Foto: Arhiv/ilustracija
Puno kritike, pogotovo one neargumentirane, a malo samokritičnosti, što uključuje i odnos prema povijesti, ne vodi pomirenju, nego utire put za nove konflikte.
Piše: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik
Da su Srbi skloni iskrivljenim sjećanjima u odnosu na povijest opće je poznata činjenica. O tome ne govori samo priča o jasenovačkim žrtvama, nego i odnos prema prošlosti uopće, ali, nažalost, i prema sadašnjosti. Opsjednutost iskrivljenim sjećanjem kod Srba, za što odgovornost snose intelektualni krugovi, bila je oduvijek razlog nesporazuma sa susjednima. Onaj tko nije sposoban donijeti objektivan sud o prošlosti, živi u fiktivnom svijetu samodopadnosti, koji ga može pokrenuti i na opasne pothvate. Nešto o tome govori srpska agresija na Hrvatsku, pokušaj protjerivanja Albanaca s Kosova, kao i zločini počinjeni u Bosni i Hercegovini.
Bošnjački krivotvoritelji povijesti
Nažalost, u zadnje vrijeme su se pojavili pojedini bošnjački teoretičari koji na svakom koraku vide urotu protiv islama, pa i onoga u BiH, i to ne samo u sadašnjosti nego i prošlosti. Poneki od njih govore o navodnim činjenicama koje nemaju nikakvo uporište u objektivnom pogledu na prošlost. Samo se iz te perspektive može razumjeti da pojedinim bošnjačkim krugovima smeta katoličko (hrvatsko) okupljanje na Bobovcu, jer se time navodno svojata bosanska povijest. Očito se pri tome misli na bošnjačku (muslimansku) povijest. Oni koji zastupaju takva razmišljanja, željeli bi prikazati BiH kao prostor na kojem su muslimani oduvijek stolovali, pa i na samom Bobovcu. Pri tome se zaboravlja da je Bobovac mjesto bosanskih kraljeva, zadnje bosanske kraljice Katarine čiju su djecu Osmanlije odveli i odgojili u islamskoj tradiciji.
Jedan drugi analitičar jadikuje nad tim da se na Balkanu smanjio broj muslimana, kojih je nekoć bilo oko 50 %. Čovjek zaboravlja da na Balkanu prije dolaska Osmanlija gotovo da nije bilo muslimanskog življa. Tek s osmanlijskom vlašću, počeli su pojedini kršćani na Balkanu – u BiH uglavnom katolici i „bosanski krstjani“ – prelaziti na islam. Istina, nije bilo izravnih prisilnih prelazaka, jer to Kuran zabranjuje, ali je puno toga učinjeno da dođe do toga. Diskriminacija kršćanskog stanovništva, plaćanje poreza, nesigurnost života, prema onoj „kadija te tuži i sudi“, nagnala je mnoge kršćane na to da se odluče za islam. Istina, pojedini kršćani – kao pravoslavci – što ima svoje povijesne razloge, bili su povlašteniji u odnosu na katolike. U tome leži razlog za njihovo doseljavanje u Bosnu i Hercegovinu.
Spomenuti analitičar, koji amaterski subjektivno gleda na prošla događanja, jadikuje zbog toga što se brojka muslimanskog življa višestruko smanjila, zaboravljajući pri tome uvažiti tadašnje povijesne okolnosti u kojima je jači diktirao čak i odnos prema religiji.
