Sredinu lipnja Bošnjaci i Hrvati lepeničke doline obilježavaju kao period eskalacije sukoba. I dok Bošnjaci žale za svojim izgubljenim vojnicima, Hrvati obilježavaju nikad procesuirane zločine nad civilima.
Za razliku od onih koji su ubijeni, poput žena i djece u Gojakovcu, stotinjak hrvatskih civila gornjeg dijela toka rijeke Lepenice i danas proživljava torture koje su trpili u logoru Silos u Tarčinu.
I dok bošnjačka javnost, predvođena sarajevskim medijima, sustavno ignorira postojanje desetina logora za Hrvate i Srbe, čak i kada se radi o civilima, srpska javnost zna uglavnom za one logore u kojima su bili njihovi vojnici.
S druge strane, skoro je potpuno nepoznata činjenica da su se u logoru Silos u Tarčinu nalazile i stotine hrvatskih civila! Za ovaj zločin, naravno, nitko nije ni procesuiran.
Do napetosti dviju vojski na području Lepenice dolazi nakon rasporeda značajnih snaga tzv. Armije BiH na širem području Bukovice i Zabrđa. Unatoč blizini srpskih snaga važnoj koti Košćan, nije bilo logičnog objašnjenja za raspored većih muslimanskih vojnih snaga u ovom području osim ako se nije pripremao sveobuhvatniji napad na Hrvate.
Iako je čitav ovaj kraj etnički izmiješan, Bošnjaci su priljevom izbjeglica postali znatno brojniji. Od vojnih snaga, Hrvati su imali tek jednu vojnu posadu u obližnjem selu Pirin, koje pripada općini Kreševo.
Početkom lipnja 1993. tzv. Armija započinje svoje djelovanje i privođenje mnogih Hrvata iz tog kraja na "informativne razgovore".
Nakon saznanja da tzv. Armija BiH planira presijecanje linije opskrbe koju je HVO imao prema Vojsci Republike Srpske na Kobiljači, snage HVO-a izvele su preventivni napad na Tulicu i onemogućile spajanje uporišta tzv. Armije BiH na liniji Tulica – Grahovci. Sutradan, 13.6.1993. tzv. Armija BiH pokreće odmazdu, ali protiv civilnog stanovništva iz sela Bukovica, Mokrine, Zabrđe i Toplica. Stotine hrvatskih civila se uhićuje i privodi, te ih se sve trpa u prostor Osnovne škole Zabrđe.
Prema tvrdnji svjedoka, prilikom ulaska u OŠ Zabrđe, zarobljene hrvatske civile čekala je razjarena rulja lokalnih Bošnjaka koji su ih na ulazu tukli i vrijeđali.
Spaljeni Pirin
Sličnu su sudbinu doživjeli i mještani Pirina, inače 100 postotnog hrvatskog sela sa 43 kuće. Na dan 14.06. tzv. Armija BiH napada malobrojne postrojbe HVO u Pirinu iz više pravaca. Želeći izbjeći ljudske gubitke, HVO se povlači u smjeru Kreševa.
Mještanin Josip kaže: "Stoka i imovina se krala tri dana da bi na kraju bilo zapaljeno svih 43 kuće sa isto toliko štala. Iz zemlje su izvađene vodovodne cijevi i počupani svi električni kablovi."
Selo se do danas nije oporavilo, a obnovljeno je tek nekoliko kuća u obliku vikendica.
Nekoliko dana poslije, 17.06. napadnuto je i srpsko-hrvatsko selo Gojakovac. Umjesto vojnog napredovanja, tzv. Armija BiH zadovoljila se tek ubojstvom sedam civila, Srba i Hrvata, među kojima je najmlađi bio 13. godišnji Spomenko Lučić.
U tom period u Mokrinama, pored Bukovice, nalazio se i Marinko Ilijašević. #Civile su odveli bez upozorenja. Iako nikakve opasnosti od većine njih nije moglo biti. Ljudi su u strahu bili. Nije bilo razloga da ih se zadržava. Moglo se jednostavno provesti u Kiseljak ako su ih se već bojali. Ali cilj je bio da ljude terorizira, i da se kasnije, nakon maltretiranja, mučenja, ubojstva i pljačke nikad ne vrate. I nije se nitko vratio".
