logonovi

 

btn facebook btn homebtn mobilni

Oblano

17°C

Kiseljak

Oblano

Životna priča fra Franje Križanca: Kako je bosanski ujak udahnuo novi život samostanu u Gučoj Gori

fra franjo krizanac

 

Povodom 25. obljetnice stradanja, progona i zločina nad Hrvatima Travnika, Dnevnik.ba objavljuje razgovor s bosanskim ujakom, fra Franjom Križancem, ratnim župnikom u Župi Brajkovići i poslijeratnim gvardijanom samostana sv. Franje Asiškog u Gučoj Gori nadomak Travnika.

Gloria Lujanović/Dnevnik.ba

Fra Franjo Križanac, bosanski je franjevac kojeg je rat zatekao u Župi Brajkovići u Travniku. U intervjuu za Dnevnik.ba bosanski se ujak prisjetio progona njegovih župljana i ratne kalvarije Hrvata-katolika u Lašvanskoj dolini. Nakon što je 1991. godine završio gvardijanstvo u franjevačkom samostanu u Gučoj Gori, u 10. mjesecu '92. godine fra Franjo je postao župnik u Brajkovićima. Ove godine proslavlja 81. rođendan. Već je 15 godina u mirovini u franjevačkom samostanu sv. Franje Asiškog u Gučoj Gori nadomak Travnika.

"To je bilo vrijeme osnivanja stranaka, nakon komunizma. Još '90. SDA i HDZ su počeli s prigodnim skupovima. I mene su pozvali da se obratim, što sam simbolično i učinio najprije zbog razmjene mišljenja, ali me radovalo i što je došlo vrijeme slobode i pluralizma. Radovalo me što nema više prekršaja izgovorene riječi", govori fra Franjo.

Sloboda je odgovornost

Kaže i da je represiju Titove Jugoslavije osjetio na vlastitoj koži.

"Ta je represija ostavila trag na ljudima, i odjednom, svima nam se ukazala sloboda, a onda su došli oni koji ne umiju sa slobodom. Zaboravljaju da ona osim prava snosi i obveze, zato se sve ovo i dogodilo - ljudi joj nisu bili dorasli", mišljenja je fra Franjo.

Prisjećajući se stanja 1992. u Župi Brajkovići kaže kako su već na početku godine počele i prve barikade i incidenti.

"Došla mi je u posjet Župi jedna delegacija iz Travnika sačinjena od Srba, Muslimana i Hrvata. Kazao sam im da moraju raditi na miru, ostvarenju mira. Govorio sam im da ako sačuvaju slogu u Središnjoj Bosni, sačuvat će BiH, da će ih njihova djeca upamtiti po najboljem, da će biti najbolji očevi, ali ako bude suprotno, da će biti najveći krvnici vlastitoj djeci", prisjeća se fra Franjo.

Govori i kako su za Uskrs 1992. trajali neki manji sukobi, maltretiranja Hrvata-katolika u dolini rijeke Bile.

"Dijelili smo Caritasovu pomoć, nisam imao tada dovoljno da dam i Muslimanima, govorio sam im tada, evo dok prođe Uskrs, dat ću i vama. U Splitu sam uspio nabaviti dva kamiona pomoći. Dovukao sam to ovdje, međutim, jednog su mi vozača zaustavili na Han Biloj. Išao sam tamo vidjeti što se događa, a kasnije smo to prevezli preko Rude i Grahovčića, međutim, Muslimani nisu dali kamionima proći. Jedan kamion s brašnom su oteli", govori fra Franjo.

Već početkom 1993. počele su one, prave, stroge barikade, kaže fra Franjo.

"Oni drže barikade na Han Biloj, Mehuriću, Ovnaku, ne može se nikuda maknuti, JNA bombardira Hrvatski dom u Busovači, ljudi vidjeli šta se sprema, organizirali obranu", govori fra Franjo.

Mudžahedini i Armija skupa već 1992.

