Piše: Josip Vričko / nedjelja.ba

Obračun sa, sad već izvjesnim, zagrebačkim gradonačelnikom Tomislavom Tomaševićem počeo je – teferičem. Nakon što je prošle godine taj, vjeruju njegovi poklonici (i) budući lider hrvatske oporbe, neke istupe Zorana Milanovića nazvao neprimjerenim, hrvatski mu predsjednik nije –  uostalom kao što nije nikomu! – ostao dužan. Podsjetio ga je, kad je, veli, već riječ o „neprimjerenom“, kako on neprimjerenim drži to što Tomašević dolazi u Sabor odjeven kao što se nekoć išlo na teferič na Ilidžu.

Vino piju age Sarajalije

Slijedom čega su onda (dežurni) urbani rasisti, sa zadovoljstvom, između redaka iščitali kako predsjednik skreće pozornost potencijalnih glasača otkud je zapravo lider toga, u biti, purgerskoga pokreta. A što je, dakako, u izbornoj utakmici za beli Zagreb grad poseban krimen. Poglavito nakon što je dva desetljeća pod Sljemenom vedrio i oblačio Hercegovac, Milan Bandić nekadašnji Zokijev partijski drug iz Pogane Vlake. Pa, zar sad (još) i Bosanac?! Zapravo, u to doba, u listopadu prošle godine, Bandić je još bio živ, pa je prijetio bratoubilački rat: Bosanac na Hercegovca? No purger snije, a Bog određuje.

Nije, međutim, bilo teško domisliti zašto se Milanović sjetio baš Ilidže, gdje su nekoć, kaže pjesma stara, vino pile age Sarajlije. Naime, Tomašević je bio na čelu pokreta Zagreb je naš, a sljedba koja se učas okupila oko toga DNK-a analizatora s Pantovčaka, ocijenila je kako je to njegova krinka kako se (purgeri) ne bi dosjetili bosanskih – točnije posavskih – mu korijena.

A predsjednik je još malo zasolio. Tražio je od Tomaševića i odgovor na pitanje što u žargonu njegova kluba znači neprimjereno. „Je li to preludij za fetvu, ili tek drugarska kritika“, zapitao je, intonacijom koja sugerira kako (već) zna odgovor. Pa, zar, uostalom, ima pitanja na koje Milanović nema odgovor... 

Uspomene s teferiča

... Ipak, otkud lumen s čarobnoga brijega hrvatskoga zna čak i za Ilidžu, i za teferič... i za – nije šala – fetvu?! Nije krv voda! Milanovići su, naime, podrijetlom iz Rame, otkud su još za turskog vakta utekli u Livno, pa (tek) onda u Sinj, u Glavicu. A onda, malo po malo i eto ih u Zagreb. Ali nije to (još) sve. Zokijev otac Stipe 1963./'64. služio je JNA u Sarajevu u školi rezervnih oficira. Mora da je, kao što, konačno, svaki otac priča sinu, nasljedniku evocirao uspomene s ilidžanskih teferiča. Dok je, dakako, gospođa Milanović bila na poslu.

Ali nije – polako! – tu još kraj bosanske sage. I predsjednikova supruga Sanja Musić, prva dama, naime, podrijetlom je iz Duvna! Zato i jest, prigodom jednog sučeljavanja, kazao kako protiv Milana Bandića nema ništa jer je Hercegovac. Štoviše: “Moj djed je iz Hercegovine, moja supruga je Hercegovka“, pošteno je priznao.

No kako će o Bandićevu nasljedniku odlučiti dvoboj Tomašević – Miroslav Škoro, zanimljivo bi bilo predvidjeti hoće li, kazala bi Severina, taj nesuđeni Balašević propitivati rodoslovlje svoga takmaca? Neće, sudeći makar prema prvim poslijeizbornim danima. Jer, udario je taj pjevač lakih nota izravno na ideologiju. „Zeleno-lijeva koalicija nit je zelena niti je lijeva, nego ekstremno lijevo. Zato ćemo ih pobijediti u drugom krugu. Tako mi Bog pomogao“, obećao je lider Domovinskog pokreta, kao da, evo, priseže za predsjednika (Hrvatske). A i imao je, sjetimo se prošlih predsjedničkih izbora, takvih ambicija.

