Prohladni jesenji dani idealni su za čitanje poezije. A mi donosimo nekoliko vrhunskih ostvaraja poznatih pjesnika s tematikom jeseni i onih koje je jesen motivirala.
Charles Baudelaire - Jesenja pjesma
Skoro ćemo sići u studene tmice
Zbogom sjaju živi naših kratkih ljeta
Čujem već o pločnik biju cjepanice
Mukli odzvuk drva dvorišta oblijeta
Čitava će zima ući u me sada
Groza, gnjev i mržnja, rad što usnut neda
Ko sunce u pako polarni kad pada
Srce moje bit će krvav grumen leda
Ja strepeći slušam udar svakog panja
Ni stratišta skelet gluše jeke nema
Duh je moj ko kula gdje poraz odzvanja
Pod udarcem bata uporna, golema
I čini se negdje tom lupom potresen
Da žurno se lijes mrtvački kuje
Za kog? Još jučer ljeto a danas već jesen
U jeci se tajni zov odlaska čuje
Dobriša Cesarić - Jesen
Ona je tu. U tuzi kiše
Po poljanama tiho hoda,
I kuda stiže u vis diže
Usplahirena jata roda.
Polako penje se u brda,
A kuda prođe, njezin put
Od otpalog je lišća žut.
I u dol njime idu krda.
U jezero unese nemir,
I ne vidiš mu više dna,
A medvjed, koga putem sretne,
Odjednom zaželi se sna.
A kada livadama dune
Njen vjetar, uzbune se travke.
U strništima tužno šušti:
To polja slute snijeg i čavke.
Na cesti uveli se list
U čudu digo: gle, ja skačem!
A čovjek koji hoda drumom
Zagrnuo se ogrtačem.
Jesenje veče - Antun Gustav Matoš
Olovne i teške snove snivaju
Oblaci nad tamnim gorskim stranama;
Monotone sjene rijekom plivaju,
Žutom rijekom među golim granama.
Iza mokrih njiva magle skrivaju
Kućice i toranj; sunce u ranama
Mre i motri, kako mrke bivaju
Vrbe, crneći se crnim vranama.
Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu
Tek se slute ceste, dok ne utonu
U daljine slijepe ljudskih nemira.
Samo gordi jablan lisjem suhijem
Šapće o životu mrakom gluhijem,
Kao da je samac usred svemira.
Jesen - Aleksa Šantić
Prošla je bura, stišale se strasti,
I ljubav s njima sve je bliže kraju;
Drukčije sada tvoje oči sjaju –
U njima nema ni sile ni vlasti.
Ja čujem: naša srca biju tiše,
Tvoj stisak ruke nije onaj prvi;
Hladan, bez duše, bez vatre i krvi,
Ko da mi zbori: nema ljeta više!
Za društvo nekad ne bješe nam stalo,
O sebi samo govorismo dugo;
No danas, draga, sve je, sve je drugo:
Sada smo mudri i zborimo malo…
Prošlo je ljeto! Mutna jesen vlada.
U srcu našem nijednog slavulja;
Tu hladan vjetar svele ruže ljulja,
I mrtvo lišće po humkama pada…
Oj, jesenske,duge noći - Branko Radičević
Oj, jesenske duge noći, oj.
Oj, jesenske duge noći,
rek’o dragi da će doći, oj.
Oj, dragi moj.
Da l’ ce doći, il’ ne doći, oj?
Da l’ ce doći, il’ ne doći,
čekaću ga do ponoći, oj.
Oj, dragi moj.
Zaspale su crne oči, oj.
Zaspale su crne oči,
doš’o dragi do ponoći, oj.
Oj, dragi moj.
Jesen pozna - Aleksandar Blok
Jesen pozna. Nebo se otvorilo,
po šumama – promaja tišine.
Na obali, rusalka oborila
bolnu glavu, tu da otpočine.
Svoje pruge magla nisko nosi,
ko potka su u tršćaku sada.
Po zelenoj i dugačkoj kosi,
uz šuštanje, žuto lišće pada.
Kroz daleke proplanke dok bježi,
mjesec šuška i vidi sve više –
zapletena u zelenoj mreži,
niti spava ona, niti diše.
Mir bez daha – čarolijom sine.
Neizreciv bol se smiri njen.
A na svijet se, skovan od svježine,
to izlio zvonko-plavi tren.
Ljeto na odlasku - Heinrich Heine
Trepere žute krošnje
I lišće pada na tle;
Sve što je ljupko i drago
Prolazi, vene, mre.