Prisjetio se i svog odlaska na proslavu blagdana sv. Ilije u Zenici, tamošnjeg patrona župe 1992. godine koji se slavi 20. srpnja.

"Bio sam za Ilindan u Zenici, išao sam preko Vjetrenica, tada sam vidio pola kilometra dugu kolonu vojnika, Armija i mudžahedini zajedno. Tada mi je bilo jasno da neće sve oko skupa izići na dobro. Čuješ da se dogodilo ovo, dogodilo se ono, tako sam čuo od jednog da su Zori Mandić iz Brajkovića mudžahedini ukrali auto", govori fra Franjo.

I onda, kaže, s proljeća 1993., počinju otvoreni sukobi. Travnik, Zenica, udaralo se i na Vitez.

"U Zenici je na proljeće počeo pravi rat, HVO je držao barikade u Stranjanima i našim selima okolo, ljudi su se organizirali, branili svoje kuće. A eto, uvijek se zaboravi reći da su oteli Živka Totića, da je Dusina bila u prvom mjesecu 93. godine", govori fra Franjo.

Opći napad

Bosanski fratar naglašava kako je u lipnju 1993. godine počeo opći napad na hrvatske prostore u Središnjoj Bosni.

"Guča Gora, Brajkovići, Travnik, planski im je to smetalo. Trebalo je osigurati komunikaciju Zenica Travnik Bugojno. Pregaziti Brajkoviće i sav taj pojas da im ne smetamo, naše protjerali, a svoje poslali na Počulicu", kaže fra Franjo.

Prema njegovim riječima, u Brajkoviće je u travnju 1993. pribjeglo oko 2, 500 tisuće Hrvata iz zeničkog sela Stranjani.

"Velike su to neprilike, smjestili smo naše u Grahovčiće, nije bilo hrane. Moj je svijet bio tu, a oko nas snajperi", kaže fra Franjo.

Hrvati su 8. lipnja 1993. krenuli prema Novoj Biloj, bio je to plan evakuacije kako bi se stanovništvo zaštitilo pred najezdom vojnika tzv. Armije BiH.

"Došli naši, kažu sutra u 11 sati idemo prema Novoj Biloj, u crkvi su sa mnom bile dvije časne sestre, Izabela i Tihomira, kapelan Pero Karajica", govori fra Franjo koji je sestrama i kapelanu rekao "idite ako se bojite, ja ću ovo čuvati, slobodni ste", no ostali su u Župi Brajkovići, i fra Franjo i fra Pero i obje časne sestre.

Potraga za ustašama

Za 8. lipnja 1993. fra Franju vežu najgora sjećanja.

"Sveopći napad to jutro, granatiranje, kolona čeka mrak da se izvlači, gledam to s prozora. Mi u neka doba uđemo u podrum, lupaju na vratima, ja u 'abitu naravno, otvorim muslimanskim vojnicima, govorim 'nemojte bolan lupati', 'eto me'", prisjeća se fra Franjo.

Kada je fra Franjo otvorio vrata podruma pred njim je stajao vojnik tzv. Armije BiH.

"Preda mnom se, sa pedeset centimetara, rafal sasuo, on je odmah s vrata pucao, da sam bio bliže, ubio bi me na licu mjesta. Taj vojnik me pratio uz pušku na leđima po crkvi, a fra Peru drugi vojnik. 'Skloni tu pušku s ramena, ako me ne smatraš poštenim, nisam ja budala, nemam oružja, čime te ja ugrožavam'", prepričava fra Franjo.

Vojnik tzv. Armije BiH je rekao kako "traže ustaše".

"Ogleda se on u vitrini, nađe neke pare, a našao je kune, hrvatski novac, 20-30 kuna, nije ih htio uzeti, a onda je uzeo 40 bosanskih maraka. Rekao sam mu 'daj da to podijelimo, tebi 20, meni 20', tako je to i bilo", govori.