Poučak iz Njemačke
Koliko neobjektivan odnos prema povijesti može biti agresivan doživio je autor ovih redaka osobno. Za vrijeme srpske agresije na Hrvatsku i BiH bio je pozvan od grada Marla da održi predavanje o situaciji na prostoru bivše države. Drugi predavač je bio poznati muslimanski intelektualac Muhammad Abdullah, direktor najvećeg muslimanskog arhiva (Soest) u Njemačkoj. Gospodin Abdullah je u jednom trenutku rekao kako bi muslimani u BiH trebali s uvažavanjem slušati ono što savjetuju bosanski franjevci kako ne bi došlo do nesporazuma s katolicima, jer ih smatra tolerantnim ljudima. Nakon tih riječi ustaje nekolicina arapskih slušatelje i počinje s vrlo neukusnim vrijeđanjem predavača. Njihovo ponašanje bilo je do te mjere agresivno da je gospodin Abdullah sa suzama u očima morao napustiti dvoranu. Kad se situacija primirila, na molbu domaćina, nastavio je autor ovih redaka sa svojim predavanjem. Iznenada ustaje jedan od onih agresivnih Arapa i kaže kako bi trebao pojasniti zašto su kršćani na Pirinejskom poluotoku učinili muslimanima toliko zla. Pokušava primiriti situaciju, ali ne ide. Gospodin mu napominje da je doktor germanistike i da dobro zna što govori. Prema njegovu mišljenju muslimani su uvijek bili žrtve. Isprovociran njegovom drskošću, a potaknuti i bezobrazlukom prema gospodinu Abdullahu, pita povišenim tonom uzbuđenog gospodina: Što su tražili Arapi na kršćanskom Pirinejskom poluotoku? Ovaj šuti. Pojašnjava mu dalje da su bili osvajači kao Osmanlije na Balkanu. Istina, nisu prisilno islamizirali kršćane, ali su učinili sve da domicilno stanovništvo pređe na islam, kao što su to učinile Osmanlije s kršćanima u BiH. Zatim nadodaje kako je, nažalost, pobjednik u tim vremenima određivao sudbinu poraženih. Poslije tih riječi odlazi grupa Arapa iz dvorane.
Što kazuju činjenice?
Ovaj događaj se spominje, jer na njega podsjeća onaj muslimanski autor koji govori o naglom smanjenju broja muslimana na Balkanu. Islam je došao s Osmanlijama, a s gubitkom njihove vlasti, izgubio je dotadašnjih utjecaj. Srećom, danas živimo u drugim vremenima. Nešto o tome govori i činjenica da se broj muslimana u Europi u zadnjih 50-ak godina povećao nekoliko puta. I nikom to ne smeta, čak niti nakon tisuće izgrađenih džamija. Prema zadnjim podacima Njemačka troši oko 50 milijardi eura na migrante, uglavnom muslimanske. Kako se odnose bogate arapske države prema katoličkim, budističkim i hinduističkim radnicima? Ne dozvoljavaju im napraviti crkve i hramove. Njihov vjerski život se odvija izvan javnosti. Koliko novca daju bogate arapske zemlje siromašnim muslimanskim državama? Vrlo malo, daleko manje nego kršćanske. Zasigurno, ne smetaju muslimani u BiH Europljanima. Sve su muslimanske izbjeglice iz BiH u zapadnim zemljama tretirane na isti način kao i katoličke. Takav odnos je i danas prema migrantima, svejedno koje vjere bili. Istina, iz kršćanskih siromašnih zemalja neusporedivo je manje migranata. Zašto je tako? Iako se o tome ne razmišlja, trebalo bi.
Na drugoj strani, europskim građanima smeta bahato ponašanje pojedinih migrantskih krugova, koji bi proces prosvjetiteljstva u Europi željeli vratiti nekoliko desetljeća unazad. O tome bi trebali više razmišljati poneki bošnjački analitičari, koji tako rado pričaju o islamofobiji. Ako se u Europi stanje pogorša, ako na vlast dođe opasna europska desnica, za što će znatnim dijelom odgovornost snositi pojedini migrantski krugovi, neće nikome biti dobro. Razlog za malo više objektivnosti prema prošlim i sadašnjim događanjima, pomoglo bi boljim odnosima između katolika i muslimana, Hrvata i Bošnjaka, u BiH. Puno kritike, pogotovo one neargumentirane, a malo samokritičnosti, što uključuje i odnos prema povijesti, ne vodi pomirenju, nego utire put za nove konflikte.
nedjelja.ba
