tetov baka ruke

 

Jedan od običaja koji je duboko utkan u povijest i tradiciju Hrvata katolika, prije svega u Bosni, zasigurno jest tetoviranje ili u narodu poznatije bocanje ili sicanje. Na blagdan sv. Josipa (19. ožujka), nakon mise u pojedinim dijelovima Bosne nekada je bilo uobičajeno tetoviranje tradicionalnom tehnikom (bocanje, sicanje) koje su izvodile starije žene dične tome poslu. Za istraživanje ovog običaja, zainteresirala se prije četiri godine mlada profesorica engleskog i njemačkog jezika i književnosti Tea Turalija Mihaljević sa Kupresa. Tijekom svog istraživanja Tea je intervjuirala više od 200 tetoviranih osoba, koji su tim tetovažama obilježili svoj nacionalni i vjerski identitet. Za artinfo.ba o ovoj temi te motivima bavljenja istom kazala je sljedeće:

Običaj stariji od 2000 godina


Bavim se dokumentiranjem naše kulturne baštine. Tražim osobe koje na sebi imaju posljednje tradicionalne tetovaže, Hrvate katolike koji su tetovirani kao djeca kako bi sačuvali svoj identitet. Obilazim sela i tražim ljude koji će mi ispričati te do sada nikada neispričane priče koje su dio svih nas. Sama sam krenula u istraživanje. Shvatila sam da je to jedinstven običaj u Europi, koji je preživio stoljeća i stoljeća i da sada nestaje. A mi nismo bili svjesni toga i radije smo tetovirali strane simbole čije značenje ne znamo, a naše smo prepustili da izumre. Nisam istražila sva područja, ali od onog što jesam su: Srednja Bosna, Kupres, Rama, Jajce i Tomislavgrad. Većina osoba koje sam ispitala tetovirana je na blagdan Sv. Josipa 19. ožujka. Taj dan je zanimljiv zbog ekvinocija, koji se slavio u mnogim kulturama a kojeg su kod nas nastavili slaviti samo pod drugim imenom kada je kršćanstvo došlo na ove prostore. Tetoviranje je u ovim krajevima starije od 2000 godina. Grčki povjesničari su zabilježili da su se Iliri tetovirali a čak su i nađene igle za tetoviranje u ilirskim grobovima.
Zanimljivo je kako je taj običaj preživio sve do danas i koje je promjene prošao. Engleska istražiteljica Edith Durham je uspoređivala motive na ilirksim grobovima u Albaniji sa tetovažama katolkinja u Jajcu, te je zaključila da su nevjerojatno slični. Kod Slavena nije zabilježeno tetoviranje. Znači, moglo bi se reći da smo mi to preuzeli od Ilira ili smo mi ti koji to nikada nisu ni napustili. Zanimljivo je i to što neki narodi, npr. Kurdi imaju iste tetovaže kao i mi. Imaju iste simbole na istim mjestima, npr. križeve na rukama, ili plave točkice na obrazima. Zanimljiva činjenica za one koji podupiru naše Iransko podrijetlo. Mnoge tetovaže drevnih naroda su jako slične, ako ne identične.

 

 

