• outdoormedia
  • Sara - Sarajevski

NINO RASPUDIĆ

jergovic vavilon knjiga

Foto: Ilustracija

Fašista (s karakterističnim mekim “š”), papak, seljak, bobanovac, ustaša i neprijatelj Bosne u dominantnom dijelu sarajevske javnosti postao sam davno, 2006., u vrijeme kad su Bošnjaci prvi put izabrali Željka Komšića za “hrvatskog” člana Predsjedništva BiH. Fatalno ispadanje iz temeljne sarajevske antropološke kategorije “raje” skrivio sam javnim nastupima u kojima sam govorio o lažnoj građanskoj politici u BiH koja služi kao krinka za nacionalizam brojnijeg naroda. Od cool tipa iz Mostara koji je podigao prvi spomenik Bruceu Leeju na svijetu, preko noći sam im postao gori od tamničara s Heliodroma.

Piše:dr. Nino Raspodić, Vecernji.hr

Drugu prevaru s izborom Komšića 2010. nazvao sam zadnjim čavlom u lijesu BiH i, s deset godina odmaka, vidim da sam bio potpuno u pravu. Tada se otišlo i korak dalje, nametanjem tzv. platformaške vlasti, u kojoj su hrvatske predstavnike trebali glumiti minorni HSP i notorni Lijanovići, tadašnji halal Hrvati bez izbornog legitimiteta. Komšić je tada na zidu u uredu držao portrete HOS-ova zapovjednika Blaža Kraljevića i Josipa Broza Tita, jednog do drugog. Paradoksalno, u to vrijeme za sarajevske medije svi Hrvati bili su ustaše, osim pravaša, i svi lopovi, osim Lijanovića. Grad se svih tih godina praznio od Hrvata, ljudi koji su cijeli rat proveli u opsadi, a koji su tiho odlazili nakon njega. Sve je očitija postajala laž o “europskom Jeruzalemu” jer je Jeruzalem multietnički grad, a Sarajevo je danas višenacionalno uglavnom utoliko što u njemu žive muslimani različitih nacija, od Bošnjaka do Arapa. Ostali prijeratni Sarajlije sveli su se uglavnom na staračko stanovništvo, one koji nisu imali gdje i nešto manekena multikulturalizma koji su godinama, neki svjesno, neki nesvjesno, bili korisne budale tuđeg nacionalizma.

U međuvremenu se društvo “fašista” i “papaka” povećavalo. Kad god bi se neka javna osoba iz kategorije “poštenih Hrvata” usudila makar minimalno iskočiti iz dominantnog narativa bošnjačkog Sarajeva, automatski je brisana iz “raje” i prekvalificirana u mrsku kategoriju “fašista”. Mržnja prema novootkrivenim “fašistima” uvijek je veća od one prema starima, jer ispada da su oni bili podmukliji, duže prikrivani hrvatski šovinisti. Njihovo višedesetljetno puhanje u jedra velikobošnjačke politike pod građanskom fasadom pri tome im nije olakotna već otegotna okolnost. Činilo se da su prava raja, a ispali su teški fašisti. Kad danas čitaš sarajevske komentare o Jergoviću, ispada da je veći hrvatski nacionalist od generala Glasnovića.

Nas, stare fašiste i paleopapke čini mi se da više i ne mrze. S nama odavno znaju na čemu su. Količina mržnje koja se u Sarajevu danas iskazuje prema kardinalu Puljiću, koji je cijelo vrijeme rata bio u gradu, a dijelom ga i hranio, veća je nego prema Mladiću i ekipi koja je razvaljivala Sarajevo s istim znakovljem s kojim danas “raja” prosvjeduje protiv kardinala i mise za žrtve komunističkog pokolja 1945.

Kulminaciju pomračene totalitarne svijesti, s obzirom na društvenu relevantnost, ne predstavlja tip koji sa sjekirom u ruci javno prijeti kardinalu, već javno obraćanje sarajevskog P.E.N. Centra koje zavrjeđuje biti prenijeto u cijelosti:

“Mi, dolje potpisani članovi i članice P.E.N. Centra u Bosni i Hercegovini, povodom evropskog Dana pobjede nad fašizmom, potvrđujemo svoju odanost antifašističkim vrijednostima slobode, jednakosti i tolerancije među ljudima, koje su istovremeno i vrijednosti koje zagovara Povelja Međunarodnog P.E.N.-a. Zbog toga smatramo da je ideja da se u Sarajevu organizira komemorativna misa za fašiste i njihove simpatizere koji su nastradali u povlačenju fašističkih i nacističkih snaga prema Bleiburgu sramotna za ovaj grad i za ovu zemlju. Antifašistička pozicija koju zastupamo je bolja i humanija strana povijesti, i u to ime, iz poštovanja prema brojnim nevinim žrtvama ustaških zločina, zahtijevamo da se planirana misa otkaže.”

Činjenica da oni 2020. “potvrđuju odanost antifašističkim vrijednostima slobode”, dok antikomunističke ne spominju, posebno je bizarna kad se taj staljinistički pojam (Berlinski zid se u DDR-u službeno zvao “Antifašistički zaštitni zid”) vezuje uz toleranciju. Misa za vojnike i civile pobijene bez suđenja za njih je “komemorativna misa za fašiste i njihove simpatizere”. Oni zahtijevaju da se misa otkaže, kao da je slet ili koncert.

Nakon ove objave iz članstva P.E.N.-a istupili su Ivica Đikić, Miljenko Jergović, Željko Ivanković i Ivan Lovrenović. Posljednja trojica bila su među osnivačima centra P.E.N.-a u opkoljenom Sarajevu 1992. Objavili su i razloge istupanja, što je izazvalo lavinu mrzilačkih komentara i njihovu prekvalifikaciju, s kardinalom, u klub fašista u kojem smo se mi sretniji našli odavno.

Čini se kako će uskoro Željko Komšić ostati posljednji, barem nominalno, nebošnjački član raje. Kardinal Puljić je, nakon hajke u kojoj je Komšić imao istaknutu ulogu, izjavio da ga više neće pozivati na prijame. Pravo pitanje jest zašto ga je pozivao do sada i davao mu time legitimitet. Ali ne treba tražiti dlaku u jajetu sada kad smo u istom klubu. S novopridošlima možemo podijeliti iskustva, prije svega da se ništa ne gubi kad se ispadne iz kruga “prave raje” i apelirati da sada konačno promisle – je li čitava jedna nova generacija, od Orašja do Mostara, stvarno bila u krivu, jesu li svi ti šušnjari, pepići, milovići i knezovići zadrti hrvatski šovinisti, pače “fašisti”, ili su odrastajući pod stalnom “antifašističkom” medijskom batinom samo ranije progledali.

0
0
0
s2sdefault
  • Sara - Sarajevski

KALENDARBTN1OSMRTICE BTN1NATJECAJIPNT2

artinfo2019-footer-logo.png

REDAKCIJA PORTALA

artinfo.portal@gmail.com

marketing@artinfo.ba

POSTANITE DIO TIMA

Copyright 2007-2019 ART  Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

designer17