Prisjetio se i da je vojnik drskim tonom govorio: "Vi morate izići odavde, uzmite stvari i prtina", na što mu je fra Franjo odgovorio: "Ostali smo, mi smo svećenici, ne ugrožavamo nikoga".

Međutim, onda je došao neki, kako fra Franjo kaže, "glavni u brigadi". Tri se puta, prema fra Franjinim riječima, vraćao da tog šefa pita što će s nama.

"Sestrama su uzeli stvari, ja ga uveo u crkvu, govorio mu da je to vjerski objekt, da oni koji vjeruju u Boga to trebaju poštovati, a onda je došao kamion", govori fra Franjo.

Logor za civile

Zarobljene fratre i časne sestre kamionom su odvezli do Ovnaka.

"U Poljskama dolje bila je ta stara škola. Kad su nas uvezli, među 50-ak naših žena i djece, bio je jedan invalid, oni su od dragosti govorili 'eto naših'“, prisjetio se fra Franjo odvođenja u logor.

U logoru mu je, kako kaže, prišao i jedan vojnik i rekao: "Nemojte misliti da ste u logoru", a fra Franjo mu je odgovorio: "Ja znam da mi nismo na slobodi".

Zarobljenim Hrvatima je, prema fra Franjinim riječima, bilo malo lakše jer su i svećenici s njima.

"Taj mi je vojnik rekao da sjednemo u auto. Bio je to Zorin Mercedes kojeg su mudžahedini oteli", govori Franjo.

Hrvate u logoru tješio je i govorio kako, ako ostanu svećenici s njima, nitko neće znati, ni za jedne ni druge, pa je bolje da on ode s vojskom Armije BiH do Zenice.

"Kad smo se vozili, čuo sam i vidio jedno 300-400 vojnika Armije i mudžahedina, kad smo prolazili kroz Janjac, Konjeviće prema Zenici. Stotinu su me puta negdje dočekali", kaže fra Franjo.

Po dolasku u Zenicu fra Franjo je bio u crkvi sv. Ilije.

"Probio sam se do KPD-a Zenica. Naši iz Guče Gore, Brajkovića su bili u Mehuriću, njih jedno 300 zarobljenih, neki su se izvukli, a muškarce su uglavnom odveli u KPD", govori fra Franjo.

Kaže i kako je uprava logora KDP-a Zenica omogućila nakon nekog vremena i susrete sa hrvatskim zarobljenicima.

"Govorio sam im da su to moji vjernici, da ja njih moram vidjeti, u tim teškoćama i nevoljama, to im je neka utjeha bila, kupovao sam cipele na pijaci, hranu i odjeću im donosio kako sam mogao", prisjeća se.

Izbavljenje iz Zenice

U Zenici je, kaže, stanje među preostalim Hrvatima-katolicima bilo sumorno.

"Vjernici su samo govorili da ih vodim iz Zenice, tuga sveopća. Držali smo misu u Konjevićima u nekom poluzavršenom objektu. Jedna mi je žena tada govorila: 'Dajte da idemo, ne možemo više ovdje'. A i jedan vojnik naš: 'Ja sam dvije godine bez žene'. Odgovorio sam mu da sam ja cijeli život bez žene", prepričava uz smijeh fra Franjo.

Dok je bio u zeničkoj crkvi sv. Ilije, fra Franji su mudžahedini svako malo dolazili na vrata.

"Tražili nam džip, dođu ispred crkve po auto, deru se da im to moramo dati, mi smo zvali Vojnu policiju Armije, oni to nisu mogli spriječiti, to samo vidiš koliki su utjecaj imali", govori fra Franjo.

Smatra i kako Muslimani nisu mogli započeti rat dok im nije došla pomoć sa strane.

"Osobito mudžahedini, nisu mogli početi dok im nisu došli u pomoć, bijeda jedna sveopća - spašavali smo ljude, i to u zeničkoj bolnici, dvije doktorice, jedna bila Srpkinja, stalno nam je pomagala u Zenici. Strijeljanja na Bikošima, to kao da se nije desilo", kaže fra Franjo.

