• čestitke Božić 1

isus.jpg

 

Nastavljamo s rubrikom Literarni kutak,  a naredni rad je proglašen najboljim u literarnom natječaju HKZ Troplet 2014.godine, te je uvršten u njihovu zbirku.

ŽELIM BITI I OSTATI SVOJ

Slijevali se potočići niz trošni put,žuborila šumno nabujala rijeka.Padale su tmurne jesenje kiše na sivi mramorni spomenik što se gubio u sivilu nadolazećeg sutona.Nijemo i tiho dogorijevale su svijeće u obliku crvenih,plavih i bijelih križeva.Slova su se gubila u titranju plamenčića i tužno su šutile krizanteme na svježem vijencu.
A u meni su se rojile u pričama oslikane slike,dočarane očevom šutnjom.Molio sam se,poluglasno i pobožno.Danas je Dušni dan,a ja nisam molio za mrtve.Ovaj put sam molio za žive,za sebe,svoju obitelj i prijatelje...
...Zvonilo je jutarnje zvono i pozivalo na molitvu.Otac je bio tek dvadesetogodišnjak tek stigao iz vojske.Odavno je svuda okolo tutnjao rat,odjekivale granate,crvenilo se nebo u daljini.Selo se budilo sporo i teško,umivalo se bistrim šumskim potočićem i spremalo se za rad,kad je odjeknula prva puška...Pa druga,treća,četvrta...Selo se streslo,zadrhtalo i ušutilo.Sledilo se!Nijema i sablasna panika širila se zrakom.Otac je užurbano stegao pušku i pojurio na crtu.Još minut,dva,tri...Selo se zatalasalo,vrisnulo,jauknulo.Dozivanja,topot uplašenih koraka i vatra na zbunjenim krovovima slali su vapaj k nebu.Nebo je šutilo,zgranuto količinom bola,besmisla i smrti.Umorna šačica dječaraca i sredovječnih ljudi pokušavala je očuvati selo,a unaprijed su gubili bitku,jer devet njihovim suseljana već su platili danak u krvi.Druge su odveli.Nad zgarištem mrtvog naselja spuštala se noć.Izmučena,blijeda,nenavikla na rat,nekolicina branitelja sela,s posljednjeg uporišta,sa sklopljenim rukama gledala je pustoš.Srcem su tražili ostatke svojih kuća a oči krili jedni od drugih...
I opet je zvonilo večernje zvono,miješalo se sa žalopojnim,umirućim rikanjem ranjenih životinja.S jezom u srcu čuo se isprva tihi,pa sve glasniji šapat!:Oče naš,koji jesi na nebesima...I otpusti nama duge naše,kako i mi otpuštamo dužnicima našim...
Dvadeset godina poslije stojim nad spomenikom,dok me obavija tama i nijemo molim istu molitvu...Kako i mi otpuštamo dužnicima našim...Dušni je dan a ja ne molim za mrtve.Molim za snagu Gospodina našega, koji ju je smogao kad je okrenuo drugi obraz,molim za mir i spokoj u duši moga oca koji ujutro prvo vidi ovaj spomen.Spomen stradanja.Molim za sebe i težnju da budem i ostanem svoj,dovoljno hrabar da ljubim svoje rodoslovlje i svetu vjeru svojih pradjedova.I da svoju silnu tugu i bijes ne pretvorim u mržnju!Jer Ti si me,Gospodine,stvorio kao svoju sliku i priliku a to znači kao ljubav...
...Poklanjam se žrtvama i zahvaljujem za kišu.Ne,ne i ne...To nisu suze,to sitno sipi jesenska,olovna kiša i pere jad u duši.I stvara čežnju,duboku,istinsku i iskrenu.I ponosno dižem glavu,svjestan snage u grudima,dok mi se na licu presijavaju crveni,bijeli i plavi odsjaji svijeća.A u srcu mi harfe sviraju psalam:“I da mi je i dolinom smrti proći,zla se ja ne bojim...Jer Ti si sa mnom...
I ponovno postajem svoj...
Vjeran svome hrvatstvu i svetoj vjeri katoličkoj!!!

Boris Marković

0
0
0
s2sdefault
  • Taxi
  • bestdrive

KALENDARBTN1OSMRTICE BTN1NATJECAJIPNT2

  • čestitke Božić 4

artinfo2019-footer-logo.png

REDAKCIJA PORTALA

artinfo.portal@gmail.com

+387 (0) 62 349 560

marketing@artinfo.ba

POSTANITE DIO TIMA

Copyright 2007-2019 ART  Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

designer17