U sklopu manifestacije "Andrićevi dani" Hrvatski kulturni centar Nova Bila je u petak za istim stolom okupio dvojicu ponajboljih živućih književnika u BiH Ivana Lovrenovića i Josipa Mlakića koji su u jednosatnom razgovoru uspjeli jedva "zagrebati" temu djela našeg velikog, najvećeg književnika, Ive Andrića.
Osim Andrića, razgovor je bio usmjeren i na još dva pojma koja ovog književnika, nobelovca ponajviše opisuju, Bosnu i bosanske franjevce.
Razgovor je moderirala dramaturginja i dramska pedagoginja iz Travnika Anela Križanac uspjevši u nekoliko pitanja uokviriti barem jedan, značajniji dio Andrićeve književne ostavštine.
Intimna atmosfera prekrasnog ambijenta HKC-a i ovoga se puta pokazala odličnim izborom za ovaj značajni događaj koji je prepoznala i publika iz cijele Županije.
"Svi mi u Bosni mislimo da svijet počinje i završava s nama. I Andrić je sebe poistovjećivao s Bosnom no on je prije svega velika svjetska vrijednost i književna činjenica bez obzira na Nobelovu nagradu" počeo je svoje izlaganje Lovrenović sa kojim se složio i Mlakić spomenuvši kako je Andrić posebno daleko otišao u smjeru propitivanja ljudskog zla.
I ovoga puta kao i uvijek kada je Andrić tema, spomenuta je nevjerojatna činjenica da ovaj književnik nema ni ulicu u svom Travniku kojega je pak toliko puta opisivao, opjevao u svjetskoj književnosti na način kojim se teško koja svjetska metropola može pohvaliti. Istaknuto je i kako nažalost pak takva književnost poput one Andrićeve danas baš i nije na vrijednosti te kako se uz njegovo ime više vežu neke trivijalne polemike poput mjesta rođenja te konstantnog isključivog svojatanja.
Kao ponajbolji primjer nerazumijevanja njegovih djela spomenuto je "Pismo iz 1920." koje nerijetko služi kao potkrjepa određenih teza i političkih populizama poput onoga da je Bosna zemlja mržnje. "Svaka zemlja ili zajednica u svojoj sudbini ima i slojeve mučne povijesti i zadatak pisca je upravo da to otkriva. I samo dobar čitatelj i pošten čovjek može zaključiti da je to ustvari čin ljubavi, to kolektivno stavljanje ogledala za koje je potrebna velika snaga za prihvaćanje i onoga što nam se ne sviđa" kazao je Lovrenović ponovivši kako mržnja nije nikakav bosanski endem.
Mlakić je ovu temu povezao i sa selektivnim čitanjem koje se na ovim prostorima ogleda pak najviše na Andrićevim djelima.
Sugovornici su razgovarali i o percepciji Bosne kroz Andrićeva djela složivši se da je svjetska javnost ovdašnja događanja devedesetih godina gledala uglavnom pogrešno, površno i pojednostavljeno. Secirana su i određena djela poput "Proklete avlije" za koju su književnici između ostaloga kazali kako se upravo u njemu ogleda nevjerojatna Andrićeva pripovjedačka virtuoznost te kako je ono po svim kriterijima estetski vrhunac.
U daljnjem su razgovoru donekle pobili tezu kako su franjevci Andriću usadili ljubav prema Bosni te se složili kako ova tema zahtijeva posebnu znanstvenu posvećenost. Utjecaj i značaj franjevaca u njegovim djelima je neupitan no pisac je i prema njima bio krajnje objektivan kao uostalom i prema vlastitom stvaralaštvu, složili su se sugovornici te spomenuli i Andrićev nevjerojatan osjećaj za jezik.
Razgovor o Andriću završio je raspravom o šutnji, vrijednosti šutnje kao važnoom elementu svakog govora, čovjekova iskazivanja prema vani te vrijednosti zadržavanja vlastitih misli za sebe.
Osim pitanjima iz publike, događaj je uveličan i kratkim dramskim prikazom scene iz Lovrenovićeve knjige "Putovanje Ivana Franje Jukić" koji su upriličili fra Silvio Zlatarević i fra Oliver Livančić.
artinfo.ba