Spašavanje relikvija i cijeli rat u habitu

Već je 15 godina u mirovini u gučogorskom samostanu. Fra Franjo ističe kako je vezan za Guču Goru jer je tu dva puta bio gvardijan samostana.

"Prva likovna kolonija za vrijeme komunizma održana u jednoj vjerskoj instituciji bila je u našem samostanu u Gučoj Gori. Znaš ti što je to tada značilo. Radio Sarajevo, Radio Zagreb, Radio Split, svi su o tome izvijestili", prisjeća se fra Franjo predratnih godina u Gučoj Gori.

"Kad sam bio u Zenici, sjednem u auto i pokušam doći do samostana u Gučoj Gori, prvi put je to bilo u 8. mjesecu 1993. tada mi nisu dali ući, ali ja sam bio uporan. Tu nam je sve, matice, vitrina sa starim kaležima, križ biskupa Karića. Spasio sam matice i stare kaleže, i u Busovači i Vitezu i Gučoj Gori", govori fra Franjo.

Fra Franjo Križanac je, kako govori, cijeli rat hodao po Lašvanskoj dolini u habitu.

"Dva mi puta nisu uopće dali ući, Armija BiH tu jede, spava, selo je spaljeno, prebrojavao sam te spaljene kuće, užas jedan, uništeno unutra, devastirano, parole nekakve, kod blagovaonice su čak napisali na francuskom i latinskom 'Arivederrci in Roma', kao 'Doviđenja u Rimu'. Imali su oni taj plan sve to srušiti i zapaliti, pa to se znalo", govori fra Franjo.

Povratak u Guču Goru

Provincija Bosna Srebrena je tražila tijekom 1994. godine fratra koji bi preuzeo samostan u Gučoj Gori. Fra Franjo Križanac se tako u Guču Goru ponovno vratio.

"Nisam isprva htio, na kraju sam prelomio, s Mehmedom Alagićem sam pregovarao o vraćanju samostana u ljeto '94. Pregovori su počeli 11. srpnja 1994. godine. Fra Velimir Valjan je naišao, mi smo krenuli, a dočekali nas tamo kad smo došli Alagić i njegova vojska" govori Fra Franjo.

Objašnjavali su generalu tzv. Armije BiH, Mehmedu Alagiću da, kao svećenici, nisu prijetnja.

"Nisu dali ništa, prljavo sve, čađavo, pokušali smo napraviti taj popis što nam je pokradeno, evidentirati stanje, nisu dali. Uspio sam dogovoriti da jednom mjesečno bude misa u susjednom Brankovcu ili na Kuli.

Pregovori s tzv. Armijom BiH nisu tekli dobri, a vojska je sabotirali popis i evidenciju stanja koje su fratri zatekli.

"Oni su odredili dvojicu ljudi, neće da pišu, ja im kažem, soba broj pet, nema nikakvog namještaja, prozori polupani, sve izneseno. Oni mašu glavom, neće ništa tako da napišu", govori fra Franjo.

Veći dio kuća u Gučoj Gori je zapaljen osim na početku sela gdje su mudžahedini uselili u hrvatske kuće.

"Nigdje nije bilo ničega u samostanu, nije bilo namještaja, samo goli, čađavi zidovi s tim islamističkim parolama, orgulje nam zapaljene, sve oštećeno. Tko zna što su oni sine sve to uradili, skakali su po oltaru, freska nam je uništena nekom tekućinom, oltar u crkvi unakažen, križ s centralne lađe odvaljen, kameni križ oštećen, pucano u kip sv. Franje u dvorištu", govori fra Franjo.

Mudžahedini u samostanu

U samostanu i njegovim objektima gotovo godinu dana boravila je 17. krajiška brigada i 306. brigada tzv. Armije BiH, a ranije su ga uništili mudžahedini.

