To je istodobno vrijeme očekivanja Kristova dolaska na kraju vremena (Sudnji dan). Vrijeme došašća nije toliko obilježeno pokorom, koliko više radosnim i povjerljivim očekivanjem. Počinje nedjeljom koja pada između 27. studenoga i 3. prosinca, odnosno nedjeljom koja je kalendarski najbliža blagdanu Sv. Andrije apostola. Došašće obuhvaća tri tjedna i dane između Četvrte nedjelje došašća i samog Božića.

Prvu nedjelju došašća karakterizira ponovni Kristov dolazak, drugu i treću osoba Ivana Krstitelja, a četvrta predstavlja Mariju, Djevicu i Majku, koja je rodila Krista.

Liturgijska boja u došašću je ljubičasta, kao u korizmi. U misi se izostavlja himan Slava kako bi taj tipično božićni himan (Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima dobre volje) jače odjeknuo na svetkovinu Kristova rođenja.

U došašću su svakog jutra zornice – puku omiljene rane mise na kojima se pjevaju tipične adventske pjesme. Primjerice Padaj s neba roso sveta, Poslan bi anđel Gabrijel i mnoge druge.

Također, u ovo vrijeme na mnogim mjestima susrećemo – adventski vijenac. Prisutan je u crkvama, iako nije liturgijski propisan, no sve češće ga nalazimo i na počasnom mjestu po kućama, u obiteljima, u različitim ustanovama, od vrtića do hotelske recepcije, na TV ekranu i u ilustriranom časopisu. Postavlja se na stol ili vrpcama objesi o strop. Može ga načiniti svatko sam, što je najbolja varijanta, ali i kupiti. Ima jednostavnih i raskošnijih, ali uglavnom su to u krug spletene zimzelene grančice, ukrašene raznobojnim, ponajčešće ljubičastim, vrpcama (ljubičasto je u katoličkom bogoslužju boja došašća) i – najvažnije – u vijenac su okomito utaknute četiri svijeće. One se pale postepeno, po jedna više na svaku adventsku nedjelju. Kako piše fratar.net, adventski vijenac nije samo lijepi „cvjetni aranžman“ u ogoljeno zimsko doba, nego on na specifičan način, diskretno, okuplja ukućane i na molitvu, angažira ih i upravlja u određenom pravcu. Podsjeća ih da nešto dolazi, potiče da to čekaju.

Stariji će se sjetiti kako „kod nas ranije nije bilo toga vijenca“. Znatnije se proširio i udomaćio u posljednjih 10-ak godina. Primili smo ga iz Europe, osobite iz Austrije i Njemačke. Ondje je on u adventsko vrijeme doslovno svudašnji. No i tamo je došao tek poslije Prvog svjetskog rata; „prenesen je“ iz skandinavskih, protestantskih zemalja kao simbol života (zimzelen), rastućeg svjetla (postepeno paljenje svijeća) i očekivanja božićnog dolaska Kristova (Krist - svjetlo).

artinfo.ba