Tetoviralo se pomoću prirodnih materijala kao što su ugljen, pljuvačka, med, majčino mlijeko itd. Sadržaj smjese za tetoviranje ovisio je o kraju u kojem se ona pripremala. Na onome mjestu koje se htjelo tetovirati zategne se koža te se nacrta ornament tupim krajem igle, namočenim u crnilo, pa se onda po crtežu šiljastim rtom dotle boca dok ornament ne bude gotov. Ubodi su bili vrlo česti i jednaki, premda su znali biti veoma bolni. Nakon što se izbockano mjesto natopi bojom zavije se zavojima. Rana se također mogla obložiti svilenim ili voštanim tvrđim papirom. Nakon tjedan dana tetovirano mjesto može se odviti i oprati hladnom vodom. Negdje se zamakala igla u boju i s njom se bockalo. Takav je posao bio kraći, jer se u isto vrijeme izbockana koža i napijala bojom. Međutim, boje su se ponajviše pravile od lučeve čađi, obične čađi ili i to rjeđe od baruta. Luč bi se zapalila i držala iznad kakve šalice. U tu šalicu nahvata se smola koja kaplje. Iznad luči u isto vrijeme drži se komad pleha ili tanjur tako da se čađ nahvata na donjoj strani. Tada se smola i čađ pomiješaju. Tom smjesom, pošto se koža najprije zategne, zašiljenim drvetom premaže se na koži mjesto onako kakav se znak želi istetovirati. Poslije toga iglom, koja je skoro do vrha obmotana koncem, bocka se na koži znak sve dok ne poteče krv. Tako se nabockano mjesto zavije i nakon tri dana opere. Boje od čađi pravile su se i na drugačiji način. Tako npr. nad zapaljenom svijećom ili svjetiljkom od nafte koja se dimi drži se komad pleha na koji se nahvata čađ. Taj čađ se kasnije skupi i razmuti s vodom pa se takvom smjesom premaže mjesto koje se želi tetovirati te se postupa kao u prethodno navedenom primjeru. Prilikom tetoviranja, koje su u većini slučajeva vršile žene, događalo se često i to da su one smjesu od čađi i smole zakuhavale pljuvačkom. Tako su preko nabockanog mjesta nerijetko prenosile sifilis. Zbog toga se događalo da mnoge od tetoviranih osoba imaju ožiljak na tetoviranom mjestu koji nije mogao dugo zarasti.

 

60110829_589408538222096_3442586063506243584_n.jpg

 

Strah od Osmanlija

Kako piše Ćiro Truhelka, tetoviranje je obuhvaćalo ruke i prsa, a katkad se uradi jednostavan motiv na čelu. Kod ženskih osoba tetovaže su mahom bile obilatije nego u muškaraca koji su se zadovoljavali po jednim ornamentom na desnoj ruci nad laktom i križićem na kažiprstu. Kod ženskih osoba obično je bila tetovirana desna strana ruke, pregib, ruka ispod lakta, a često i nad laktom. Ovaj običaj je bio prisutan među svim slojevima katoličkog puka u Bosni. Na području Bosne, polako nestaje do sredine dvadesetog stoljeća. Učestalost tetoviranja znatno gubi na značaju nakon Drugog svjetskog rata, a zasluga za to pripisuje se komunističkom sustavu bivše države koji je nerado gledao na tetovirane križeve. Razlog zašto se tetoviralo na blagdan sv. Josipa leži u činjenici što se ovaj datum povezuje s buđenjem prirode odnosno proljećem. Tetovirale su se djevojčice u dobi od sedam do šesnaest godina, što znači da su već ulazile u mladenačko doba, tj. razdoblje puberteta. Katolici su obilježavali različitim križićima svoje djevojke na lako vidljivim dijelovima tijela kako bi bile odbojne Osmanlijama te kako bi spriječili prisilno udavanje djevojaka, njihovo odvođenje u roblje i hareme. Međutim, i nakon propasti Osmanlijskog Carstva, tetoviranje je kod katolika nastavljeno a svrha je ostala ista.

„Zaštita za vrijeme ratova, da se zna tko su ako ih bude vojska odvela. Često su znali tetovirati ime i prezime uz simbole. Najmlađi tetovirani, (Tetoviran je sa tri križa) Milenko Lozančić, imao je samo tri godine kada ga je baka tetovirala na Kupresu, jer je ostao bez roditelja. Time ga je vjerojatno htjela zaštiti u slučaju da ga vojska odvede, pa da bude prepoznat po tetovažama“, zaključila je Tea.

 

Velimir Bugarin/artinfo.ba

 

 

 

0
0
0
s2sdefault

artinfo2019-footer-logo.png

REDAKCIJA PORTALA

artinfo.portal@gmail.com

+387 (0) 62 349 560

marketing@artinfo.ba

POSTANITE DIO TIMA

Copyright 2007-2019 ART  Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

designer17