Toga dana stotinjak hrvatskih civila koji su bili zatočeni u OŠ. Zabrđe biva prebačeno u ranije formirani logor Silos u Tarčinu. Tamo su u logoru bili smješteni sa ranije zarobljenim srpskim vojnicima, ali i civilima.
Međunarodni Crveni križ popisao je 90 hrvatskih civila koji su bili zatočeni u Silosu. Prema riječima zatočenika, koji su već davno izgubili povjerenje u pravdu, ukupno je bilo oko 200 civila zatočeno u Silosu, ali Crveni križ nije sve identificirao.
Dana 18.06. HVO je bio prisiljen otkloniti mogućnost presijecanja komunikacije sa VRS na Kobiljači, te je utvrđenim pripadnicima tzv. Armije BiH na području Grahovaca izdao ultimatum za predaju oružja.
Nakon isteka ultimatuma, dolazi do vojne akcije u kojoj je stradalo 77 pripadnika tzv. Armije BiH. Dio poginulih je bio iz samih Grahovaca, dok je jedan dio bio i izbjeglica koji su ranije našli utočište na teritoriji HVO.
Oslobađanjem Grahovaca, i ranije Tulice, formirala se jasna linija razgraničenja u slivu rijeke Lepenice, koja je kasnije tek pomjerana oslobađanjem sela Žeželovo u srpnju iste godine.
Same vojne akcije po sebi nisu sporne, ni sa jedne strane. Ipak, ubijanje i zarobljavanje civila ostala je karakteristika tzv. Armije BiH koja je na taj način demonstrirala vlastitu vojnu nemoć.
U tih nekoliko dana lipnja 1993. tzv. Armija BiH izvela je koordinirani napad i na šire područje općine Kreševo, a ukupna bilanca jesu dva do temelja spaljena i uništena hrvatska sela – Deževice i Pirin. Osim njih stradali su i brojni drugi objekti, kao i sela Kojsina i Crnički Kamenik.
Nemogući povratak
S obzirom da počinitelji i nalogodavci ubojstava, paljevina, zarobljavanja nikad nisu procesuirani, logično je da povratak u ova sela nikad nije pokrenut. Do svih ovih sela se dolazi jednom cestom, i gotovo je nemoguće ne vidjeti one koji su proveli uništenje hrvatskog naroda na tom području. Ako ne njih, onda sigurno onih koji su dočekivali unesrećene civile pred OŠ. Zabrđe.
Identitet onih koji su vodili, i osnovali logor u Silosu manje-više je poznat. Prije nekoliko godina srpske udruge su pokrenule procesuiranje organizatora logora u Tarčinu, ali se u optužnici uglavnom spominju srpski zarobljenici.
Naravno, bošnjački mediji su pokrenuli kampanju da se oslobodi osam pripadnika tzv. Armije BiH, a opisani su kao heroji. Na suđenju uhićenima Bakir Alispahić 26.11.2015. je u statusu svjedoka obrane izjavio kako „zna da su se u tom periodu nalazile osobe koje su vojno i sigurnosno interesantne“. Kao da su sami zarobljenici došli u logor kako bi zabavljali dokone stražare...
Suđenje, za one koji prate, djeluje kao farsa. Kao da je logor Silos morao postojati, dok se u isto vrijeme na strani HVO neprestance mnogo blaži sabirni centri tretiraju doslovce kao "koncentracioni logori".
Ilijašević konstatira: "Licemjerno je govoriti o povratku, i još optuživati Hrvate za nepovratak Hrvata, a da se pritom čini sve kako bi se organizatore i počinitelje zločina na ovom području zaštitilo i zataškalo njihova djela. Nisu stradali samo Hrvati lepeničke doline i Pirina – Hrvati su nestali i sa područja Tarčina. Tamo ima župna crkva koja svjedoči da je bila vitalna zajednica u tom dijelu. Ta župna crkva je sve što je i ostalo".
Hrvati čitavog kreševsko-kiseljačkog kraja danas imaju malo izbora – pratiti sarajevsko bošnjačke medije, koji zločine nad Hrvatima prešućuju a njih same optužuju za agresiju, ili pratiti medije iz Hrvatske, za koje Hrvati u Središnjoj Bosni postoje jedan ili dva dana u godini.
Narod koji je preživio užas logora na taj način trpi još jednu, dvadeset godina dugu nepravdu. Koja još traje.
artinfo.ba | preuzeto s portala dnevnik.ba
