Josipa mnogi poznaju. Po plesu i srdačnom osmijehu. Ipak, on je mnogo toga što možda ne znate. Da bolje upoznate njega i njegovu, nadasve, zanimljivu i svestranu ličnost, mi smo obavili svoju dužnost i uz kavicu, pobliže vam predstavili jednog od naših sugrađana, na koje trebamo biti ponosni.
Skuhajte sebi kavu ili čaj i popijte je čitajući ovih par redaka u bespućima interneta. Možda baš ovaj tekst bude vaša neka inspiracija, jer u njemu ćete pročitati puno lijepog. Ako ništa, jamčimo vam bijeg od crne kronike i negativnih vijesti, pa makar na par minuta.

ARTino: Josipe, iako te dobro poznajemo po plesu, što je ono čime se ti baviš i reci nam nešto o svom poslu?

J: Mnogi bi rekli sve i svašta, no ja ipak kažem da sam Bogu zahvalan na prilici da mogu raditi ono što volim. Istina je, u plesu sam više od dvadeset godina i nekako je ljudima uvijek prva asocijacija ples kad sam ja u pitanju. No, moj primarni posao je projekt koordinator i glasnogovornik Nadbiskupijskog centra za pastoral mladih Ivan Pavao II. Centar za mlade Ivan Pavao II. je institucija koja me je prigrlila još dok sam bio student kada sam odlučio svoje studentske dane obogatiti volonterskim iskustvom. Tu sam u počeku volontirao, kasnije postao predsjednik Udruge katoličkih studenata Emaus koja djeluje u sklopu Centra za mlade, nakon toga projekt asistent i u konačnici projekt koordinator.

Rad s mladima je nešto u čemu ja zaista uživam, a za priliku i povjerenje koje mi je Centar za mlade ukazao prije pet godina kada sam počeo tamo raditi nikad neću biti dovoljno zahvalan. Jer, raditi s mladima i za njih kreirati programe, projekte, aktivnosti znači uvijek biti spreman za izazove, u mladima otkrivati najbolje i njihove lijepe i uspješne priče dijeliti s drugima. Jer, treba nam inspiracije, treba nam rezultata koji će nas tjerati da budemo bolji i pažnju usmjerimo na one koji su tu, s nama, ovog časa. Nažalost, mi mnogo pažnje posvećujemo onima koji su otišli i razlozima zbog kojih su to uradili. Ne kažem da to ne trebamo raditi, ali definitivno svoju pažnju moramo usmjeriti na one mlade koje imamo i s kojima radimo.
Mi u Centru za mlade kroz naših 40-ak projekata i aktivnosti upravo to radimo- pružamo ruke prema mladima, odgovaramo na njihove potrebe i govorimo im da im vjerujemo i da zajedno možemo puno toga uraditi.

Rezultati našeg rada su prepoznatljivi, a brojka od 10 000 mladih koji prođu kroz naše aktivnosti tijekom jedne godine jasno govori da nam mladi vjeruju i žele s nama graditi bolji, ljepši i sigurniji svijet. Evo, dok odgovaram na ova pitanja, trenutno se nalazim i na jednoj edukaciji za osobe s invaliditetom koju Centar za mlade Ivan Pavao II. organizira zajedno s Caritasom BiH i ostalim partnerima iz Bosne i Hercegovine i Crne Gore koji su uključeni u projekt POWER koji je financiran od strane Europske unije. Ovaj projekt posebno, ali i svi ostali koje realiziramo vas tjeraju da budete bolja osoba, da vjerujete sebi i nadilazite svoje granice u bilo kojem smislu. A nema li ljepšeg radnog dana, kada ustajete nasmijani i takvi odlazite na posao, jer ste sigurni da je ispred vas još jedan dan, još jedna prilika pokazati sebi ali i ljudima oko sebe koliko toga možemo postići, samo ako se odvažimo izaći iz svojih okvira i napraviti nešto dobro za sebe ali i zajednicu u kojoj živimo, radimo.