U devetom mjesecu 1994. fra Franjo Križanac se doselio ponovno u Guču Goru, za stalno, kao gvardijan.

"Dočekaju nas ispred Maljina mudžahedini, ja i jedna časna sestra i majstor iz Zenice, i to majstor Musliman. Hoće oni da se on preda. Ja mu govorim:'Senade, to je rat, poginut ćeš kao Hrvat sada'", govori fra Franjo.

Mudžahedini su im tada rekli da je to osveta jer je HVO u Žepču ubio četvoricu njihovih vojnika.

"Mene tako jedan dočekao u selu poslije, dere se 'ustaše, ustaše, zapamtit ćete Žepče'", prisjeća se fra Franjo susreta s mudžahedinima u Gučoj Gori.

Tijekom 1994. fra Franjo je redovito posjećivao izbjegle Gučogorce u Busovači, Novom Travniku i Vitezu. Kata Matković, Matilda Volić i Mijo Matković na fra Franjin nagovor su došli u samostan kao posluga i pomoć.

Rat nakon rata

Prva obitelj koja se iz progonstva u Guču Goru vratila 12. siječnja 1998. godine bile su Kata Selak i njena nevjesta Ružica.

Ipak, tragedija samostana u Gučoj Gori i hrvatskog puka u tom selu nastavljena je sve do kasnih devedesetih. Prvi su puta autobusima pod pratnjom UNPROFORA dovezeni da vide svoje, mahom, zapaljene i porušene kuće.

Povratak je krenuo tek krajem 1998., kada su kako piše fra Velimir Valjan u svojoj knjizi „Jači od nevolja“, bradate spodobe na čelu s Abu Hamzom napustile Guču Goru.

Međutim, samostan se nakon devastacije 1993. ponovno našao na meti mudžahedina.

"Vraćao sam se iz doline gore, tada sam bio direktor bolnice u izgradnji u Novoj Biloj, to je bilo sa '96. na 97. godinu, noć, magla, ništa ne vidiš, čujem samo preko radio postaje da je zapaljen samostan u Gučoj Gori", prisjetio se.

Fra Franjo govori kako je tada na starim vratima samostana bila nakvašena krpa s naftom, počelo je goriti. Jedan od vjernika koji je pritekao u pomoć je tada fra Franji rekao: "E, trebali smo pustiti da sve izgori, da vidi svijet šta su nam sve u stanju napraviti".

I dželati imaju noćne more

Pred kraj razgovora za Dnevnik.ba, fra Franjo Križanac kaže kako je dolazak stranih ratnika i ono što su učinili u Gučoj Gori nešto što svijet tek sada gleda i s čime se tek sada suočava.

"A kad su po Srednjoj Bosni uništavali, svi su šutjeli, nitko nije zaustavio dolazak stranih ratnika ovdje i islamizaciju koji su provodili, svijet je pričao da su žene naćelavo šišali", govori fra Franjo.

Smatra i kako se ta ideologija primila na jedan dio muslimanskog naroda zbog čega je danas u BiH sve ovako kakvo jest.

Fra Franjo je, na kraju razgovora, podsjetio i kako mu je jedan mudžahedin iz Jemena koji se oženio Muslimanskom iz susjednog sela, a živio je u Gučoj Gori, došao u samostan i tražio da mu pomogne.

"Kaže on da ima noćne more, da mu je loše noćima. Pitao sam ga kako da mu ja pomognem, kada nisam doktor. On je rekao da hoće preći na kršćanstvo, a ja sam na to odgovorio: 'Kada se vratiš u Jemen, pređi ako ti je to srcu drago, a ja te preobratit' niti hoću niti mogu'", rekao je fra Franjo.

 dnevnik.ba

 

 

Share

flink1flink1flink1

ARTlogofooter2015

Ovaj portal je član Vijeća internet portala u BiH

Copyright 2007-2016 ART company d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

 

designer17