× Početna Vijesti Sport Kultura Crna kronika Politika Zanimljivosti

sp-rukomet-hrvatska-njemacka-21-22-8c1345860469680882ff85067dfef963_view_article.jpg

Hrvatska je sinoćnjim porazom otpala iz borbe za medalju. Još gore je to da bi sada mogli ostati i bez kvalifikacija za Olimpijske igre. Danski sudački par izravno je utjecao na konačan ishod, ali to nije najveći problem. U prvom poluvremenu suđenje je bilo vrlo dobro, no u nastavku kao da su drugi suci izašli na teren. Bilo je to , čini se, suđenje po diktatu. Jer, ako su na domaćem terenu Katar i Srbija mogli do finala , zašto ne bi i Njemačka.

U drugom dijelu suci su bili slijepi na njemačku obranu, koja je igrala na rubu regularnosti. To se najviše očitovalo prilikom jednog prekršaja Wienceka, kojemu je jedan sudac pokazao 2 minute isključenja, no drugi je tu odluku poništio. Suci su hrvatskoj reprezentaciji vrlo brzo dizali ruke, aludirajući na pasivan napad, no svaki njemački napad trajao je preko 1 minute. Kada bi Nijemcima bila oduzeta lopta, suci bi izvačili prekršaje koji se vjerojatno ne sviraju ni u Bangladešu, i vraćali im loptu za napad. Par puta su ih tako spasili i od koraka. I na kraju, kada se Hrvatska ponovo iskoprcala i vratila u igru, suci su svirali nepostojeće probijanje i dali Njemačkoj meč loptu , koju su domaćini i iskoristili. Podvlačimo, sve se ovo izdešavalo u drugom poluvremenu. U prvom je suđenje bilo na razini.

Ali i pored ovoliko sudačkih grešaka, oni nisu najveći problem hrvatskog rukometa. Hrvatska je tokom cijelog prvenstva djelovala samo kao reprezentacija koja ovisi o individualnim rješenjima svojih igrača. Obrana je bila na nivou, kompaktna, uigrana i čvrsta (osim u utakmici protiv Brazila). Vratari su konačno bili oni pravi i dali svoj obol. Ali napad nije funkcionirao. U napadu su Hrvati bili bezidejni, spori i mlaki. Križanja nisu bila dobra, krila su bila odsječena , a nije se stvarao prostor za vanjske igrače. Jedino je na poziciji kružnog napadača viđen napredak, jer je ove godine dosta pogodaka upisano s te pozicije. Lino Červar je pobornik starog, tromog rukometa, koji je nekad davao rezultate, no više to nije tako. Igra 7 na 6, koju je upravo i započeo Červar ( "igrač s markerom") dala je više štete nego koristi. Jer , ukoliko i postigneš pogodak s igračem viška, protivnici izvode brzi centar, i često imaju mat-poziciju. Golmani nisu kao Usein Bolt pa da se mogu tako brzo vratiti među vratnice. Vanjski šut nije funkcionirao, Stepančić je briljirao u prvoj utakmici, pa se postepeno gasio. No, izbornik i dalje nije odustajao od igre sa dva srednja vanjska i jednim desnim, tek kada bi utakmica bila riješena ulazio bi Bičanić, a Vranković je dobivao priliku u napadu tek kada "uđe voda u uši".

Vjerojatno najveći talent hrvatskog rukometa Halil Jaganjac nije bio u rosteru. Jaganjac bi vjerojatno imao mjesta u svakoj reprezentaciji svijeta, ali ne i Červarovoj. Iako je Lino otkrio Jaganjca, on nakon odlaska iz Pariza nije prešao u PPD Zagreb , koji je tada trenirao Červar i u kojem prste ima čelni čovjek hrvatskog rukometa Zoran Gobac. Mladi rukometaš odlučio se za Nexe, svidjela mu se njihova politika i odlučio je preći u njihove redove. Bez obzira koliko su ga Lino i Gobac željeli u Zagrebu, trebali bi to promatrati i s aspekta reprezentacije. Jer, pozitivna priča Nexea utječe i na cjelokupni hrvatski rukomet. Našićani stvaraju nove reprezentativce , a samim tim i uradit će to da hrvatski klupski rukomet ne bude monocentričan.

Prvenstvo je iznjedrilo i nekoliko pozitivnih priča. Marin Šego pokazao je da je neopravdano bio zapostavljen prethodnih godina, te da je broj 1. Stevanović je također iskoristio svoje minute, premda teško da se na njega može još puno računati jer je u poznim igračkim godinama. Marin Šipić sjajno se snašao na poziciji pivota. Robusni Šipić nije se prepao izazova te je zaista bio sjajan. Jakov Vranković je igrač emocija, koji je bio obrambeni bedem, a i u napadu je koristio dobivene minute. Željko Musa godinama je igrao samo obranu , ali pokazao je da je i napadački sposoban. David Mandić, premda nije bio pravi, opravdao je svoj poziv.

Ovim dečkima trebali bi se priključiti još Mamić, Božić-Pavletić, Jaganjac, Pavlović,Marić,Filip i Šime Ivić... Ima tu još dobrog materijala, samo ga treba dobro iskoristiti.