ARTinfo: Još uvijek je ples veliki dio tvoga života? Gdje najčešće prakticiraš ples i postoji li plesna scena u Bosni i Hercegovini?

J: Tako je, ples je još uvijek i siguran sam da će biti zauvijek dio mog života. Nažalost, tijekom studiranja morao sam napraviti kratku pauzu od plesa i moram priznati da su to najteže godine moga života. Jer, bilo je izazovno meni osobno ali i roditeljima pored svih troškova koje su morali odvajati za moj studentski život u Sarajevu, da mi još plaćaju i neku plesnu školu, privatne treninge i slično.

No, unatoč tome, ja sam uvijek pronalazio način da negdje izađem i zaplešem, zahvaljujući tome što je plesna scena u Bosni i Hercegovini, posebno u Sarajevu zaista velika. Jer vi ako živite u Sarajevu i želite se baviti plesom, imate mnogo plesnih klubova koji vam nude priliku da plešete razne plesne discipline, ali i mnogo plesnih večeri gdje svoje plesno znanje možete i praktično primijeniti. Već pet godina, pored svog primarnog posla o kojem sam maločas govorio imam priliku raditi i u plesnom klubu Aster kao plesni instruktor i trener. Nema ljepšeg osjećaja nego kada ono što volite i radite odlično (a to potvrđuju brojni rezultati iza mene) imate priliku podijeliti s drugima.
Ipak, velika je čast ali i odgovornost biti jedan od plesnih instruktora u najuspješnijem plesnom klubu Aster, koji je u suradnji s društvenim plesnom klubom El Paso organizator više od deset Sarajevo Salsa Congressa u BiH.

Plesna scena u BiH je dobra, s naglaskom da uvijek može bolje. Plesna natjecanja uvijek su prepuna plesača, plesni festivali okupljaju više od 800 plesača, stalno organiziramo plesne večeri, zabave, odlazimo na dodatna usavršavanja na festivale u regiji, donosimo dašak svjetske plesne scene kroz organizaciju Austrijskog bala u Sarajevskoj Vijećnici. A, da ljudi hoće plesati u BiH jasno pokazuju brojke članova u našem plesnom klubu koje svakim mjesecom rastu, na što smo vrlo ponosni.

ART: Nisi davno počeo objavljivati svoje pjesme i tekstove. Kada se dogodila prekretnica zbog koje si odlučio svoje misli i zapise objavljivati javno?

J: Kako sam već ranije kazao, stvarno sam sretan što imam priliku raditi ono što želim i biti okružen ljudima koji nekako bude inspiraciju u tebi. S vremena na vrijeme znao sam objaviti neki tekst na svome privatnom Facebook profilu koji su stvarno privlačili pažnju mojih prijatelja koji su vrlo često ili ostavljali komentare na tekstove ili ih dijelili kako bi i njihovi prijatelji mogli ih pročitati. To me potaknulo da pokrenem svoju stranicu na Facebooku i Instagramu, te da svoj privatni profil ipak sačuvam kao privatni, jer mnogo ljudi koji su negdje pročitali moj tekst dodalo me za prijatelja, s ciljem da i dalje čitaju ono što pišem. Kako bih na svome profilu mogao dijeliti i drugi sadržaj osim tekstova, odlučio sam da prije nego objavim knjigu pokrenem stranicu kako bi me što više ljudi kao pisca upoznalo, sa svim onim što me čini sretnim, brine, nasmijava, ljuti i sl.

