Povodom 25. obljetnice stradanja, progona i zločina nad Hrvatima Travnika, Dnevnik.ba objavljuje autorski tekst novinarke Ane Popović o dolasku 881 vojnika Travničke brigade HVO-a nakon progona u Kiseljak. Osim rodnog im Travnika, travnički su branitelji branili Kiseljak, Novi Travnik, Vitez, Busovaču tijekom agresije tzv. Armije BiH na hrvatske prostore 1993. godine.
Ljeto ratne 1993. godine za Hrvate Središnje Bosne jedno je od najtežih razdoblja novije povijesti. Posebno težak bio je mjesec lipanj tijekom kojega će se mnogi Hrvati Središnje Bosne prisjetiti svojih žrtava, progona i stradanja. Lipanj 1993. godine crnim slovima zauvijek je upisan i u povijest Hrvata travničkog kraja.
Sjećanja na ubojstva, zločine, progon tzv. Armije BiH uz pomoć mudžahedina i danas 25 godina poslije onima koji su ih preživjeli „ledi krv u žilama“. Ne samo lipanj ratne 1993., već i zločine srpskih rezervista na Babanovcu 1992. godine, jajačku bojišnicu te strahote logora „Manjača“ preživio je i 881 Travničanin, pripadnik HVO-a koji 22. lipnja stižu u Kiseljak. Zatekli su hrvatsku enklavu u koju se slilo mnoštvo prognanika iz Vareša, Kaknja, Sarajeva, Zenice ali i pojedinih dijelova općine Kiseljak koja gravitiraju Busovači.
Oko 50 tisuća stanovnika u okruženju, više od 100 km crta obrane, a branitelja malo. U trenutcima se čini da ni nadljudski napori neće biti dovoljni. Gubitak i jednog jedinog branitelja bio je pretežak za sve. I baš u tom trenutku stiže pojačanje od 881 već prekaljenog vojnika. Iako su ostali bez svega, ne žele isti scenarij progona i stradanja svojim sunarodnjacima u Lepeničkoj dolini. Brane je srčano kao što bi i svoj Travnik da je bilo moguće obraniti neobranjivo, izboriti se s daleko brojnijim i nadmoćnijim.
Zahvaljujući i Travničanima pakleni plan bošnjačkog vojnog i političkog vrha već viđen u Travniku, Bugojnu, Varešu, Kaknju, Fojnici te drugim srednjobosanskim općinama, u Kiseljaku nije realiziran. Odmah po dolasku u Kiseljak Travničani su raspoređeni u četiri Pješačke satnije, a formirana je i Postrojba posebnih namjena "Apostoli" koju su činili pripadnici HVO-a iz Travnika. S entuzijazmom koji je služio za primjer mnogima, Travničani brane Lepeničku dolinu ne žaleći ni vlastite živote. Prema podacima Udruga proisteklih iz Domovinskog rata na ovom području poginulo je 30 Travničana, dok je njih 70 ranjeno.
Ogromna je to žrtva kojoj bi se svaki Hrvat ovog kraja trebao pokloniti. Iako se niti jedan život niti ranjavanje ne mogu nadoknaditi bilo je načina da se Kiseljak barem simbolično oduži Travničanima. Recimo, da se barem jedna ulica ili trg nazovu Travnička/i. Logično bi bilo ovim imenom nazvati ulicu koja vodi prema Busovači, te dalje prema Zenici i Travniku.
Nekad se zvala „Zenička“, nakon rata trebala je nositi ime „Travnička“. No, to su samo glasna razmišljanja nas koji smo svjedočili ovim za Hrvate Središnje Bosne teškim vremenima. Vremena koja smo srećom preživjeli, ostajući svoji na svome, četvrt stoljeća poslije traže poštovanje prema onima koji su nas branili i obranili, posebno onima kojima Kiseljak ni Lepenička dolina nisu rodno mjesto, onima koji su nakon progona sa svojih ognjišta branili naša.
Možda se u izostanku te premda simbolične geste zahvalnosti krije i dio odgovora na pitanje zašto od 881 Travničana koji u lipnju 1993. godine stižu u Kiseljak, u ovom ih mjestu danas živi tek nekoliko.
artinfo.ba | preuzeto s portala dnevnik.ba
