logonovi

 

btn facebook btn homebtn mobilni

Djelomina Naoblaka

21°C

Kiseljak

Djelomina Naoblaka

Fojnica - ljepotom svojom baca sihre

milo putopis 1

Danas se tragovi tih slavnih vremena mogu, osim u nekoliko nekropola sa stećcima, mogu naći jedino u muzeju Franjevačkog samostana, jednog od svega tri koji je uspio opstati tijekom cijele osmanlijske vladavine

Autor: Milo Jukić

Čim putnik, dolazeći iz Kiseljaka, prođe prvu tablu koja pokazuje da ulazi na fojničko područje, zagolicaju ga lugovi i ševari rasuti pored rijeke Fojnice, a okolna brda mame na obećanje da će jednom, čim nađe malo više vremena, sići s ceste, zakoračiti: i gore, na proplanke i stijene, i lijevo, gdje rijeka lijeno krivuda.

A kad bi stvarno zakoračio... Pored rijeke bi bar na časak očuo romor mnoštva koje u pijesku traži zlatna zrnca, a na stijeni oštar uzvik rimskog legionara... Samo da zakorači!

Mnogi posjetitelj, međutim, nikad ne zakorači ni lijevo, ni gore: već na Alaupovci zabjelasa se snijeg s planina i kad ga nitko ne bi očekivao, zelen-šume treperom listova požele mu dobrodošlicu, samostanski zvon vrati mu u sjećanje djelić priče o fojničkim fratrima koju je još neznano kad i gdje čuo, a još pitomi ljudi....! Pa, kad malo zađe čaršijom, a sunce zapalilo Dragaču, i još ga mujezin prene iz razmišljanja... A ako drugog dana krene prema Vladića vrhu: mir, mir, mir..., a kristali sjaje pored ceste, humka pored puta vraća misli stoljećima natrag, pa u Kozicu – uz pjesmu slapova riječi su suvišne! Ili na drugu stranu, do Prokoškog jezera, tu je tek priroda ispisala prekrasnu melodiju! Možda i samo do Čemernice, tu čuješ udarce rudarskih batova, sad će zrakom prhnuti i miris taljene rude, a na Kaštela ili Kozograd – to vitezovi razigravaju odmorne konje, mačevi biju o štitove...

Tako sam nekako prije prilično godina započeo tekst Turističkog vodiča općine Fojnica. Ništa nisam slagao, sve je bilo tako! I gdje bi mi bila pamet da sad za putopis smišljam nešto novo kad se ništa nije promijenilo!

milo putopis 2

Evo, ako krenem od Kiseljaka - a i ne može se niotkud drugo - prvo ću zastati u Šćitovu, snimiti crkvu, katoličku dabome, drugih ovdje nema, pa u Ostružnici, selu koje se, pod tim i imenom Stresenica i Tresnica, spominje poprilično prije Fojnice – Ostružnica 1349., Fojnica 1365. godine. U tom selu se nalazio jedan od najstarijih srednjovjekovnih rudnika srebra, ali tragova eksploatacije gotovo da i nema. Zato u katoličkom groblju ima ravno 50 stećaka, istina neukrašenih, „običnih“, kao i mnogo starih kamenih nadgrobnjaka. Preko puta se, osamljen već duže od pet stoljeća, nalazi mezar Gazi-djevojke. Legenda kaže da je Gazi-djevojka zapovijedala jednom četom u vojsci sultana Mehmeda el-Fatiha, a poginula je tu gdje joj se nalazi mezar, i to od topovskog đuleta ispaljenog s Kozograda. Legenda kaže i da je tek nakon njene smrti, kad je trebalo obaviti pripremu za sahranu, utvrđeno da se radi o djevojci. Dok je ratovala, bila je obučena u mušku odjeću i nitko nije ni posumnjao da se iza tolikog junaštva ustvari krije – djevojka!

