foto:vitez.info

Vizionar i čovjek iz naroda, jedan od najzaslužnijih za opstanak Hrvata u Lašvanskoj dolini

Živopisan izgledom (ćelav ali i čupav ), još živopisnijeg duha, uvijek spreman za šalu, ali istodobno odlučan u zauzetosti za čovjeka, čovjek iz naroda uvijek okrenut ljudima, vizionar, čovjek ideje. Neki su to od brojnih načina na koje oni koji su ga poznavali opisuju legendarnog fra Franju Grebenara Grebu koji je preminuo na današnji dan prije 11. godina. Fra Franjo Grebenar bio je među onima koji su dočekali sudionike humanitarnog konvoja „Bijeli put“ , konvoja koji je u ratom okupiranu Lašvansku dolinu u prosincu 1993. godine donio svjetslost i nadu. Greba je zapravo bio i najpozvaniji dočekati konvoj jer ideja o osnivanju Franjevačke bolnice u Novoj Biloj njegova je ideja kojom je želio spasiti Hrvate Lašvanske doline. Zahvaljujući kasnijoj pomoći Republike Hrvatske i njezinog prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana i uspio je u tomu. Hrvatska bolnica u Novoj Biloj dar RH Hrvatima središnje Bosne jedan je od najvažnijih simbola opstanka hrvatskog naroda u ovom dijelu BiH.

Nad Novom Bilom i modernom Bolnicom koja je među rijetkim zdravstvenim ustanovama u BiH odgovorila spremno i prema najvišim standardima i na globalni izazov epidemije Covid-19, mnoći će reći i 11 godina nakon njegove smrti lebdi i bdije duh legendarnog Grebe spremnog prihvatiti se svake vrste izazova koji će biti od koristi čovjeku, običnom i malom koji u pravilu prvi i najteže strada u svakom vremenu, posebno ratnom ali i poratnom koje u BiH još uvijek traje.

Tko je zapravo legendarni Greba i zašto je upravo takav čovjek mogao i odigrao ključnu ulogu u projektu koji je ne samo spašavao živote već i udario temelje opstanka Hrvata u Lašvanskoj dolini? Fra Franjo Grebenar, sin je Joze i Slavke r. Gudelj. Rođen je u Malom Mošunju, u župi Vitez, 12. 11. 1951. Osnovnu je školu završio u rodnom mjestu, a Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom. Franjevački habit obukao je u Visokom 14. 7. 1970. Godinu novicijata proveo je u Kraljevoj Sutjesci, gdje je položio i prve zavjete. Teologiju je studirao na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Svečane zavjete položio je 19. 10. 1977. u Sarajevu. Za đakona je zaređen 7. 5. 1979. u Münsteru (Njemačka), a za svećenika 12. 5. 1979. također u Münsteru (Njemačka). Kao franjevac vršio je službu župnog vikara u Tolisi (1979-1980), Podhumu/Livno (1980-1982), Breškama (1982-1984), Podmilačju (1984-1985), Novoj Biloj (1985-2000), Brajkovićima (2000-2004), Ovčarevu (2004-2006) i u Novoj Biloj od 2006. pa sve do svoje smrti 1. prosinca 2010. godine.

Krvavi rat između Hrvata i to vrijeme Muslimana u Lašvanskoj dolini fra Grebu je dakle zatekao na službi u Novoj Biloj. Ne želeći da ovaj kraj doživi sudbinu u srpskoj agresiji popaljene i opustošene bosanske Posavine, fra Franjo se fokusirao na ljude, na ranjene i stradale kojima je pomoć bila najpotrebnija. Nažalost, takvih je u Lašvanskoj dolinu u kojoj se svakoga dana doslovno gledalo „smrti u oči“ bilo na stotine. Greba im otvara vrata crkve Duha Svetoga u Novoj Biloj koju pretvara u Bolnicu prvobitnog naziva "Franjevačka bolnica dr. fra Mato Nikolić", te postaje prvim ravnateljem vrlo neobične bolnice u kojoj su pacijenti ležali na crkvenim klupama, kirurzi operirali u podrumu župne kuće, u podrumu u kojemu su se prije rata čuvali vino, krumpir, tegle sa zimnicom. Bolnica je s radom počela 19. listopada 1992. Dok je fra Greba držao djeci vjeronauk pred crkvu stižu četvorica ranjenika i pitaju mogu li tu sanirati i previti rane. U blizini je bila ljekarna s dva farmaceuta u kojoj su se lijekovi dijeli besplatno, a taj dan novobiljanskom su župniku došla i dva liječnika.“ Poslao sam po medicinsku sestru Maricu, koja je stanovala blizu crkve, a radila je u bolnici u Travniku, te smo iz kuće izbacili klupe za vjeronauk, ubacili četiri kreveta, smjestili ranjenike i tako je bolnica počela djelovati.

