Gospođa Dalija Orešković, koja je ustvrdila kako u BiH ne žive Hrvati, uspjela je povrijediti ne samo bosanskohercegovačke Hrvate, nego i veliki broj onih Hrvata koji žive diljem svijeta..
Piše: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik
Žena ne zna puno o povijesnim migracijskim previranjima, pa čak niti onim unutar hrvatskog prostora. Kada bi znala, ne bi se upuštala u izjave koje su motivirane očito animozitetom prema neistomišljenicima.
Isprepletenost
Poslije Bečkih ratova iselilo je stanovništvo iz velikog djela Slavonije, koje je bilo muslimanske vjeroispovijesti, dok su prazan prostor popunile pridošlice katolici (Hrvati) iz sjeveroistočne Bosne i Hercegovine. Umirovljeni đakovački biskup Srakić mi je pri jednom susretu rekao kako njegovi preci dolaze sa spomenutih prostora. Očito dotična gospođa ne zna da je gotovo čitavo katoličko (hrvatsko) stanovništvu uz prostor rijeke Bosne iselilo u Hrvatsku nakon što se Eugen Savojski povukao s vojskom iz Sarajeva. A tu je i sustavno iseljavanje mladih Hrvata iz BiH u Hrvatsku, i to ne samo zadnjih desetljeća nego i u vrijeme obiju Jugoslavija. Važno je spomenuti i to da je povelik broj Hrvata iz Hrvatske zadnjih stoljeća doseljavao u BiH. Mnoge obitelji u Bosanskoj Posavini vode stoljetno porijeklo iz susjedne Slavonije, kao i obratno.
Zanimljivo bi bilo znati iz koje perspektive promatra gospođa Orešković Hrvate iz BiH: iz perspektive „državne nacije“ ili animoziteta prema Hrvatima iz BiH, jer među njima nema njezinih pristalica. Ako ih promatra iz perspektive pojma „državne nacije“, onda je Dalić ništa manje vrijedan Hrvat nego ona. Čovjek stanuje već duže vremena u Hrvatskoj. Što više, daleko je značajniji od nje, kao i tisuće drugih koji doprinose razvoju hrvatske države, od ekonomije do kulture.
Bi li bi se gospođa Orešković i njoj slične neznalice usudile reći Miloradu Pupovcu da nije Srbin, nego da je Hrvat. To joj ne bi niti na um palo, iako je ovaj rođen u Hrvatskoj. Isto to važi i za one koji se deklariraju kao Židovi, Bošnjaci, Mađari, Romi, Albanci itd. Da dotična gospođa ima malo širu izobrazbu, znala bi kako su i u onoj Titovoj Jugoslaviji u BiH postojali i Hrvati i muslimani (Bošnjaci) i Srbi, i to kao konstitutivni narodi. A što je s onim Srbima koji žive u Srbiji i diljem Europe, koji su s prezirom gledali na stvaranje hrvatske države a koriste se hrvatskom putovnicom? Ne, oni ne smetaju ljevičarima. Kako je to moguće? Jednostavno, jer glasuju – ako glasuju – uglavnom za ljevicu.
Gdje bi bila (hrvatska) kultura?!
Ovo govorim kao čovjek koji nije trenutno oduševljen niti hrvatskom ljevicom niti desnicom, jer jednima nedostaje domoljublja a drugima političke mudrosti. Gospođa Orešković i njoj slični kao da nisu svjesni da Hrvati iz BiH, pogotovo oni koji žive u Hrvatskoj, daju veliki doprinos na području sporta. Jedan od njih je i Zlatko Dalić. O kulturi nije potrebno niti govoriti. Gdje bi bila hrvatska kultura bez Hrvata porijeklom iz BiH. Naravno u te ne ubrajam one destruktivce koji ne mogu zaboraviti dragu im Jugoslaviju. Srećom, takvih je daleko manje nego onih koji su sretni da postoji Hrvatska. Da spomenuta gospođa na nacionalnost gleda iz perspektive državne nacije, moglo bi ju se djelomično i razumjeti, i to zbog nepoznavanja povijesti. Ali ona to ne čini, jer u tom slučaju ne bi mogla uskratiti Daliću pripadnost hrvatskom narodu. Čovjek živi u Hrvatskoj već desetljećima.
Smijem li se osjećati Hrvatom?!
Što poručiti? Bavite se onim o čemu nešto znadete. A to tko se osjeća Hrvatom, prepustite ljudima osobno. Nemate pravo iz političkih razloga uskratiti pravo čovjeku osjećati se onim što jest, što su mu bili pradjedovi, bake i djedovi. Nema sumnje kako je određena ideologija odigrala veliku ulogu u razmišljanju pojedinih krugova u Hrvatskoj, pa i o tome tko se smije osjećati pripadnikom hrvatskog naroda a tko ne smije.
Za takve je očito Budimir Lončar, koji se nije uspio osloboditi orjunaških pogleda u životu, veći Hrvat nego onaj dobrovoljac, Hrvat, iz BiH koji je umro za oslobođenje Hrvatske. Čudan su Hrvati narod. Nikada nećete susresti Srbina iz Srbije koji će reći da bosanskohercegovački Srbi nisu Srbi. Prisjećam se jednog predavanja sveučilišnog profesora iz Zagreba u Münsteru za vrijeme srpske agresije na Hrvatsku i BiH – koji umalo nije postao ministrom kulture u Hrvatskoj – koji je ustvrdio kako u BiH nema Hrvata. Pri tome se pozivao na Nadu Klaić, kao da je ona jedina mjerodavna procijeniti tko ima pravo biti Hrvat a tko nema. Da je takvo razmišljanje bilo u interesu velikosrpske politike u Jugoslaviji, može se razumjeti. Ali to da i danas u Hrvatskoj ima političkih šarlatana koji se iz vlastitih interesa usuđuju zanijekati nekome njegovo hrvatstvo, zapanjujuće je. Ili možda i nije?
Vrijeme je za otriježnjenje
U današnjoj Hrvatskoj je sve moguće. Upitno je u kojem smjeru ide takva država. Sve nekako podsjeća na ona vremena u Njemačkoj u kojima je svaki stranac bio ljevičarima draži od tradicionalnog Nijemca. Dokle su dogurali danas, vidi se po tome što je AFD postala najjačom strankom u toj državi. Da je od strane ljevice vođena uravnotežena politika prema vlastitom narodu i tradiciji, ne bi bilo tolikih današnjih izazova pred tom državom. Čine li u Hrvatskoj poneki politički krugovi sve kako bi došlo do nečega sličnoga? Možda i onoga što ne žele i ne očekuju? U Njemačkoj se mnogi danas kaju za propuste. Vrijeme je za otriježnjenje u Hrvatskoj i za malo više ljubavi prema svojem narodu, gdje god se nalazio, ali i opreza prema onome novom što dolazi. Jer sve domaće nije loše niti je sve strano dobro, kako su mislili pojedini ljevičarski krugovi u zapadnim europskim državama. Nešto od toga bi mogli naučiti i „politički slijepci“ u Hrvatskoj. Ne biraju danas AFD samo nepismeni ili rasistički nastrojeni Nijemci, nego oni koji osjećaju da im se ispod nogu izmiče civilizacijsko tlo. Hrvatska je još uvijek zemlja u kojoj se noću može mirno šetati. U mnogim njemačkim i francuskim gradovima se to više ne može.
nedjelja.ba