Svrh krošnji gaja svetluca
Zrak sučev bolan, žut;
To leto na odlasku
Ljubi ga posljednji put.
A meni tada dođe
Da plačem u sav glas;
Ta slika snova me sjeća
Na našeg rastanka čas.
Rastah se s tobom a znadoh
Da ti se bliži kraj;
Bjeh leto na odlasku,
Ti bješe bolni gaj.
Uvelo lišće - Jaques Prevert
Željela bih da se uvijek sjećam
Sretnih dana naše ljubavi
Tada je život bio mnogo ljepši
I sunce blistavije bilo no danas
Uvelo lišće slaže se po zemlji
A ja te još nisam zaboravila
Uvelo lišće slaže se po zemlji
Ko naša tuga i uspomene
Hladni vjetar odnosi ih
Zajedno sve u noć zaborava
A vidiš nisam zaboravila
Pjesmu koju si mi pjevao
Ta pjesma je bila slična nama
I tebi koji si me volio
I meni koja sam te voljela
Živjeli smo zajedno
Ti koji si me volio
I ja koja sam te voljela
Ali život razdvaja one
One koji su se mnogo voljeli
O sasvim polako i bez šuma
More briše tragove po pijesku
Koraka razišlih se ljubavnika.
Jesen - Rainer Maria Rilke
Lišće pada, pada iz daljina,
kao da vrtovi nebesa venu;
svo lišće pada uz gestu niječnu.
I teška zemlja pada noću
iz svih zvijezda u samoću.
Svi mi padamo. I moja ruka pada.
Pogledaj druge: pad je u svima.
Pa ipak postoji Jedan na nebesima
koji blagom rukom svakim padom vlada.
Jesenji dan - Rainer Maria Rilke
Gospode, čas je. Natraja se ljeto.
Zasenči sunčanike, razobruči
vetar, da poljem jesenjim zahuči.
Posljednjem plodu zrenje zapovijedi;
još dva-tri dana južnija mu daj,
usavršenju nagnaj ga, nacijedi
posljednju slast u teškog vina sjaj.
Ko dom sad nema, taj ga steći neće.
Ko sam je sada, dugo sam će biti,
čitaće, pisma pisati i bditi,
i nemirno će gledati drveće
kada se lišće stane zrakom viti.
Pjesma jeseni - Antun Branko Šimić
O jeseni, došla si nam zlatnim klasjem okićena,
Lijepa kao djeva mlada, kad pred oltar s dragim stupa,
Vedra kao duša ljeta, čarobna ko mjesečina,
O Jeseni suzna!
Donijela si život novi! – Ta ljetos smo svakog dana
Znoj i krvcu lili na tlo davno neorano,
Dok nas žarko sunce peklo s našeg neba plavetnoga,
O Jeseni rana!
A sad ljupko, zamamljivo smiješe nam se žita draga,
U baščama voće zrelo, i u brdu grožđe slatko,
A u nama srca biju žarkom čežnjom obojena,
O Jeseni blaga!
I mi čili, razdragani jurimo na polja plodna
Pjevajući pjesmu našu, dok džeferdar selom puca
I sve ječi kroz poljanu kao burni pozdrav Tebi,
O Jeseni rodna!
I žanjemo sve dok svuda ne spusti se večer kasna
I oglasi sitno zvono s visokoga ozgo brijega,
Pa se cijelim krajem širi ko blagoslov Majke Naše,
O Jeseni krasna!
Crn-bel - Fran Galović
Crn –Bel .. crn-bel
V trsju popeva
Grozdje dozreva
Crn-bel…
Dok večer se zmrači,
On pesmo zavlači,
Drago, starinsko,
Veselo vinsko:
Crn- bel.. crn -bel..
Jesensko to pesmo
Mi čuli vre jesmo
Tri večeri tu…
Crn- bel ..
I znamo , da leto
Otišlo je, eto-
Baš kakti vu snu..
Crn-bel…. crn- bel …
Jesenja pjesma - Miroslav Krleža
Nepoznat Netko donio je Jesen
u Sjevernu Sobu.
O, sada,
kad sve je boja, berba i miris vina,
i kad se čuje pjesma Stvari i Zivina,
i kad mrtvaci viču od čeznje u grobu,
Nepoznat Netko donio je Jesen
na srebrnom pladnju
u sobu:
grožđe i kruške, jabuke i smokve.
A vani se puše sunčanog soka lokve,
i čuje se kroz prozor
gdje u svili dana
pjeva negdje žena
i cvrkuću ptice.
artinfo.ba