milo putopis 3

Malo prije ulaska u grad nalazi se Alaupovka. Mnogi su čuli za nekad slavnu plemenitašku obitelj Alaupovića – od srednjeg vijeka do danas ima ih u Fojnici, a Alaupovka je, dakako, naziv dobila upravo po njima. Neću u grad već nadesno. Prvo u Gojeviće, snimiti pretpovijesni Gradac, brdo što se uzdiže iznad nekadašnje zgrade osnovne škole, i Ripulju. Ripulja je potok koji dotječe između brda na kojima leže sela Otigošće i Djedov Do. U ovom kraju je isto kad se za nekog kaže da je „šaren k'o kreka“ ili da je „mutan k'o Ripulja“. U potok su se, naime, slivale otpadne vode obližnjeg rudnika, ali kako rudnik posljednjih godina ne radi, i izreka je postala nevažeća. Nasred sela Trg fra Nikice Miličevića, fojničkog gvardijana rođenog u ovom selu i ubijenog tijekom proteklog rata na vratima samostana. Trg, barem tabla tako kaže, ali na trgu samo jedan čovjek, odmara „od ničega“.

U Lužinama crkva i spomen-obilježje poginulim hrvatskim braniteljima, a naziv Lužine… Eh, za to bi već trebalo poznavati kemiju, a tu sam poprilično tanak. Uglavnom se u obližnjim Bakovićima od 1885. do 1939. godine eksploatiralo zlato, a u Lužine je valjda nešto odlagano, mada, ko zna, možda je u pitanju bio i obični lug. Iznad ta dva sela uzdiže se Zvonigrad, o kojem je štošta napisano i u „Arheološkom leksikonu“, a neki od roda Bošnjaka nađoše 1938. godine, orući njivu na Crvenim zemljama ispod brda, zemljani ćup u kojem se nalazilo između 70 i 100 zlatnika kovanih u vrijeme cara Vespazijana, oko 76. godine nove ere. Novčići su bili iznimno dobro očuvani, ali su uglavnom završili u privatnoj svojini ljudi iz ovog kraja, a samo manji dio dospio je u samostansku numizmatičku zbirku. Uglavnom, zlato u Bakovićima se… Da, da, zlato, nije greška! Vlasnici rudnika su bili Englezi, a pobjegli su čim je izbio Drugi svjetski rat, i to – kako narod kaže – preko noći! Procjene stručnjaka kažu da je za 54 godine u Bakovićima nađeno oko dvije i pol tone zlata i oko osam tona srebra. Analize kažu da u jalovini i sad ima više zlata nego u aktivnim zlatnim rudnicima, pričalo se stotinu puta i o ponovnom otvaranju, ali zasad ništa – sve stoji. Visoki betonski potporni zidovi i stupovi nekadašnjeg postrojenja u šumi iznad jalovišta opstali su do danas. Potoci koji teku nekadašnjim jalovištem i pored njega, kao i dio jalovišne etaže, zlatnožute su boje, a na mnogim mjestima vidljive su rupe – to tragači za zlatnim zrncima donesu sita pa prosijavaju pijesak, a ako šta nađu, mudro šute, mada se zna da je rijeka Fojnica zlatonosna, kao i neke od njenih pritoka. A vi mislili da se ja zezam kad sam u uvodu spomenuo mnoštvo koje u pijesku traži zlatna zrnca?! Ma kakva šala, stvarno, najstvarnije!

U Bakovićima se nalazi i Zavod za mentalno invalidne osobe u kojem uvijek ima tristotinjak štićenika. Niko Bošnjak Šandor, najbolji poznavatelj ovog kraja, ali i veliki šaljivdžija, reći će kako je Zavod izgrađen tu u skladu s proklamiranim gospodarskim smjernicama bivše države da poduzeća treba graditi tamo gdje za njih postoji dobra sirovinska baza.

milo putopis 4

I između Bakovića i Fojnice, s druge strane Gvožđanke ili Željeznice, nekad se nalazilo nekakvo naselje, a zidine su i sad vidljive. Na to mi je neke godine ukazao još jedan od zaljubljenika u Fojnicu, dugogodišnji istraživač ovog kraja i turistički djelatnik Fehim Zečević. Kad je naselje postojalo, ne zna niko, u knjigama o tome nema ničega, ali nešto jest, a red je da se ponešto neotkriveno ostavi i narednim naraštajima znatiželjnih.

Ostatak teksta pročitajte na http://www.bljesak.info/rubrika/lifestyle/clanak/fojnica--ljepotom-svojom-baca-sihre/186364/ispis

artinfo.ba | preuzeto s portala bljesak.info

Share

flink1flink1flink1

ARTlogofooter2015

Ovaj portal je član Vijeća internet portala u BiH

Copyright 2007-2016 ART company d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

 

designer17