NATJEČAJI RADAR OSMRTNICE MARKETING POŠALJITE VIJEST

sp-rukomet-hrvatska-njemacka-21-22-8c1345860469680882ff85067dfef963_view_article.jpg

Hrvatska je sinoćnjim porazom otpala iz borbe za medalju. Još gore je to da bi sada mogli ostati i bez kvalifikacija za Olimpijske igre. Danski sudački par izravno je utjecao na konačan ishod, ali to nije najveći problem. U prvom poluvremenu suđenje je bilo vrlo dobro, no u nastavku kao da su drugi suci izašli na teren. Bilo je to , čini se, suđenje po diktatu. Jer, ako su na domaćem terenu Katar i Srbija mogli do finala , zašto ne bi i Njemačka.

U drugom dijelu suci su bili slijepi na njemačku obranu, koja je igrala na rubu regularnosti. To se najviše očitovalo prilikom jednog prekršaja Wienceka, kojemu je jedan sudac pokazao 2 minute isključenja, no drugi je tu odluku poništio. Suci su hrvatskoj reprezentaciji vrlo brzo dizali ruke, aludirajući na pasivan napad, no svaki njemački napad trajao je preko 1 minute. Kada bi Nijemcima bila oduzeta lopta, suci bi izvačili prekršaje koji se vjerojatno ne sviraju ni u Bangladešu, i vraćali im loptu za napad. Par puta su ih tako spasili i od koraka. I na kraju, kada se Hrvatska ponovo iskoprcala i vratila u igru, suci su svirali nepostojeće probijanje i dali Njemačkoj meč loptu , koju su domaćini i iskoristili. Podvlačimo, sve se ovo izdešavalo u drugom poluvremenu. U prvom je suđenje bilo na razini.

Ali i pored ovoliko sudačkih grešaka, oni nisu najveći problem hrvatskog rukometa. Hrvatska je tokom cijelog prvenstva djelovala samo kao reprezentacija koja ovisi o individualnim rješenjima svojih igrača. Obrana je bila na nivou, kompaktna, uigrana i čvrsta (osim u utakmici protiv Brazila). Vratari su konačno bili oni pravi i dali svoj obol. Ali napad nije funkcionirao. U napadu su Hrvati bili bezidejni, spori i mlaki. Križanja nisu bila dobra, krila su bila odsječena , a nije se stvarao prostor za vanjske igrače. Jedino je na poziciji kružnog napadača viđen napredak, jer je ove godine dosta pogodaka upisano s te pozicije. Lino Červar je pobornik starog, tromog rukometa, koji je nekad davao rezultate, no više to nije tako. Igra 7 na 6, koju je upravo i započeo Červar ( "igrač s markerom") dala je više štete nego koristi. Jer , ukoliko i postigneš pogodak s igračem viška, protivnici izvode brzi centar, i često imaju mat-poziciju. Golmani nisu kao Usein Bolt pa da se mogu tako brzo vratiti među vratnice. Vanjski šut nije funkcionirao, Stepančić je briljirao u prvoj utakmici, pa se postepeno gasio. No, izbornik i dalje nije odustajao od igre sa dva srednja vanjska i jednim desnim, tek kada bi utakmica bila riješena ulazio bi Bičanić, a Vranković je dobivao priliku u napadu tek kada "uđe voda u uši".

Vjerojatno najveći talent hrvatskog rukometa Halil Jaganjac nije bio u rosteru. Jaganjac bi vjerojatno imao mjesta u svakoj reprezentaciji svijeta, ali ne i Červarovoj. Iako je Lino otkrio Jaganjca, on nakon odlaska iz Pariza nije prešao u PPD Zagreb , koji je tada trenirao Červar i u kojem prste ima čelni čovjek hrvatskog rukometa Zoran Gobac. Mladi rukometaš odlučio se za Nexe, svidjela mu se njihova politika i odlučio je preći u njihove redove. Bez obzira koliko su ga Lino i Gobac željeli u Zagrebu, trebali bi to promatrati i s aspekta reprezentacije. Jer, pozitivna priča Nexea utječe i na cjelokupni hrvatski rukomet. Našićani stvaraju nove reprezentativce , a samim tim i uradit će to da hrvatski klupski rukomet ne bude monocentričan.

Prvenstvo je iznjedrilo i nekoliko pozitivnih priča. Marin Šego pokazao je da je neopravdano bio zapostavljen prethodnih godina, te da je broj 1. Stevanović je također iskoristio svoje minute, premda teško da se na njega može još puno računati jer je u poznim igračkim godinama. Marin Šipić sjajno se snašao na poziciji pivota. Robusni Šipić nije se prepao izazova te je zaista bio sjajan. Jakov Vranković je igrač emocija, koji je bio obrambeni bedem, a i u napadu je koristio dobivene minute. Željko Musa godinama je igrao samo obranu , ali pokazao je da je i napadački sposoban. David Mandić, premda nije bio pravi, opravdao je svoj poziv.

Ovim dečkima trebali bi se priključiti još Mamić, Božić-Pavletić, Jaganjac, Pavlović,Marić,Filip i Šime Ivić... Ima tu još dobrog materijala, samo ga treba dobro iskoristiti.

REDAKCIJA PORTALA

artinfo.portal@gmail.com

Marketing

marketing@artinfo.ba

Copyright 2007-2023 ART Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Uvjeti korištenja Pravila privatnosti Kolačići Impressum

Pravila o kolačićima

Ova stranica koristi samo nužne kolačiće kako bi Vam omogućili bolje i ugodnije surfanje. Korištenjem web stranice slažete se sa uvjetima korištenja kolačića.