Stranica Piso J stoji već godinu dana i u trenutku dok odgovaram na ovo pitanje ima 2 603 lajk, što jasno govori da se ljudima sviđa ono što pišem. Nedavno povodom prvog rođendana stranice, radio sam istraživanje da vidim koliko je za 365 dana ljudi pročitalo moje tekstove i došao sam do brojke od 264 084 osobe što me oduševilo ali i natjeralo da budem još bolji, češće pišem. Kada vam se ljudi jave nakon što napišete neki tekst i napišu da se uz njega osjećaju bolje, podijele s vama ljubavne, bolesničke probleme, traže savjet ili jednostavno kažu da se osjećaju prelijepo što u internet svijetu sa svim njegovim manama i vrlinama ipak mogu pronaći nešto lijepo za njihove oči, ali i dušu- onda možete biti sigurni da radite dobru stvar.

ARTinfo: Čini se da je inspiracija za tvoje tekstove, upravo tvoja okolina i ljudi oko tebe. Ima li u njima istine ili su izmišljeni likovi u pitanju? Je su li ipak ljudi koji ostavljaju utisak na tebe i tvoji voljeni, preslikani u tvoje pjesme i tekstove?

J: Tako je! Ljudi su čudo kako sam već ranije rekao i šteta je ne pisati o njima, kao takvima. Svi moji tekstovi koje sam do sada napisao su stvarni likovi, likovi iz moga života ili života ljudi oko mene. Najveći dio mojih tekstova ipak je posvećen ljudima koje još uvijek volim, koje sam nekada volio, koji me tjeraju da budem bolji, koji su mi oslonac u životu.
Tekstovi koje pišem su tekstovi o Bosni i Hercegovini koju neizmjerno volim, na koju sam vrlo često ljut, ali i beskrajno ponosan. Pišem o ljudima koji su tu, kraj nas, žive od minimalne mirovine i ne skidaju osmijeh s lica, o onima koji su nas rano napustili, jer su neki drugi tako odlučili. Pišem o zagrljaju kao savršenom melemu koji treba svakome od nas. Pišem o danima i svemu onome s čime se borimo i nedjeljom i srijedom i petkom. Pišem o odmoru- od ljudi, od života i od čekanja, mladima koji odlaze, onima koji ostaju, onima koji ne vole tišinu, onima koji uvijek nešto čekaju. Pišem o ženama, njihovoj veličini, važnosti postojanja, o ljubavima koje smo imali pa izgubili, onima koje nikad preboljeli nismo i tako.
I zaista je velik blagoslov od Boga kada svojim tekstovima, mislima i riječima s drugima možeš slaviti ljubav, rođendane, kada tjeraš ljude da budu jači, bolji, da vjeruju u ono što imaju baš tamo gdje se nalaze u ovom trenutku. Lijepo je kada svojim tekstom natjerate nekoga da dok leži u bolnici natjera sebe da čim prije ozdravi, ustane i zagrli sve one koji ga čekaju doma, a vjerujte takvih je mnogo.

ART: Možda bi se mogla roditi i neka knjiga, ima li planova na tom polju? Ako bi pisao svoju knjigu, koja vrsta literature bi to bila?

J: Ideja za knjigu postojala je prije nego se rodila ideja za napravim svoju Facebook stranicu. Ali, mislim da je ipak ovako pametnije. Ponuditi ljudima sebe kroz tekstove, pronaći publiku koja se kroz tvoje tekstove želi buditi i ići spavati, pa tek onda objaviti knjigu.
Knjiga je u pripremi, a sadržaj koji ću objavit će biti upravo tekstovi koje dijelim na svojoj stranici, ali i tekstovi koji su davno napisani, a još nigdje objavljeni. Jer, postoje tekstovi koji jedino zaslužuju prostor na papiru koji savršeno trpi sve moje emocije. I vjerujem da će emocije ljudi koji budu čitali te nikad do sada objavljene tekstove biti savršena kombinacija.
Obzirom koliko sam dugo razmišljao kako dati ime svojoj stranici, ne mogu ni da zamislim koliko ću razmišljati dugo o nazivu knjige (smijeh). Kako i sam volim čitati knjige, trudit ću se da moja prva knjiga bude prijatelj svakome tko je poželi pročitati. Da ima savršeno mjesto u mnogim domovima ispod jastuka, u rukama, kraj kreveta, kraj kamina ili negdje na nekoj kariranoj dekici u prirodi.