Bez imena, pečata i drugih formalnosti. Tri mjeseca poslije, 13. prosinca (a u tom razdoblju obavljeno je 70 operacija u lokalnoj anesteziji i tri operacije u općoj ), došli su nam Branko Čulo i dr. Slobodan Lang . Sazvao sam fratre iz ovog kraja i na tome smo skupu odredili da bolnica nastavi raditi u prostorijama župne kuće i crkve u Novoj Biloj. Dali smo joj ime te odredili ravnatelja i upravu“, dio je fra Grebinih sjećanja o početku rada ratne bolnice u Novoj Biloj koji su ostali zapisani. Bolnice koja je spasila Hrvate u središnjoj Bosni. I sam je lokalizet Bolnice bio takav da je bila blizu ranjenicima koji su se borili na prvim crtama obrane Lašvanske doline, a nažalost i brojnim civilima koji su također stradali u ratu ili im je jednostano trebalo liječenje, trudnicama. Pokušajima da se Bolnica izmjesti fra Franjo Grebenar odlučno se suprotstavio potvrđujući ono što je o njemu jednom prilikom kazao njegov brat u vjeti fra Drago Pranješ Čarli, još jedna legenda Lašvanske doline. „Fra Franjo se nikog nije bojao, nikakve vlast, nikoga.

Bilo mu je važan čovjek u potrebi, bio je protiv onih koji misle da sve znaju, a ne znaju misliti“, riječi su fra Drage Pranješa Čarlija. U intervjuu Večernjem listu, posljednjem kojeg je dao prije smrti Greba se prisjetio pokušaja izmještanja bolnice iz crkve u Novoj Biloj. "Jednog dana ujutro oko 10 sati došao je jedan vojnik i rekao kako je šef naredio da se bolnica mora seliti. Kamioni i autobusi su spremni i da se zapovijed mora izvršiti. Odgovorio sam mu neka ode svom šefu i donese mi to napismeno.Problem je u tome što bolnica nije mogla otići na drugo mjesto. Kad je vojnik donio pisanu naredbu, rekao sam da sam ja župnik i ravnatelj bolnice i da bolnica neće ići nikamo, a ako izginemo, ja sam jedini odgovoran za smrt ranjenika. Naredio sam osoblju da sve raspreme i vrate u prijašnje stanje, da se kamioni i autobusi maknu što dalje od crkve i da s njima odu svi oni koji su se bojali i koji su mislili da bolnicu treba evakuirati. Ljudi su već bili palili svoje kuće i počeli odlaziti. Došli su do Viteza, pet kilometara dalje, i vidjeli da je glupo ići iz svoje kuće. Tako je bolnica zadržala Hrvate u središnjoj Bosni", izjavio je legendarni Greba u jednoj od svojih posljednjih izjava prije smrti. Karcinom pluća koji se vratio ugasio je 01. prosinca 2010. godine fra Franjin život, odnosno osigurao mu prelazak u legendu koja nikad umrijeti neće jer sjećanje na fra Grebu i dalje je živo i živjet će u sjećanjima mnogih koji su ga poznavali i kojima je pomogao.

Prisjećanje na fra Grebu završavamo onim što je o legendi zapisao Ante Dajmanović, jedan od organizatora Bijelog puta u knjizi „Bijeli put, pobjeda dobra u ratu“, autora dr. Slobodana Langa i Branke Čule. Duhovitim sjećanjem na čovjeka ideje i duha kojeg ni ratne strahote ni razaranja nisu slomile. „Dobri duh tih teških dana u Lašvanskoj dolini bio je legendarni fra Franjo Grebenar - Grebo. Onako razbarušen bio je uvijek oran za kakvu pošalicu, za pjesmu i druženje. Pamtim priču kada mu je nakon pogreba obitelj pokojnika nudila novac, kako je to uobičajeno u mirnodopskim vremenima. Fra Grebo je to, naravno, odbio a sutradan je iza oltara poručio da svećenicima, dok traju izvanredne ratne okolnosti, ne treba davati nikakav novac, niti bilo što drugo za svećeničke usluge osim, eto, ako se koja cigareta, dajbože, gdjegdje zatekne. Cijena jedne kutije cigareta u tom vremenu je bila 25 maraka. Sjetio sam se Grebine žudnje za cigaretom u razgovoru kojeg smo dr Bagarić i ja vodili sa ministrom Šuškom, upoznajući ga s idejom Bijelog puta.

Kad je pitao što bi prvo mogli napraviti za napaćeni narod Lašvanske doline, rekao sam: u Hercegovini sigurno ima dosta duhana. Uz hranu im bacite koju balu duhana i bit će to jasniji znak podrške nego ikoji drugi. Bacanje duhana je izazvalo erupciju oduševljenja. Bio je to dogadjaj o kojem se pričalo više nego o dostavi paketa sa hranom. Neke od tih bala su pale i na teritorij po kontrolom ABIH, čime je postignuta neka pravična pušačka ravnoteža na obje strane“, dio je zapisa o Bijelom putu Ante Damjanovića i njegivih sjećanja na Grebu. „Pušačka ravnoteža“ koju spominje Dajmanović jedna je od rijetkih ravnoteža koje su postignute u krvavom ratu u središnjoj Bosni u kojemu je cijeli svih blagonaklono gledao i pomagao samo jednoj strani, Muslimanima i njihovoj Armiji R BiH ojačanoj borcima iz Islamskih zemalja.

AP/artinfo.ba