Uskrsno slavlje u maronitskoj crkvi Sv. Antuna u Bejrutu/ Foto: Dimitar Dilkoff/ AFP
Dok ratni sukobi pustoše jug zemlje, tisuće libanonskih kršćana ovogodišnji Uskrs dočekuju u izbjeglištvu, razapeti između sjećanja na napuštene domove i neizvjesne budućnosti pod sjenom izraelskih zračnih napada.
Otkako su u ožujku izbili sukobi između Izraela i militantne skupine Hezbollah, koju podupire Iran, u sjeni šireg rata SAD-a i Izraela protiv Irana, u Libanonu je ubijeno više od 1400 ljudi, dok je više od milijun bilo prisiljeno napustiti svoje domove.
Među raseljenima s ratom zahvaćenog juga nalaze se tisuće kršćana, piše Crux.
U svojoj uskrsnoj homiliji, patrijarh Maronitske Crkve Beshara al-Rai okrivio je i Hezbollah i Izrael za patnju koju je donio rat. „Zemlja prolazi kroz kritičnu situaciju zbog iranskog uplitanja preko Hezbollaha i izraelske agresije. Naša srca krvare za žrtvama sukoba koji je nametnut Libanonu“, kazao je, uz ostalo, patrijarh.
Nedostaje „miris doma“
Otac Maroun Ghafari nije ovako zamišljao Veliki tjedan. Godinama je imao uskrsne propovijedi u svom selu Alma al-Shaab na jugu Libanona, blizu granice s Izraelom, gdje većinu stanovništva čine kršćani. Međutim, ove godine propovijeda iz predgrađa Bejruta, stojeći pokraj kartonske makete svoje crkve u Alma al-Shaabu, koja se sada nalazi na liniji vatre između izraelskih snaga i Hezbollaha.
Ghafarijev brat, 70-godišnji Sami Ghafari, bio je među onima koji su potražili utočište u crkvi. Međutim, 8. ožujka nakratko je istrčao kako bi uredio svoj vrt te je poginuo u napadu izraelske bespilotne letjelice. Njegova smrt natjerala je preostale seljane, uključujući i njegova brata, da spakiraju stvari te su ih mirovne snage UN-a evakuirale u sjeverna predgrađa Bejruta.
Za mnoge libanonske kršćane tradicija je na Veliku subotu posjetiti grobove svojih najmilijih. Ove godine raseljeni kršćani o tome su mogli samo razmišljati izdaleka.
Nabila Farah, odjevena u crninu na subotnjoj službi u crkvi Sv. Antuna, bila je među posljednjima koji su napustili selo. Mjesec dana kasnije, srce joj je i dalje slomljeno.
„Nedostaje vam miris doma, ljupke tradicije i običaji, zvukovi zvona triju crkava. Koliko god ovdje doživljavali uskrsnu atmosferu, ona nikada neće biti kao tamo“, rekla je prisjećajući se sela.
Svećenik u crkvi Sv. Antuna, otac Dori Fayyad, iskoristio je svoju propovijed na Veliki petak kako bi ukazao na sve veći danak rata. „Danas razumijete što križ znači, ne kao ideja ili koncept, već zato što kroz njega prolazite. Ove crkve u ovim selima nisu samo mjesta bogoštovlja. One su nijemi svjedoci patnje i vjere“, rekao je poimenice nabrajajući sela prikazana na kartonskim maketama.
Patnja onih koji su ostali
Kršćani koji su ostali na jugu Libanona, ignorirajući opća izraelska upozorenja o evakuaciji, sve su više izolirani u enklavama okruženim žestokim sukobima.
Iako su stanovnici Alma al-Shaaba već ranije bježali, tijekom rata Izraela i Hezbollaha 2024., ovoga su puta bili odlučni ostati, čak i kada su zračni udari bivali sve bliži. Seljani su se sklonili u svoju crkvu dok su izraelski zrakoplovi granatirali velike dijelove južnog i istočnog Libanona, izraelske trupe pojačavale kopnenu invaziju, a Hezbollah nastavio ispaljivati rakete na Izrael.
Marius Khairallah, svećenik u južnom gradu Tiru, kaže da on i njegovi vjernici ostaju „ne iz tvrdoglavosti, već iz osjećaja poslanja, kako bi ostali uz svoje vjernike kao svjedoci“.
Zabrinutost raste jer se libanonska vojska, koja nastoji ostati neutralna, povlači iz dijelova južnog Libanona, ostavljajući kršćane izložene izraelskim snagama koje prodiru dublje u teritorij, u njihovu zemlju Libanon u kojoj su kršćani zadržali snažnu prisutnost kroz stoljeća bizantskih, arapskih i osmanskih osvajanja, kao i kroz brojne suvremene krize.
Naime, procjenjuje se da kršćani čine oko trećinu od približno 5,5 milijuna stanovnika Libanona. S 12 kršćanskih denominacija, ova je zemlja dom najvećem postotku kršćana u cijelom arapskom svijetu.
J.M., KT