ARTinfo: Često smo te viđali u ulozi voditelja, imaš li nekih planova po pitanju rada na televiziji ili u voditeljskom poslu?

J: Ja stvarno volim scenu, publiku, mikrofon i sve ono što scena nosi sa sobom, podjednako koliko volim svoj posao u Centru i plesnom klubu. Upravo zbog toga i ne razmišljam previše o radu na televiziji, jer nisam spreman i mislim da nije još vrijeme da se oprostim od onoga u čemu uživam dok radim. A da je bilo ponuda od nekih TV kuća, jeste i to ne samo iz naše zemlje, nego i susjednih zemalja.
Ja sam sretan na prilikama koje mi se mjesečno pružaju da budem voditelj, ali prije svega na podršci koju mi pruža ravnatelj Centra za mlade, prof. dr. Šimo Maršić zajedno s kolegama da osim posla u Centru i plesnom klubu vrlo često mogu biti domaćin na mnogim značajnim događajima kao voditelj.
Svoje prve voditeljske korake napravio sam u svojoj župi, kasnije u osnovnoj i srednjoj školi, a po dolasku u Sarajevu imao sam priliku voditi već nekoliko godina izbor najboljeg sportiste i sportskih ekipa u BiH, razna plesna natjecanja u BiH i Hrvatskoj, plesne festivale, glazbena natjecanja, predstavljanje modnih brendova, Dan Europe prošle godine u Jajcu, razne susrete mladih, biti moderator na mnogim konferencijama, otvorenjima nekoliko klubova u Sarajevu i slično. Vrhunac moje voditeljske karijere svakako je voditeljski angažman prilikom posjete pape Franje Bosni i Hercegovini kada sam imao čast biti voditelj na stadionu Koševo pred 70 000 ljudi i na programu pape Franje s mladima u našem Centru za mlade, koji je okupio 4 500 mladih i nekoliko milijuna gledatelja koji su putem TV pratili sve što se događa taj dan u BiH. To je iskustvo koje nikada neću zaboraviti, ali i iskustvo koje me je izbrusilo kao voditelja da se više ne bojim nikakvog angažmana te vrte. Tako da, neka mene da radim sve ono što sam radio do sada, a kada bude vrijeme za neke promijene, neću bježati od njih.

ARTinfo: Odaj nam neku tajnu…

J: Neki od mojih najčitanijih tekstova su upravo tekstovi u kojima sam stavio svoju dušu na papir i s poznatim i nepoznatim ljudima podijelio svoju najdublju emociju- a to je ljubav prema mojoj prvoj simpatiji koju sam volio više od deset godina. Također, s nekim od tekstova koje sam napisao, a nisam ih objavio su neki od mojih prijatelja zaprosili svoje djevojke, dok su se neki od mojih prijatelja zauvijek oprostili od svojih najmilijih.
Kako god, sretan sam što mogu u najljepšim i najtežim trenucima kroz svoje tekstove biti uz ljude kojima nešto značim ili kojima ja nešto znači- barem kroz ono što pišem.
A, velika je to stvar.
Za malene ljude poput mene, pod ovim velikim nebom pod kojim ima dovoljno mjesta. Samo ga treba pronaći. Ja sam sretan što sam svoje pronašao ali i zahvalan što ste vi pronašli mene da s vašim čitateljima podijelim sve ono što volim, živim i osjećam. Hvala vam na tome!

Ako još uvijek niste zapratili PisoJ-a na facebook i instragramu, onda je sada savršena prilika da to i učinite!

Instagram : https://www.instagram.com/_pisoj_/
Facebook: https://www.facebook.com/pages/category/Blogger/Piso-J-172879673343155/

Nikolina P/artinfo.ba