. Isto tako se dešava u bošnjačkim i srpskim sredinama, te se djeci ne dopušta da upoznaju ono drugačije.
Ni pogled na udžbenike nije ništa bolji. Udžbenički primjeri teže samo jezičnoj čistoći, a ne vjerodostojnosti. Često nemaju niti jedne dodirne točke s temom koja se obrađuje.
Postavlja se pitanje, zašto roditelji se sudjeluju u selektiranju obavezne dječje literature? I zašto je to povjereno ljudima koji o tom polju ne znaju ništa?
artinfo.ba / Boris Marković