Nazdravite drugovi

Neki, ne, dakako, Tomašević, pak drže kako je neprimjereno da Boga doziva netko tko se proslavio refrenom Otvor' ženo kapiju, man' se očenaša, ali to je Škoro pjevao dok je još bio (jako) mlad.

A kad je bio baš, baš mlad pjevao je sevdalinke. Štoviše, odrastao je uz sevdalinku, uživao, prema osobnom priznanju, u glazbi Nedžada Salkovića, Nade Mamule, Bebe Selimović... Prvi „nastup“ doživio je u ljetnoj kuhinji u osječkom prigradskom kvartu Višnjevac, gdje je, inspiriran Ilidžanskim festivalom koji je slušao na radiju, otpjevao Nazdravite drugovi, legendarnog Hašima Kučuka Hokija. Majka mu je bila ganuta, a strina ga je „zakitila“ s pet dinara.

(Novi) „slučaj Ilidža“ zapravo je znakovit. Pokazao je, eto, da Škoro zna pjevati i da ga hoće novci! Ovo drugo mu, vidjeli smo posljednjih godina, možda čak i bolje ide.

A hoće li se nakon drugog kruga sjetiti Hokija i drugova? Teško, jer valja znati da je u prvom krugu Tomašević dobio 110 000 glasova više od sevdalije Mire. No kako je u politici, baš kao i u – Bože, mi oprosti! – ratu i ljubavi sve dozvoljeno, možda (povremeno) raspjevani Slavonac zaoštri ideološku borbu.

Neka (Boška) Buhe!

Tomašević je, naime, obećao kako će na Trg Republike Hrvatske vratiti Ljubičicu Bijelu, otkud je, inače, 2017. deložirao njegov predšasnik. Bandić je najavljujući taj svoj potez tada kazao kako vjeruje da "nitko normalan u ovoj zemlji ne bi trebao imati ništa protiv takva prijedloga".  Reakcije su, međutim, pokazale kako (ni) u Hrvatskoj nisu baš svi normalni. A, evo, sad se Tito opet šulja po Zagrebu. Stari je to ilegalac... Valjda je na to Škoro mislio kada je svjedočio kako Tomašević nije lijevo, nego – još gore! – ekstremno lijevo.

A nije da mu Tomislav ne daje povoda. Jer, ne samo da se, evo, sjetio nedavne deložacije kumrovečkog vragolana, nego je još i prije psu dao ime po Bošku Buhi. Međutim, kad smo već kod Titina bombaša, treba kazati kako baš on, uostalom kao i jabuka s grane, povezuje dvojicu potencijalno prvih ljudi purgeraja. Škoro je, naime, 1985. bio predsjednik Komisije za kulturu pri Općinskom komitetu Saveza socijalističke omladine Hrvatske u Osijeku. A te je godine, iako je maršal (konačno) već otišao u vječna lovišta, Štafeta mladosti noćila u središnjem slavonskome gradu.

Boško Buha je, ipak, bio mali

Glas Slavonije tada izvještava kako je, prema Škorinu scenariju, odzvanjalo Računajte na nas, ovdje već spomenutog panonskog mornara, a u kino dvorani vrtio se film o Štafeti i Bošku Buhi... Tako da možda osječki Titin omladinac ipak neće predugo (u)gaziti u ideološke vode. Ili pak hoće, ali na vlastitu odgovornost!

Da se razumijemo, meni u ovoj cijeloj priči ionako nije do ideologije! Bilo mi je važno pokazati – vidi, uostalom, naslov! – da smo svi, više-manje, Bosanci. Samo se neki dobro (ali ne i dugoročno) kriju. Ali kad smo već kod ideologije. Nemam ništa protiv da (i) Boško Buha dobije ulicu u Zagrebu. (Trg bi, ipak, bio previše!) Jer, Boško je bio mali, mogao ga je svatko navesti na krivi put. Da nekritički baca bombe!

Ali vraćati trostrukog narodnog heroja...

Hej, zemljače?!

nedjelja.ba