Na redakcijski mail portala grad-busovaca.com stiglo je pismo odnosno ispovijest mladog bojovnika HVO-a koji je s još nekolicinom maloljetnika dragovoljno otišao u ratne borbe u Križančevo Selo. Tog nesretnog 22. prosinca 1993. godine, dok je sporazum o prekidu vatre kojeg su potpisali zapovjednik Zbornog područja Vitez, general Tihomir Blaškić i zamjenik zapovjednika 3. korpusa Armije RBiH general Džemo Merdan, bio na snazi, postrojbe Armije BiH svim raspoloživim snagama u rano jutro napadaju crte obrane u Križančevu Selu nadomak Viteza.
“22.12.1993 godine nakon obuke (iako sam već od početka imao borbenog iskustva) po ratnom rasporedu raspoređen sam u vod vojne policije u Vitezu kao mladi vojnik sa još nepunih 18 godina.
Osiguranje nekadašnje tvornice eksploziva Slobodan Princip Seljo. Toga dana jutrom sam krenuo pješice iz Busovače u Vitez i “ratnim putem” kroz naselje Rijeka čuo sam pucnjeve iz pravca Križančeva sela ne znajući što se događa. Već se razdanilo… Idući naseljem Rijeka sretnem posadu na “trocijevcu” u tom trenutku nedaleko od nas pade granata i srećom nikoga nije povrijedila. Pita me jedan od posade momak je l’ sve u redu kažem ja onako smijući se “ma sve u redu”. Veli on posadi “promijenimo poziciju vjerojatno nas traže”.
Dolazim u Princip i samo što sam se pozdravio sa suborcima dolazi zapovjednik sa strašnom viješću. “Dečki, postrojbe Armije BiH”, upravo nam javljaju, “upale su u Križančevo Selo situacija nije dobra i evo upravo je stigla depeša iz zbornog područja Vitez da vam je pročitam”.
Zbog kritične situacije u Križančevom Selu pukovnik Blaškić poziva samo dragovoljce iz bilo koje postrojbe, sa bilo koje dužnosti da se jave svojim zapovjednicima gdje će biti raspoređeni na kritičnim točkama Sofa ili Križančevo Selo. Pored postrojbi za posebne namjene koje su već žurno upućene na bojišnicu traže se samo dragovoljci.”
Nije ni sekunda prošla javlja se nas petnaest” JA, JA svi u glas daj da ja idem zapovjedniče”. “Polako momci treba samo osam za sada iz naše postrojbe.” Uspijem se među prvima “ugurati” i još sedam mladih vojnih policajaca i sjednemo u jednu prostoriju čekajući raspored i pri tome pored borbenog kompleta dobijemo po još po petnaest metaka da imamo. Municije je bilo slabo pokoja bomba i to je to sve što smo imali…
Danas kad se sjetim tih momaka… nitko od nas nije imao skoro 18 godina. Sjedimo nasmijani, čekamo zapovijed, raspored… uopće ne razmišljajući hoćemo li se vratiti živi, nego smo samo s borbenim žarom razmišljali gdje ćemo dobiti raspored i ako treba da položimo život boreći se da zaštitimo svojom mladom krvlju Vitez i Vitežane, te one koji se ne mogu braniti, a što se i pokazalo u Križančevom Selu… što ih čeka ako pripadnici Armije BiH uđu u grad.
Nakon toga dolazi druga depeša u kojoj piše da u zbornom području Vitez ne mogu vjerovati koliki je odaziv u kratkom vremenu dragovoljaca. U kratkom vremenu 450 bojovnika spremno je da na silu udari silom hrabro junački spremnih da polože život u obrani i opstojnosti ovih prostora. Uskoro idemo i branimo, ma branimo hrabro, odlučno i polako vraćamo pozicije. Pri tom nailazimo na poginule i mučki ubijene bojovnike i civile. U jednom potoku žicom vezani jedni do drugih moji suborci pronalaze pet vojnika streljanih i jednog civila s njima. Tu je se pokazalo jedinstvo hrvatskog vojnika, tu smo pokazali nemjerljivu hrabrost pa i po cijenu života kojeg su mnogi dali da bi danas ova djeca, mladići i djevojke mogli nosati zastave na leđima “urlati ” Hrvatska, Hrvatska kad je tekma odnosno kad igra naša repka.
A kada dođu oni dani kada se treba sjetiti poginulih bojovnika, mučki ubijenih nevini civila, žena, staraca i djece… tada nema nikoga osim političara, možda tek pokoji zapovjednik i vojnik da oda počast za onu svu žrtvu koju smo podnijeli boreći se da opstanemo. “Valjda smo zaslužili da budete u stroju s nama u miru da odamo poštovanje onima u ratu koji su dali svoje živote da budete ono što smo danas – HRVATI i svoji na svome. Kako se znate skupiti prateći tekmu, skupite se i na mjestima gdje su mnogi veliku cijenu platili da bi vi danas mogli biti ono što jeste…”
Epilog krvavog pohoda u Križančevom Selu su 64 ubijena Hrvata, 34 vojnica HVO-a, ostali su bili civili. Selo je do temelja spaljeno, a pobijene su čak i domaće životinje. Od 64 ubijena Hrvata, njih 30 odvedeno je u pravcu Počulice prema Zenici , a tijela razmijenjena nakon 39 dana, uz posredovanje međunarodnih snaga, bila su izmasakrirana do neprepoznatljivosti.
Podsjećamo, bh. pravosuđe tek je pretprošle godine, uoči 25 godišnjice zločina slobode lišilo nekolicinu pripadnika Armije BiH. Tereti ih se “da su za vrijeme rata i oružanog sukoba između Armije RBiH i HVO-a, u svojstvu zapovjednika i pripadnika Armije RBiH s područja središnje Bosne postupali suprotno odredbama Ženevskih konvencija o zaštiti ratnih zarobljenika i civilnih osoba za vrijeme rata”.
